Pregrada.info
24.04.2017. 19:08:13 *
Dobrodošli, Gost. Molimo, prijavite se ili se registrirajte.

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i duljinom prijave
 
  www.pregrada.info   Forum   Pomoć Prijava Registracija  
 Str: [1]   Dolje
  Ispis  
Autor Tema: "Kad ne bude mene, reci da ću ostati sa njom i tad..."  (Posjeta: 1164 )
Vanc
Full Member
***
Offline Offline

Postova: 112


WWW
« : 28.11.2016. 21:47:41 »

Link na članak: "Kad ne bude mene, reci da ću ostati sa njom i tad..."

Jako lijepo Petra! Zadnju rečenicu u zagradi (Kakao bih ovog puta preskočila) bolje bi bilo da si izostavila. Ta rečenica prekida tvoje, u mislima, tako iskreno druženje s tvojom dragom bakom. Narušava kraj priče koji teži  slobodnim prostorima osjećaja i čitaocu priziva tvoj svijet osjećaja. Ili pak si htjela baš to prekinuti s nekog samo tebi poznatog razloga?       
Evidentirano
pvdovic
Newbie
*
Offline Offline

Postova: 1


« Odgovor #1 : 28.11.2016. 22:37:32 »

Hvala puno Smiley Drago mi je da Vam se sviđa.
Cijenim Vaše komentare. Zadnja rečenica je namjerno tako postavljena kako bi se vidjelo da je djevojčica iz priče odrasla, da je vrijeme prošlo i donijelo promjene.
Evidentirano
marlon
Jr. Member
**
Offline Offline

Postova: 72


« Odgovor #2 : 29.11.2016. 17:44:01 »

Lijepa priča, al kradete mi teme.  Evil

Kaj bum ja pisal pod "zagorskom nostalgijom"? Moral bum promenit žanr.   Cry  Cheesy
Evidentirano
Vanc
Full Member
***
Offline Offline

Postova: 112


WWW
« Odgovor #3 : 30.11.2016. 17:13:43 »

Lijepa priča, al kradete mi teme.  Evil

Kaj bum ja pisal pod "zagorskom nostalgijom"? Moral bum promenit žanr.   Cry  Cheesy


Dragi Marcel,  znaš kaj mene zanima i o čemu bi ti mogel ak bi htel nekaj napisati? O Bobekovem bregu i životu na tom bregu. Fotografija Bobekoveg brega s tvoje Facebook stranice je prekrasna! Tvoje čitatelje, među kojima sam i ja, sigurno bi zanimalo kaj se na tom bregu sve događalo! 


* 13512054_158288241255663_5162607534978181394_n.jpg (118.04 KB, 957x718 - (hitova: 44 ).)
Evidentirano
marlon
Jr. Member
**
Offline Offline

Postova: 72


« Odgovor #4 : 30.11.2016. 19:28:40 »

Eh da. To je tema o mojoj mami. Okej, i o baki, dedi, svim Kozinima, ali ipak, mama dominira. Ona je centar mog svemira. Bila i ostala.  Smiley

Istovremeno, to je toliko kompleksna tema da mi je prilično teško sažeti je u jednu kolumnu a da bi s tim bil zadovoljan. Ustvari, možda pretjerujem, trebalo bi bar probat pa videt rezultat i ev. dorađivat do neke zadovoljavajuće forme..  Postoje i neke druge moguće strategije. Recimo da se kroz neku sekvencu, neku crticu ili zanimljivu impresiju "prelomi" tema. Ili da se ne slijedi kolumnistički, dokumentarni stil neg napiše baš priča. Ne znam, moram videt.

A ta fotografija stara skoro ko i ja je fantastična. Takvog se Bobekovog brega sjećam samo mi malo čudno kaj nema ljudi. Pa ih u mislima dodajem, kaj bum. Zamišljam kaj sve taj brijeg pamti. Rođenja, smrti, sprovode, veselja, vjenčanja, muke.. I to kakve. Naime, taj je brijeg živopisan ali istovremeno tipičan zagorski - prilično jalov. Pogotovo na toj poziciji s koje je slikano. A samo malo dalje desno pa prema dole, bila je Bobekova njiva hraniteljica. I trsje je posle bilo tam, ali ja se dobro sjećam te njive i kad sam s mamom išel babici i dedeku pomagat okapat kuruzu i sl. I sad tu ima jedna priča.
Negdje u doba maminog djetinjstva "miel" (odron) je povlekel svu rodnu zemlju skroz dole u trnac i gnjaču iza hiže.. Ostal je takoreći sami lapor. Pa su Bobeki, jer nije bilo druge, s košima i košarama vlekli tjednima tu zemlju na brijeg. Te godine je bila i velika suša. Bila je to katastrofa, pogotovo u ona vremena kad je seljak ovisil isključivo o gruntu i varljivoj prirodi. Nije bilo Karitasa, socijalnih službi, novinara i društvenih mreža da "uskoče", ko danas. I tak su ponosni Bobeki prvi put bili prisiljeni it "h prošnju". Ustvari, dedek je rekel.; Deca, nemamo kaj jesti a moramo preživeti. Ti buš Štefa (moja mama, kao najstarija, mada tek desetak let) išla z menuj, ti si diete, ljudi se morti buju smilovali. Dedek je zel koš a mama košaru i žakljek i počeli su hoditi i obilazit sela i brege, skroz do Gubaševa. Veli mama da je bilo svakakvih zgoda. Negde su ih lijepo primili i pomogli kolko su mogli, dali im koji kilu melje, kuruze, šenice, bažulja, pa i ponudili ih s nekim jelom, pijačom.. Ali na nekim mestima su ih takoreći stirali i izvrijeđali, pogotovo kad su videli dedeka koji je kakti "zdrav i jak" a eto, prosi. Zato su se dogovorili da mama ide po hižama a dedek ju je u blizini čakal. Dva tjedna su hodali okolo i prevaljivali po desetak, dvadesetak kilometara, sve dok dedek nije rekel da bi to trebalo bit dosta. Tak su preživeli to leto.
 Zato, kad bi se nekaj "cartal" znala bi reći;  Ah, kaj ti dečec znaš. Ja sam se shranila na "zametenom bažulju", suhim žgancima i ajnprenjuhi. Tatek me zbudil h četri hjutro, dal žakljec i rekel; "Odi Štefa dole babici h Vuzmov jarek i zamelji za žgance tak da družina ma kaj za jesti". Jer jedno vrijeme čak ni žrvi nisu imali.

Takvih priča i anegdota ima jako puno. I sad ti napiši kolumnu.  Smiley


* bobeki.jpg (3163.96 KB, 3431x2321 - (hitova: 41 ).)
« Zadnja izmjena: 30.11.2016. 19:51:17 marlon » Evidentirano
Vanc
Full Member
***
Offline Offline

Postova: 112


WWW
« Odgovor #5 : 30.11.2016. 21:56:59 »


Takvih priča i anegdota ima jako puno. I sad ti napiši kolumnu.  Smiley

Fala ti Marcel! Pažljivo sam čital. Nevjerojatno ali istinito i zato toliko vrijedno. Pa kad si me baš izazval, jedna pripovjetka začeta danas ujutro a dovršena isto danas zahvaljujući tvom pozivu! Fotografija Pregrade u snijegu je od Darka Topolka. 

         Prijateljstva za koja nismo ni znali

   Prošlo je tek tjedan dana otkako je u Pregradi zapao snijeg. Zabjelilo se sve. Pregrada sa svojim mračnim zimskim noćima utihnula u mir. Pregradske ceste u ono vrijeme, a bile su to šezdesete  godine prošlog stoljeća, nisu ni znale za asfalt. Na tihe ulice počele se spuštati nošene vjetrom male snježne pahuljice. Osvjetljivane skromnom javnom rasvjetom snježne pahulje stale se ceste oblačiti u nazaboravno bijelo zimsko ruho. Idućih je dana našim ulicama prošlo ono malo vozila što ih je u ono vrijeme bilo. Mali oštar šljunak s cesta počeo je nestajati pod utabanim bijelim pokrivačem. Ulične su ceste tako pregradskoj dječurliji postale izvrsne staze za  sanjkanje. 
   Četiri su spusta bila posebno privlačna. Prvo, onaj kod općine, uz našu kuću i školu do glavne ulice i pumpe za vodu s druge strane ceste. Kad se snijeg smrznuo nastala je ledena staza i za večernjih sanjkanja bilo je pravo umijeće brenzati na vrijeme pri uglu mesnice strica Slaveka kako bi se izbjeglo opasnostima koje su vrebale na glavnoj ulici, osvjetljenoj tek slabom javnom rasvjetom.
   Drugi privlačan spust bio je uz crkvu, od ulaza u farofsko dvorište pa do križanja ispred crkve. Spust je bio strm i zato izazovan, ali neosvjetljen. Taj su put prema farofu kunagorske vode znale nagrđivati manjim jamama koje su nam stvarale muke pri spuštanju. Zbog toga je taj spust bio manje privlačan. Osim, kad su te jame, nekim čudom nestajale.
   Treći spust bio je kod vatrogasnog doma. Izvrstan nagib omogućavao je solidnu brzinu. Spust sanjakama naglavačke bio je posebna atrakcija. Opasnosti koje su nas mogle dočekati dolje na glavnoj cesti i veće nego kod spusta pri općini. No promet je ionako bio vrlo rjedak, tu i i tamo neko zalutalo vozilo pa opasnosti nije ni bilo. A nas pregradske dječurlije, unatoč kasnim noćnim satima,  okupilo se uvijek dovoljno da bude zanimljivo i veselo. Bilo je to miješano društvo s klapama iz gornje, donje i centra Pregrade. Zadihani i uživajući u sanjkanju uspinjali bi se do vatrogasnog doma i spuštali do u bezbroj puta. Polako, sve više kako je noć bila hladnija i mračnija društvo se smanjivalo a pregradska bi tišina konačno došla na svoje.
   Bilo je to prekrasno vrijeme djetinjstva. Naša djetinja saznanja nisu dopirala dalje od najjednostavnijih događaja. Sve svjetske brige i brige naših roditelja bile su izvan naših radosnih duša. Gromoglasan smijeh, zafrkancija i dječji razgovori pružali su nam u tim zajedničkim trenucima sanjkanja neizreciv doživljaj uživanja i sreće. Zamotani u debelu zimsku odjeću s rukavicama ili bez njih, šalom oko vrata zadržavajući toplinu, naša su spuštanja i uspinjanja na tim bijelim svečanostima trajala do u beskraj.
   Meni najprivlačniji spust je bio onaj od Škreblinovog brijega, uz staru poštu, s ceste za Sopot. Romantiku je i tu pojačavao nedostatak svjetla. Jedna jedina lampa dolje na raskršću kod križa i druga gore kod Škreblinovih bilo je sve što je davalo malo svjetla. Sredinu staze koja se odlikovala svojom dužinom pokrivala je tama. Većeri su uvijek bile vrlo hladne i svježe. Još ljepši ugođaj bio bi sanjkanje za blagog padanja snijega, kojeg se moglo vidjeti tek pri pogledu na pahuljice rasvjetljene svjetlom lampi s javne rasvjete.
   Što mi se posebno urezalo u sjećanja i što će zauvijek ostati, bila su nastajanja prvih prijateljstava. Oni stariji, kao Zdenko i Berna, bili su smjeliji, njihove su se ruke sve češće susretale. U njihovim sam očima primjećivao, a vjerujem i ostali od nas mlađih,  zrcaljenje nečeg posebno novog, praćenog podjelom nekih posebnih skrivenih tajni srca samo njima poznatih.
   Vrijeme je za tih zimskih pregradskih sanjkačkih večeri jednostavno stalo. Snijeg koji je pokrio sve, i ceste i krovove i vrtove i sve što se zabijeliti dalo u tom najdražem mjestu na svijetu, kao da nam je donosio neku novu slobodu.
   A zatim su dolazila jutra, puna sunca i zimskih bjelina. Ponovno bismo se susretali, sad u školskim razredima uz ražarene razredne peći naložene brižnim marom podvornika, tete Vere i njezina supruga Bože. Tišina bi nastala pri ulasku najdraže učiteljice, pri otvaranju knjiga i bilježnica i kretanja na put svladavanja svjetova znanja i umijeća potrebnih nam tko zna gdje i kada, zaboravljajući pri tom i na sanjakanje i snijeg i naša prijateljstva koja su bila tu a da za njih nismo ni znali…               


* Pregrada 3-1-2016 Darko Topolko 1.jpg (79.88 KB, 960x531 - (hitova: 45 ).)
Evidentirano
marlon
Jr. Member
**
Offline Offline

Postova: 72


« Odgovor #6 : 30.11.2016. 22:59:36 »

Odlično. A kaj je neobično zanimljivo, baš me ovih dana "lovila" ideja da napišem tekst o Božiću iz djetinjstva. Zapravo ne direktno o Božiću neg općenito o tim ludim danima koji slijede, od Nikolinja nadalje, mada bi Božić tu bil na poseban način apostrofiran. Pa da izbjegnem to direktno određenje mislil sam tekst nazvat "Neki davni snjegovi" i sl. sa sličnim reminiscencijama koje si tak sjajno opisal. Ok, sad znam da ako se i odlučim za takav tekst, trebam krenut drugim smjerom i načinom ali nema veze.  Wink

Naime, kad se sjetim tih zima, Božića, Novih Godina i školskih praznika iz djetinjstva, dominantna asocijacija je snijeg, njegova obilnost i "redovitost" za razliku od sadašnjeg vremena. Pamtim zime kada smo kopali tunele po dvorištu da bi do nečeg došli, snijeg je prelazil našu visinu a na Pogledu su bili zapuhi po dva metra duboki. O snježnim radostima da ne pripovedam. Terena nije nedostajalo, svi bregi su bili naši. Oprema, naročito skijaška, bila je oskudna i često iz kućne radinosti (neki su pravili skije od dužica bačava). Mi smo od bratića iz Zagreba dobili neke vojničke skije, jako dugačke i teške s onim vezovima na oprugu.. Te skije su mogle poslužit samo za spust, jer je manevriranje bilo teško izvedivo. Ipak, jedne godine aktualan je bil spust uz topličko groblje, od gornje lese do Hruša/bolnice i to po zaleđenoj stazi. Sanjkanje nije bilo toliko opasno ali skijama se spustit jest, itekako. Samo je jedan moj imućniji školski kolega, Tomica Petrović, imal ful opremu s kvalitetnim skijama s vezovima, pancericama, štapovima pa i kacigom. On se spuštal po toj stazi zbilja maherski jer je i inače bil dobar sportaš. Međutim, bil sam dovoljno blesav da se s tim vojničkim daskama i ja oprobam na toj stazi. To je moglo završit kobno jer na zaleđenoj stazi u onoj brzini nije bilo šansi da "zašarcaš" u stranu kod Hruša (kak je spomenuti Tomica, s lakoćom) nego si se jedino mogel uzdat u sreću nadat se da baš u tom trenutke nebu neki auto prošel ulicom. Ta epizoda je prošla bez posljedica ali mogla je, kad bolje promislim, završit itekako gadno. Ali su zato te skije bile mrak za skijaške skokove. Pravili bi skakaone na strmim bregima na način da se moglo skočit po desetak, petnaestak metara. Pored tih skakaona, i neke manje za manje vješte i baš klince, sanjkaše. Čak smo ponekad i karabitericama i lampašima osvijetljavali te skakaonice i skakali dugo u noć.. Tada je slijedil tek veliki problem. Kak se nakon cjelodnevnog "landranja i potiepanja", često mokar i promrzel prošvercat u toplu hižu i dočepat se hrane, tople peći i kreveta.. Ponekad bi mi uspjelo, ponekad ne.  Lips Sealed Grin
« Zadnja izmjena: 30.11.2016. 23:24:18 marlon » Evidentirano
Vanc
Full Member
***
Offline Offline

Postova: 112


WWW
« Odgovor #7 : 01.12.2016. 10:31:56 »

Odlično. A kaj je neobično zanimljivo, baš me ovih dana "lovila" ideja da napišem tekst o Božiću iz djetinjstva. Zapravo ne direktno o Božiću neg općenito o tim ludim danima koji slijede, od Nikolinja nadalje, mada bi Božić tu bil na poseban način apostrofiran. Pa da izbjegnem to direktno određenje mislil sam tekst nazvat "Neki davni snjegovi" i sl. sa sličnim reminiscencijama koje si tak sjajno opisal. Ok, sad znam da ako se i odlučim za takav tekst, trebam krenut drugim smjerom i načinom ali nema veze.  Wink

Fala na odgovoru! I opet zanimljivo pišeš. Nemoj se previše opterečivati smjerom teme. Kaj ti intuicija rodi to zapiši. Od tebe je ionak sve dobro kaj zapišeš! Petra Vdović mi javlja da budu kolumnu za neko vrijeme objavili. Ak se tebi sviđa bu se vjerojatno i drugima. Cilj mi je izazvati one iz mlađe generacije a koji vole razmišljati i pisati da se i oni počnu javljati svojim tekstovima. Toliko se toga lijepog v našem Zagorju ima za reči!    Fala na kontaktu i do jedne druge prilike. 
« Zadnja izmjena: 01.12.2016. 10:45:06 Vanc » Evidentirano
marlon
Jr. Member
**
Offline Offline

Postova: 72


« Odgovor #8 : 01.12.2016. 11:53:38 »

Opet smo se "našli". Da, bilo bi super da se i drugi (osim nas par) uključe sa svojim tekstovma. Mišljenja sam da fali kolumni iz sadašnjeg, "svakidašnjeg" života. Čitajući arhivirane kolumne nekih autora, vidim da je takovih tema bilo i to jako dobrih pa i duhovitih.. Ne bi bilo loše da se poneki reaktiviraju ili da se još neki novi uključe. Maja Krušlin je napisala nekoliko zbilja dobrih i zanimljivih kolumni u tom smislu, samo fali taj  izraženiji kontinuitet.
Evidentirano
 Str: [1]   Gore
  Ispis  
 
Skoči na:  

Pokreće MySQL Pokreće PHP Powered by SMF 1.1.7 | SMF © 2006-2008, Simple Machines LLC Valjani XHTML 1.0! Valjani CSS!
Stranica je generirana za 0.15 sekundi uz 18 upita.