Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

11.08.2016. 18:51:08 - Tomica Kolar

Janek spod Kunagore

Izvor: Screenshot Youtube "Janosik"

Izvor: Screenshot Youtube "Janosik"

 "Mama!"Viknuo sam i dozvao majku koja je upravo ulazila u mali dućan. Odzvonio je zadnji sat i ja sam s drugima iz svoje ulice, s torbom na leđima, krenuo doma. Moje školovanje, kao i život uostalom, bilo je pri samome početku, tek drugi razred. Brojalica koju su nam znali pjevati oni iz starijih razreda, nije ulijevala ohrabrenja da se sve to nekamo kreće i da ćemo brzo odrasti.
"Prvi razred pere-ždere, drugi razred mačke-ždere…"

To žderanje mačaka bilo je nešto što nismo baš dobro razumjeli ali smo znali da nam valja šutke istrpjeti. Dakle, majka na stepenicama pred dućanom prepoznaje moju glavicu  među sličnima koje u žamoru dolaze od škole. Čeka me i zajedno ulazimo u dućan. Nije mi bilo ni na kraj pameti da moja škola, predviđena za taj dan tek započinje. Gospođa s velikom crnom trajnom na glavi, u bijeloj kuti, stavljala je stvari na pult. Velika blagajna je bučno zbrajala cijene i zamišljao sam da na takvome radnom mjestu mogu raditi samo snažne gospođe, koje se neće prepasti  mašine koja svojim poslom nadjačava žamor kupaca, od kojih su neki u rukama već držali svoju pivu i razgovarali. Stvari koje je majka stavljala u veliki rogožar bile su redom osnovne namirnice kao sol, ulje, šećer, svijeće i slično. Vidjevši da stvar ide kraju i čuvši: "Nič drugu, fala.", povukao sam maminu bluzu i zatražio odrješito:  "Daj mi kupi sendvič od velike žemlje!" Takav sendvič kakvoga je svako jutro pred školu, prijatelju s kojim sam dijelio klupu, donosila njegova majka, koji je mirisao finim, nedokučivim mirisom još toploga peciva i one, nekakve fine salame koju mi doma nikad nismo imali, osim jednom, kad ju je cijelu teta donijela iz Zagreba. Mmmmm… Prva majčina reakcija bila je ignoriranje. Valjda je mislila da sam se zabunio. Ponovio sam zahtjev glasno i jasno i još prstom pokazao na salamu koja mi je bila tu, pred nosom, iza stakla dućanskog hladnjaka. "Ne! Idema gmof, doma buš jel."                                               

A kako ćemo nešto u životu znati ako ne isprobamo? Bio sam uporan i dovoljno glasan da se prema nama okrenu i oni koji su stajali oko nas. Mami je bilo neugodno, tada nisam vidio sve te sitnice, ali mislim da sam je dobro iznenadio. Uzela me za ruku, drugom uhvatila stvari i krenula prema izlazu. Shvatio sam da se stvar zahuktava i počeo kao udaren ponavljati: "Kupi mi sendvič!" Danas, sa sigurne udaljenosti, mislim da se zapravo radilo o tome da je sendvič, kakvoga sam sanjao, ovoga puta bio toliko blizu, a prilika tako očita da sam majci zapravo želio reći: "Mama, sada smo zajedno u dućanu, valjda prvi puta i tamo na polici su te velike žemlje, a tu unutra je salama, ona koja tako lijepo miriše kada se jede, molim te, iskoristi priliku, kupi mi tu čaroliju od hrane koju si toliko želim!" Negdje na pragu dućana, usred mojih izrečenih i neizrečenih misli, doletjela je pljuska. Kao grom s nebesa. Zna se tko je koga. Ali ja nisam bio spreman na predaju. Nisam tada razmišljao o tome da je kod kuće sigurno spremljen ručak, da majka možda jednostavno nema novaca ili sam je iznenadio pa je morala improvizirati. U meni su bile misli jednostavne, djetinje. Takav je bio i nastavak. Tih je dana u radionici otac popravio nečiji televizor. Brat je bio tehničar za tajno spajanje stabilizatora i antene, a sestra i ja smo koristili svaku priliku koja se stvorila, za gledanje televizijskog programa. Uhvatiti crtić ili Branka Kockicu bilo je naše hvatanje koraka sa svijetom koji je i tada, kao i sada, išao samo brže i još brže. Bio je tako i neki čehoslovački film za djecu. U tom filmu, glavni glumac (zvao se Janek), dječak mojih godina, tako se hrabro i odrješito borio protiv nepravde da je njegov lik na mene ostavio snažan dojam. Na pločniku ispred  dućana vješto sam ponovio scenu u kojoj Janek uspijeva pobjeći iz ruku neke zle žene i trči prema rijeci kako bi spasio svoju prijateljicu. Sada bih dao sve da mogu  vidjeti izraz lica kojeg  je majka tada imala. Bio sam joj okrenut leđima u trku kojega se Janek svakako ne bi postidio, a najbolji dio scene izveo sam tako da sam iznenadio i sam sebe. Na nekih dvadesetak metara od majke, na sigurnoj udaljenosti, a u dobroj vidljivosti, u trku sam s leđa skinuo torbu, pustio je da padne na pločnik i nastavio trčati prema pokrajnjoj ulici. To skidanje torbe bilo je iz dijela kad glavni glumac ugleda svoju prijateljicu i torba na leđima, sa cijelim okolnim svijetom, postaje nevažna, smetajuća trica. Trčao sam dugo uz brijeg i stao zadihan da se osvrnem. Nije bilo nikoga. Ne znam zašto sam pomislio da će majka u cipelama s petom, u suknji i s rogožarom punim stvari imati volje za nekakvim trčanjem. Ona nikad nije trčala, uvijek sam ja natrčao. Naslonio sam ruke na koljena da se ispušem i stao razmišljati o tome kako bi mali Čeh sada postupio. Ono što je slijedilo išlo je sporo jer sam nekako zaključio da treba dobro razmisliti pa tek onda djelovati. Polako sam se spustio do glavne pregradske ulice i na pločniku kraj trgovine "Strašek"  ugledao školsku torbu. Sada se čudim još jednoj krivoj procjeni – mislio sam da će torbu uzeti  majka. Možeš si misliti. Torba je moje vlasništvo, odgovornost i teret, naučio sam, uzeo ručke i stavio je na ramena. Polako sam krenuo prema svojoj ulici. S noge na nogu, zapažajući koještarije uz put, pozdravljao i razgovarao s kim je trebalo i s kim nije, zviždao neke stare i neke sasvim nove melodije. Kad sam bio već sasvim blizu kuće, na mjestu gdje se ceste razdvajaju, umjesto ravno, kolnim putem po čijoj je sredini rasla zelena trava, skrenuo sam makadamom desno, da uhvatim još malo vremena za sređivanje misli.          

I onda, kad sam došao do kraja i valjalo se još samo poprijeko, kroz livadu, spustiti  do kuće, osmjehnula mi se sreća. U voćnjaku mojega strica, na niskoj, kržljavoj jabuci, smjestio se naš puran sa svih svojih osam djevojaka. Pure su glupave životinje, to zna svatko tko ih je ikad tjerao od točke A do točke B. Uvijek, naime, na pola puta, jedna od njih skrene, napravi  povratni, zaobilazni manevar, a onda sve njezine drugarice, zajedno sa svojim predsjednikom, koji nije ništa pametniji, naprave isto i taj posao zna izludjeti čovjeka. Nisam ih baš volio, ali sada, prilika da kući dotjeram tu nevaljalu živad, mogla bi omekšati srce one koja me je čekala. Prošlo je dosta vremena, možda i tri sata od filmske scene pred dućanom. Možda je majka okupirana kakvim poslom pa je moguća ljutnja splasnula? Poprijeko, niz livadu, s puranom i purama ispred sebe, ubrzo sam uspješno, kao njihov dobri  pastir, došetao u dvorište. Pozdravim: "Falenisusimarja!" Odzdrave mi: "Uveke!"

Izgledalo je dobro. Ušao sam u kuću, skinuo torbu i cipele. Na stolu je čekao tanjur čušpajza i komad kruha. Bio sam gladan kao vuk pa sam se primio posla. Svi su bili vani. U kuhinji je bilo mirno i mirisno i nekako previše… mirno. Kruhom sam brisao tanjur kad je majka ušla u kuću i pozvala me u sobu. Krotko sam je slijedio. U sobi je bila završna scena mojega filmovanja. Remen očevih hlača, tanki, kožnati, zaplesao je svoje oko mojih nogu, a ja sam poskakivao kao mlado ždrijebe, iznenađeno širinom livade. Poslije sam se hvalio sestri da sam pola udaraca preskočio. Kako bi se kazna utvrdila, naređeno mi je da sat vremena na koljenima klečim i da se nipošto iz tog položaja ne dižem jer će me se kontrolirati kroz prozor. U protivnom, neka se čuvam! Kleknuo sam i klečao propisno skoro cijelo vrijeme. Vekerica na stoliću tukla je sporo, a ja sam samo povremeno malo varao, sjedajući na listove. Tako je nekako prošao i taj dan mojega školovanja, nakon kojeg su uslijedili brojni drugi, uglavnom svaki pomalo drugačiji i svoj. Naučio sam da je ovaj film ipak moj, da u njemu svakodnevno u velikoj mjeri sam ispisujem scenarij i da Janek i slični heroji u njemu ponekad samo smetaju.

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Hrvatska na dlanu