Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

09.04.2008. 16:49:15 - Nevenka Cigrovski

Kaj Bush ti, bum i ja (1. dio)

Predsjednik Bush i nova osobna tajnica Nevenca Cigrovsky
Foto: whitehouse.gov

Predsjednik Bush i nova osobna tajnica Nevenca Cigrovsky

Utrčala sam skoro pa u zadnji tren jer su svi ostali već krenuli prema unutrašnjosti Kamene dvorane.

"Pa di si ti do sad?" ljutito prosikće Predsjednik. 

"Oprostite gospodine Predsjedniče, nije bilo tramvaja, " kažem maksimalno skrušeno pouzdajući se u kaotičnost današnjeg ludila. Prava je istina da sam se u zadnji tren odlučila presvući, što mi je sad i više nego drago jer u ovoj crvenoj (maturaloj) haljini nedvojbeno odudaram.

U daljini spazim Sanadera i pokušam uspostaviti eye-contact, ali skužim da on to izbjegava. Pretpostavljam da mu se kolumna i nije pretjerano svidjela. (Ah ti Humčani!) Iza njega ugledam Gradonačelnicu i Jadranku kako nešto šapuću. Kimnem glavom u stilu "Kaj ima?", na što se njih dvije samo kiselo osmjehnu. Očito ni one nisu oduševljene mojim smislom za humor. (Baš me briga!) Odem do Milanovića i trknem ga pod rebra: 

"A kaj si ti tak ozbiljan?"

On me pogleda baš onako kako te pogledaju ljudi kad te vide prvi put u životu, ali ipak nabaci onaj svoj zavodničko-frajerski smiješak, nakon čega se ponovno uozbilji i ponudi se otpratiti me do mog stola. 

Ne znam tko je radio raspored sjedenja, ali u njemu baš nije bilo pretjerane logike. Za stolom nas je bilo šest, od čega sam troje ljudi vidjela prvi put u životu. Da nije bilo Bagarićke umrla bih od dosade. (Mogli su mi bar staviti Bilića.)

Da je vrijeme za govor skužila sam po tome što su odjednom počeli blještati fotoaparati. Svi smo umuknuli i poslušno se zapiljili u zvijezde večeri. Bila sam odviše gladna da pratim poantu priče, a primjetih da ni Bush nije previše zainteresiran. Zjevajući naokolo, skužim da me ekipa za stolom nekako ljutito gleda i onda se sjetim da sam zaboravila baciti žvakaću, što i ne bi bilo tako tragično da se taman nisam spremala napuhati balon.

"Pardon," izustim jedva čujno "ima 'ko maramicu?"

"Ššššššššš!!!!!" opomene me neki lik sa vrata, u crnom odjelu, sa slušalicom u uhu.

Posramljeno slegnem ramenima, uzmem žvakaću iz usta i odlučim je do daljnjeg zadržati u ruci.

Kad su napokon završile govorancije i kad smo napokon popili prvu, a onda i drugu čašu vina, prostorijom je zavladao žamor.

"Kaj je na meniju?" upitam ljubazno nepoznatu osobu s moje lijeve strane, čisto da uspostavim neki oblik komunikacije.

"Riba," reče frljavo postariji ćelavi gospodin.

Sranje, ja ne jedem ribu. Ispričam se gospodinu, a potom okrenem od stola u potrazi za konobarom.  

"Ks-ks!" prosikćem najpristojnije gospodinu sa tacnom.

Ništa.

"Alo, konobar!" ovaj put čak dignem i ruku.

"Da?" reče usiljeno simpatični mladić.

"Možete li se, molim Vas, riješiti ove žvakaće?"  upitam više radi pristojnosti jer već sam ju bila odložila na tacnu. "I da -  imate li možda ćevape? Ja ne jedem ribu..."

Konobar me nekako čudno odmjeri, a zatim i ekipu za stolom.

 

(to be continued)

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Foto-video studio "Hrvo"