Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

13.04.2015. 21:50:36 - Marcel Lončarić

Kako smo se nekada igrali

Nekad "dok sam mali dečec bil", takozvanih "kupovnih" igračaka baš i nije bilo previše. Rijetki su to bili petki kad bi se nešto dobilo. Hajd, sjećam se da mi je stari za osmi-deveti rođendan kupio onaj pištolj-vulgaris na papirnate metke, tu i tamo u vlastitoj režiji zalomio bi se kakav mali plastični autek iz topličke samoposluge. Situacija u tom smislu definitivno nije bila  bajna.  Ali, ko iz onog vica o rodi i dolaženju na svijet u kojem Štefek odgovara učiteljici - "mi smo vam doma jako siromašni, nas japa delaju sami", tako sam i ja s većinom svojih jarčanskih pajdaša, igračke najčešće stvarao sam, iz dostupnih materijala, snalazio se, improvizirao. Moglo bi se reći da su  moje (naše) igračke  i igrališta bile i bregi, trnaci, šume i sve okolno, pripadajuće. Sad, kad stavim na vagu to i one "tvorničke" igračke iz samoposluge i specijaliziranih dućana, ne čini mi se da je to bila baš neka tragedija. Naprotiv.

Ipak, kada se susjed Darko s kojim sam se često igrao vratio "z Bistrice" s cijelom menažerijom licitara i proštenjskih điđa-miđa, ostao sam, blago rečeno, "paf". Puknule su me te boje, ta živopisnost, multifunkcionalnost. Klepetala na štapu u obliku ptica i leptira, konji na kotačima, kolica, vlakići, frulice, tamburice - sve totalno neodoljivo jednom klincu velikih, zažarenih i vječito novotarija željnih očiju. Taj sam put, priznajem, osjetio zavist, donekle i zakinutost što moji nisu imali tu pobožno-komercijalnu navadu pohodit bistrička proštenja i u tom me smislu već u startu lišili tog možebitnog božjeg blagoslova. Istina, prijatelj mi je dozvolio da se do mile volje igram njegovim igračkama, ali mi nije htio nijednu pokloniti, što me dodatno strefilo (mada mu ne zamjeram, znam da se bojao špotancija staraca). Zato kad sam svojevremeno pedalirajući po kvartu na kontejneru ispred neke zgrade nekim čudom spazio obješenu vrećicu punu "tih" igračaka, srce je zaigralo, na trenutak sam se pretvorio u desetogodišnjaka, a davna se frustracija preobrazila u katarzičnu satisfakciju. Nisam se puno premišljao, zgrabio sam vrećicu ko zadnji lopov i odnio je kući. Tako sam i ja konačno došao do svojih "igrački z Bistrice", pa makar sa zakašnjenjem od pedesetak godina. Ali, bolje ikad neg' nikad. Istina, fale mi tamburica i vlakić, no ptica i konjek s kolima su tu i imaju svoje počasno mjesto na prozoru spavaće sobe, tako da ih mogu svako jutro gledati, čim otvorim oči. Eto, izgleda da ipak "ima boga".

 

Ali da se opet nostalgičnim retrovizorom malo vratim u prošlost i probam se prisjetiti kako sam se to i s čime nekada igrao. Prva igračka koju pamtim bila je mali gumeni medek ne veći od palca kojeg sam još  u predškolskoj dobi iskopao iza naše stare hiže, a to je vjerojatno bila i najstarija naša obiteljska  igračka, zagubljena bogtepitaj kad i od koga.. Taj je simpatični gumenjak nakon čišćenja još dugo služio svrsi, sve dok ga, valjda, ipak nisam prerastao. Osim tog medeka, već spomenutog pištolja i pokoje lopte, pamtim još i "rashodovanu" dizalicu koju mi je poklonio dobrostojeći školski prijatelj starijeg brata. Dotična je dizalica zbilja bila mrak, imala je sve one prijenose i dodatke, kran sa "sajlama" od debelog flaksa, okretala se na postolju.. Sve je to super, ali jednom je ipak naša dobra krava Perga "zahamlala" nogom i nju i cijeli sirotinjski vozni park stacioniran kod zdenca - šteta je bila totalna.

Ali te tvorničke igračke ionako nisu nikad bile glavna "forca", a dječja je mašta ogromna i teško joj nešto može stati na put. U dobi od 8-9 godina bilo je dovoljno uzeti kakvu batinu koja je glumila volan . Batina bi se sa strane bi se zarezala i u te proreze stavile kajlice da se dobiju "bremze") i eto ti "motora" koji se palio na "gas" od bose noge i "prrrrr", a s kojima smo ja i susjed-vršnjak, Marijan, napravili sigurno poštenu kilometražu po okolnim bregima i u to doba stadardno prašnjavim selskim putevima. Nakon tog na red su, logično, došli "auti" koje smo pravili u sklopu preša, na "hoblpankima", žrvima, panjevima, itd. Tu je uspješniji bio Marijan jer je uspio negdje nabavit pravi pravcati volan kamiona, retrovizor i još neke dijelove koje je uz masu čavala stručno ukomponirao u "komandnu tablu"..Definitivno, bio sam ljubomoran, jer tako nešto uz sav trud nisam uspio sklepat. Preostalo mi je jedno žicat ga da tu i tam sjednem za volan njegovog "Magirusa" i uz obavezan "bruum, bruum" zarondam nekom svojom imaginarnom rutom.

Negdje paraleno s tim, na početku ere igranja kauboja i indijanaca, počeli smo se zanimat i za nezaobilazne praćke, koplja i lukove i strijele s kojima smo velikom vještinom gađali sve živo i mrtvo, postajući povremeno nelojalna konkurencija lovcima koji su nam zbog toga ponekad i priprijetili. Općenito, ta faza "lova" bila je prisutna kroz čitavo djetinjstvo sve do tinejdžerskog doba, tim više što je i naš prvi susjed, Marijanov deda Tonč, bio strastveni i cijenjeni lovac kod kojeg su se toplički lovci često sastajali i s čijim smo se pričama i iskustvima slušanima iz prikrajka, nadahnjivali.  Lovili smo individualno i čoporativno (našla se tu i poneka "zračnica"), najčešće razne ptice, vjeverice, golubove (skupljanje golubova i pravljenje golubinjaka bilo je jako popularno tih godina i među klincima i među starijim dečkima) a zalomio bi se ponekad i pokoji divlji zec ili fazan. U obližnjim smo pak šumama gradili skloništa, logore i kućice na drveću, kurili logorske vatre, pekli pecinjake, ali ponekad i ispekli ulovljeni plijen ili bar ono što bi maznuli doma, iz špajze ili "vudila" (špek, klobase). 

Nekako u to doba iz priča starijih ljudi saznali smo za mjesta gdje su Nijemci, domobrani i ustaše zakapali oružje prilikom povlačenja, kada su shvatili da nepovratno gube rat. Treba reći da se to događalo tek dvadesetak godina iza Drugog svjetskog rata, sjećanja su još bila živa, a vojnički šljemovi iz kojih je perad pila vodu po dvorištima, vrlo česta slika. Jedno bogato "nalazište" otkrili smo u susjednom selu Vinu, kraj neke prastare, napuštene kućice, tik uz mali, plitki potok. Tu nije trebalo čak ni puno kopati da bi se našli teški redenici s mecima, puške, mitraljezi, bajunete, čahure topovskih granata, gas maske i ostala vojna oprema. Gledano iz današnje perspektive, to je bilo zapravo izuzetno opasno i pravo je čudo da nitko nije stradao.

Oružje i opremu bi poskrivečki donijeli doma i u sljedećim danima sve to marljivo čistili i sređivali, do te mjere da bi ponešto od tog vratili skoro u funkcionalno stanje. Moj najveći "trofej" bio je teški mitraljez s postoljem, ali sam na vrlo naivan način isti dan ostao bez njega. Naime, jedan ga je stariji klipan na foru "daj mi samo malo da ga probam", jednostavno prisvojio, nepovratno, naravno (teško se s jačim bosti).. Na sličnu  foru već spomenuti nerazdvojni pajdaš Marijan maznuo mi je pravi pravcati kolt koji sam, ajme sreće, iskopao u trsju Rakitovec, u prisustvu oca. Kolt je bio mrak, težak skoro pola kile, s bubnjem od šest metaka, jedino je drška bila istrunuta. Nakon čišćenja, bubanj se glatko okretao, sve je radilo ko podmazano. Jedno sam vrijeme bio glavni kit u igrama kauboja i indijanca, sve dok Marijan nije izustio kobnu "daš mi da ga malo probam?", a ja naivno i dobrodušno nasjeo.. Istina, bio sam kao "jači" od njega, ali osim što mi je bio prijatelj, nezgodna kvaka je bila u tome što mu je uz  djeda i otac bio lovac zadužen za  nadzor lovišta, povremeni odstrijel pasa lutalica itd. Poslije par dana "daj-nedam" natezanja, priznao je da mu ga je stari uzeo "jer je opasno i protuzakonito igrat se s tim". Nisam mu baš previše vjerovao, ali protiv toga se zbilja nije moglo, viša sila.

Samo da se vratim na već spomenute topovske čahure, one su se pokazale ko stvorene za "vuzmenu artiljeriju" po bregima. Bilo je dovoljno stavit karabit i na vrh nabiti praznu konzervu goveđeg gulaša (pasala je taman) da bi se dobio pravi "top" koji je nakon "pajsanja" i paljenja kroz originalnu rupicu inicijalne kapsule na dnu, ruknuo bogme pošteno, a konzerva letjela  stotinjak i više metara u zrak.

Što još dodati a da stvar ostane u gabaritima priče i ne postane preopširna? Jer, uz sve to paraleno teku sve one brojne, notorne dječje igre - lovice, igre skrivača, graničara, pikulanje, koturanje obruča od bačava, pravljenje guralica s kotačima od repe, slaganje klasovinja u nebodere i piramide, razne kartaške igre (najčešće "šnaps" i "pizdeka", kasnije "bela"), vječite nogometne tekme ljeti na livadama (i "hokejaške" zimi na istim, kad bi se zaledile od izljevanja potoka). Pa "mlinovi" od koruznice i brčkanja na "mlakama", kolačeki od blata, "helikopteri" od napasnih obada dok bi pasli krave,  mačevanja, hrvanja i boks-mečevi,  blažena pecanja i kupanja na Kosteljini i na topličkim bazenima (priča za sebe). Pa sva ona iscrpljujuća grudanja, skijanja i sanjkanja do kasno u noć, nakon kojih bi se tako često vraćali kućama sa strahom "kaj buju doma rekli", mokri i promrzli do kože,  gladni ko vukovi. Prva poskrivečka pušenja po starim štalama i kućama u gradnji (nevjerojatno da se ništa nije zapalilo, bili smo očito ipak vrlo savjesni i pažljivi s tim), prve vožnje i krstarenja biciklima, slaganje prvih motora..Prva "ljubavna" iskustva i istraživanja kroz igre "tate i mame", "doktora i pacijenata" itd.

Za kraj bih ipak izdvojio jednu pomalo neobičnu opsesiju koja me u jednom kraćem periodu djetinjstva (oko desete, jedanaeste godine) "držala". Radi se više o osobnom iskustvu i fiksaciji, bez obzira što sam neke od svojih prijatelja uspio nagovoriti da mi se ponekad pridruže. Naime, stanovito me je vrijeme fascinirala ideja da bih mogao, bar nakratko, (po)letjeti! Izgleda bizarno, ali onaj tko se pošteno naskakao i natrčao zagorskim bregima zna koliko je to zapravo "blizu".. letenja.  Dok se u strelovitom trku spuštaš poznatim i nepoznatim  strminama, preskačući usput klance, kukuruzišta, bankine, gnjače itd., taj se dojam pojačava svakom sekundom kada noge ne dodiruju tlo. S vremenom sam se izvježbao do te mjere da bih zapikirao s neke uzvisine raširenih ruku da bi se nakon "leta" nekakvim polusaltom il makar premetom dočekao na noge. Ponekad i ne bih uspio i tada bi bilo.. hmm, grdo. Najbolji su uvjeti bili na nekim "pjeskarama" gdje se moglo s većih visina skakati a da te dolje ipak dočeka spasonosni kup mekanog pijeska. Jasno, bilo je i onih neslavnih skakanja s koružnjaka, drveća i "kopiča" uz pomoć kišobrana i improviziranih padobrana koja bi u pravilu završavala totalnim fijaskom, ali taj "let" niz brijeg kombiniran s trkom, bio je ipak dominantan, barem u mom slučaju.. Razmišljajući o tom fenomenu, pada mi na pamet da bi ta moja epizodna opsesija mogla biti vrhunac živopisnog imaginarija djetinjstva. Imali smo sve, na razne smo načine pokušavali krotiti prirodu i ona je krotila nas, letenje mi se valjda činilo kao logična nadgradnja priče, njezin klimaks. Biti slobodan kao ptice koje smo tako obožavali i kojima smo se divili. Danas, vidim, postoji u gradovima čitava subkultura mladih koji iz adrenalinskog gušta u trku preskaču, zidove, ograde, rampe i stubišta, penju se po krovovima i zgradama, poput spajdermena. Mogle bi se naći sličnosti, makar u pobudama. Jer, čovjek je, znamo, homo-ludens, svaki na neki svoj način, i svatko je imao svoje djetinjstvo i svoje igre koje su ga u velikoj mjeri stvorile onakvim kakav jest.

 

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Foto-video studio "Hrvo"