Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

29.06.2017. 18:45:21 - Petra Vdović

Kriza zvana "četvrt stoljeća"

 

Skrolam po fejsu i između smiješnih videa s mačkama te političkih statusa koji se trenutno bave Bandićem i spašavanjem maršala Tita naletim na ovaj meme:     

    

Jednom davno (odnosno, prije pet godina) moja obitelj bila je vrlo ponosna na svoju pametnu, samostalnu i odgovornu kćer odlikašicu, koja se trudila postati neovisna, kojoj je bilo bitno steći dobro obrazovanje, uključiti se u rad zajednice i raditi nešto kako bi sebi, ali i drugima omogućila bolji život u našem selu, tj. gradu.

"Moja puža se samo vuči. Tak treba, Petra, maš praf! Upisala je fakultet, treba ga i završiti...za dečke buš našla cajta, pa ne buš se sigurno ženila s 18 ili 19 let ko tvoji deda i baka. Dedu še je trebalo punoletiti. Budi ko ja, prije 35. ti se ne žuri", znao mi je reći tata.

Prošli tjedan navršila sam četvrt stoljeća i baš taj čovjek koji je donedavno bio ponosan na moju samostalnost i uspjehe, ovako mi je čestitao: "Sve najbolje ti želim za rođendan, Petra. Znaš kaj? Vidim da se dosta tvojih školskih prijateljica ženi, a ti nemaš ni dečka. Kaj ti misliš sa svojim životom? Zde si napunila 25 let, pa vrijeme ti je da mi dopeljaš zeta…nemrem več sam špricati h trsju."

Malo sam ostala zapanjena. Istina je da je to rekao "u šali", ali u zadnje vrijeme sve njegove šale vežu se na moju udaju. Pitanje "Kaj ti misliš sa svojim životom?" posebno mi je diglo tlak jer je to tipično pitanje koje postavlja kad god nije zadovoljan nekom mojom odlukom ili postupkom.

"Znaš, tvoja mati je h tvojim godinama bila trudna s tobuj", objasnio mi je.         

Dobro, tata, hvala na podsjetniku. Ali daj mi reci koliko si ono godina TI imal? 39, 40? Ak se ne varam, rođen si '52., a ja '92.

Dan kad navršimo 25 očito predstavlja neku prekretnicu u našem životu, tj. predstavlja prekretnicu našim obiteljima. Naime, s obzirom da sam završila faks u roku i počela raditi (doduše, tek sam krenula sa stručnim osposobljavanjem), jedini logični korak koji bi morao slijediti je udaja.

Nekad sam bila uvjerena da su ljudi s 25 godina odrasli, da moraju imati posložen život, da znaju točno što žele. Možda je tako i bilo prije (u što sumnjam), ali danas je puno drugačije.

Mislim da se trebamo riješiti tog mita da do 25. godine moramo imati sređen život u svakom aspektu. Još uvijek je u redu ne imati odgovore na sva pitanja i praviti greške. Po meni, dvadesete su godine kad krećemo u život bez pomoćnih kotačića, ali nas roditelji i dalje paze pogledom iz daljine kako ne bismo pali i zadobili ozljede od kojih će nam ostati ožiljci za cijeli život. U dvadesetima nije nužno imati idealan posao, partnera i obitelj,već su to godine kada se tek stvaraju temelji za to, godine u kojima trebaš istražiti tko si i što želiš.

I bez obzira što će nas od sad nadalje društvo sve više podsjećati da se ne pomlađujemo, da vrijeme juri, da nam otkucava "biološki sat" i ostale fraze nimalo vrijedne spomena, time se ne treba opterećivati. Netko pronađe ljubav s 18 godina, netko s 28, a netko s 38. A čak i kad ju nađemo, tko kaže da moramo odmah uletjeti u brak?

Jedini problem je taj, s obzirom da još uvijek nisam tati "dopeljala zeta" i kaj to vjerojatno ni ne bude tak skoro, kaj zasad JA moram s njim špricati h trsju…

 

Arhiva kolumni

Reklama
Hrvatska na dlanu