Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

22.12.2017. 09:01:20 - Marcel Lončarić

Neki davni snjegovi i Božići

Foto: Josip Krušlin

Pada snijeg

bijeli se brijeg

bijele se kuće

stari djeda huče

 

Snijeg lijeva

i u sebi pjesmu pjeva

Baka kraj peći rukavice plete

dok zrakom pahuljice lete..

Upravo tako je glasila jedna moja pjesmica na temu prvog snijega negdje u trećem-četvrtom razredu osnovne škole. A snijega je tih dalekih šezdesetih uistinu bilo u izobilju. Nerijetko bi pao već za Sesvete i zadržao se do ranog proljeća, kako i priliči. Ti davni snjegovi doslovno bi zatrpali male seoske kućice tamo iza Magdalene pa je u bijelo ušuškani krajolik posve sličio onim ugođajnim pejzažima naših poznatih naivaca, Generalića, Lackovića, Hegedušića..

Danima bi padao. I to ne bilo kakav, nego suhi, gusti, krupnih pahulja, nošen sjevernim vjetrovima s okolnih brežuljaka. Kada bi konačno osvanulo jutro bez padalina, pogled kroz prozor bio je veličanstven. Kućna vrata s visokom pragom bila bi često zatrpana i tada su nastupile brige jer je trebalo prokrčiti staze do zdenca, staje, podruma..Uzeli bi lopate i lopare u ruke i poput krtica po zubatom suncu pravili tunele i prolaze do tih životno važnih objekata. Pamtim zime kada je snijeg zapao do razine ramena. Staza preko Pogleda bila je, naravno, zatrpana, a zapusi na samom vrhu po kojem je brijao oštar sjeverac često duboki metar pa i dva. S mukom bi se probijali u školu izvlačeći jedni druge iz zapuha dok se, koliko-toliko, nije formirala staza koja bi ponekad već sljedećeg jutra bila zatrpana novim snijegom. Ma milina.

S prvim snijegom, mada još daleko od školskih praznika, izvlačili bi sanjke, skije i ostale rekvizite, a bregovi bi oživjeli od dječje cike. Učas bi niknule staze, sanjkališta i skakaone, pravili bi se snjegovići i zaredala beskrajna grudanja duboko u noć. Uz sve to i česte prodike zbog landranja, promrzlih nogu pa i ozeblina, bez obzira na bakanđe, čizme i obojke.

 

Obično negdje u prosincu, pred božićno-novogodišnje blagdane odlazio bih s ocem do "Vnuka" po nove "škornje". Gotovo jedini dostupni standard u to vrijeme bile su najobičnije gumene "Borovo" čizme jer su one u datim okolnostima bile najjeftinije i najpraktičnije. Mogao sam birati između dva modela. Jedne su bile robusnije, sivo-crne, viših sara, a druge mekše, sjajnije, ko fol lakirane, ali te su bile bile tanje i srazmjerno manje prikladne za sva opterećenja koja su trebala podnijeti. U višim razredima osnovne mogućnost izbora se malo proširila pa sam uz gumene čizme tu i tamo fasovao neke poluvisoke cipele ili čizmice s krznom, najčešće od skaja. Konačno, u osmom sam razredu iskoristio očev trenutak slabosti i izborio se za antilop-gležnjače s nekakvim kaubojskim resicama oko gornjeg ruba. Nitko sretniji od mene.

Prosinac je na radost klinaca i tada bio mjesec darivanja. Naravno, svi su ti pokloni, kako oni školski povodom Dana dječje radosti tako i obiteljski bili ipak puno skromniji nego danas. Za Nikolinje bi nas skoro u pravilu darivao nekakav domicilni Krampus s pokojim bombonom i orasima umotanim u staniol o čemu sam već pisao u jednoj od prethodnih kolumni.

Djed Mraz bi nas pak častio s tipskim poklon-vrećicama u kojima su bile napolitanke uz pokoju naranđu, čokoladu  i vrećicu Kikija ili Bronhija. Sadržaj tih vrećica bi se već prelaskom Pogleda u naš jarek opasno stanjio, ali poklonjenom konju se ne gleda u zube.

 

Bliži se Božić. Ni izbliza uz takovu larmu i paniku kao danas, ali osjeća se to, neka je dobra vibra u zraku. Kuća se užurbano posprema, vapnom se bijele zidovi, povlači cokl..Pišu se čestitke, one pomalo kičaste ali na svoj način lijepe, sa zimskim pejzažima, sanjkama i kristalićima umjetnog snijega.

Stari prima mamine narudžbe s podosta delikatesa koje u neke obične dane baš nisu bile na meniju.

- Dobro Štefa, kaj nam treba? - zapitkuje majku dok sjeda za stol s povećom ceduljom od komada škarnicle.

- Piši, tri kile nulera i dvije cvajera. Onda dvije litre ulja, margarin, kilu cukora, sol, rižu, grožđice, mljeveni mak, tri paketića vanilije, prašak za pecivo, cimet, štab šećer i Franck kavu.. Zemi i flašu ruma i, kajjaznam, Badelov konjak da mamo kaj ponuditi uz rakiju. Kiselu vodu za gemište takaj. 

- A govedinu za juhu? - pita otac makar je pitanje retoričko. Jer mesarija je već obavljena, ali za finu govedsku juhu s domaćim rezancima govedina se podrazumijeva.

- Zemi, ali pazi kaj ti daje da nebuju same kosti – suflira mama, uvijek na oprezu.

- Mislil sam još zejti somerice, kakav komad trapista i par konzervi sardinica, kaj veliš?

- Zemi, zemi..Treba još bibera i slatke paprike, sad sam se setila.

Otac pažljivo ispisuje narudžbu. Nadodaje Albert-kekse i čajne kolutiće na svoju ruku.

- Eh da, vilinu kosu, krijesnice i cukor-bombone, prekzutra je Badnjak!

- VI-li-na ko-sa,  kri-jesnice, sa-loon-bomboni – upisuje otac.

U taj čas kemijska mu ko za inat prestaje pisati. Srećom, popis je gotov, a u samoposlugi se čovek ionak navek još sega vraga seti.

 

Na sam Badnjak popodne odlazimo na Magdalenu po borove grane. Da, grane, jer pod krovom stare hiže jedino je "betlehem" dolazio u obzir. Nikakav bor ili "jelka", to bi bilo gotovo bogohulno.

Betlehem se smještao u sam kut, pod strop, iznad masivnog stola. Otac bi od borovih grana napravio svod ispod kojeg bi umetnuo već pripremljenu trokutastu dasku na koju se stavljala mahovina.

Nakon što bi odradio taj najzahtjevniji dio posla, nastupili bi ostali. Izvlačila bi se stara, pohabana kutija s ukrasima i bambulicama a mama bi prethodno napravila ruže od krep-papira. U svečanoj tišini i punoj koncentraciji kinčili bi svod, zagledavajući sa svih strana je li svaki ukras na svom mjestu i jesu li sveci u pravom rasporedu usmjereni prema štalici i jaslicama.

Još samo vilina kosa, krijesnice i najljepše jabuke-božićnice u prvi plan, na mahovinu.. Probno se u polumraku pali pokoja krijesnica. Da, to je to.  

Kuća je puna finih mirisa, delicije spremne čekaju da prođe Badnjak obilježen posnim jelima. Dok radio tiho svira i krušna peć vjerno grije, plamičci iz ložišta razigrano plešu polumrakom poput Domaćih iz Šume Striborove. U kutu, pod drvenim stropom, diskretno sjaji Betlehem. Povlačim se na krušnu peć, čeka se polnoćka.. 

Kako čovjeku malo treba da bude sretan. I kada vremena baš i nisu tralala i kada se ne živi u izobilju.

 

Dok ovo pišem, Božić dolazi. Izgleda da vrijeme ni ovaj put neće biti idilično, jer se, bar zasad, ne očekuje snijeg. A dobro bi došla barem pokoja pahuljica, mislim da bi se mogli složiti.

Sa snijegom ili bez, Božić uvijek ima svojih čari. Istina, podosta od tog sustavno uništava ubitačna komercijalizacija i agresivni konzumerizam. Očekivanja su velika i počesto u nesrazmjeru sa stvarnim mogućnostima što je okidač za moguću frustraciju. Ljudi su natjerani u svojevrstan stampedo a od svjetlosnih efekata prijeti epilepsija. Postavlja se pitanje smisla takovog Božića i što iza toga zapravo vrišti.

Što se mene tiče, Božić je najljepši kada se očekuje. A to su ovi predbožićni dani. Možda je to neki moj refleks i obrambeni mehanizam pred navalom svega onog čime nas mediji zatrpavaju i što nam nastoje uvaliti pod krinkom sladunjavih poruka i lijepih želja. Od čega na kraju, kada i stigne Božić, boli glava i nastupi antiklimaks. Pa čovjek iskreno poželi taj prvi radni dan da stvar vrati u kakvu-takvu normalu, mada ne za dugo jer slijedi Nova Godina.

Ali, budimo optimisti. Počeo sam s pjesmicom pa ću slično i završiti, s jednim starim šlagerom. U revijalnom tonu.

 

Ja sanjam jedan bijel Božić

Da opet dođe u moj grad

Da su zvijezde gore

I tiho da se stvore

Svi ljudi koje volim ja..

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Termoplin