Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

04.08.2017. 10:28:15 - Tomica Kolar

Nije bila prava

Foto: www.tz-marija-bistrica.hr

U vrijeme kad je Marko bio dječačić, od koje tri ili četiri godine, u našoj ulici vladalo je demografsko zatišje pred plodnom drugom polovicom devedesetih. Bio je crnokosi mališan, dijete starijih roditelja, a onako iznenada rođen razvedrio je svojom pojavom svijet u kojem se našao. Uspješno, kako to samo djeca znaju, a nikada nećemo saznati da li bistrim pogledom, iskrenim smijehom ili onim djetetom koje su raspjevali u nama, zavukao mi se pod kožu i postao mi drag. Pozdravljali bismo se kroz daljinu kad bih kosio voćnjak, a on se čvrsto držao velikog crvenog blatobrana, na traktoru kojeg je vozio njegov otac. Podigao bi malu ruku visoko iznad glave s dlanom okrenutim prema meni, ja sam učinio isto, s dlanom okrenutim prema njemu i to je značilo da mi znamo svoje i da se na svoj način dobro prepoznajemo.                                                                  

Kao i mnogi drugi optimistični adolescenti volio sam pjevati i moje ponosno udaranje prvih akorda na staroj očevoj gitari, na slušanje svim susjedima koje je sluh još služio, s moje tadašnje točke gledišta zaista nije bio znak da se pravim važan. Bilo je u meni te neke radosti koju je Markić dobro čuo, trčkarajući među repovima krava koje je njegov otac čuvao na obližnjoj livadi. Nedjeljom, popodne, sunce još visoko, sjedim na svojoj poziciji ispod lipe, šire se tonovi i eto ti mojega pajdaša, stvorio se kao anđeo. Iako još tako malen uspijevao je bogatiti sve oko sebe samom svojom prisutnošću. Najprije slušanje, pozorna pratnja, zatim pitanje, jedno, drugo i na kraju, jer je mala glavica spretno zaključila da sve to i nije neka velika mudrost – prsti.                                                                            

"Daj ja!"

Gurnuo je malene, nježne i meke prste među žice i potegao snagom odrasla čovjeka. Gitara je glasno odzvanjala svoje čuđenje. Nisam prije znao da se žice mogu toliko nategnuti, a da ne puknu. Oči su mu zasjale sjajem zvijezde Danice, usta se razvukla u široki smijeh, nožice su nisko odskočile od zemlje.                   

"He, he!"

Prije nego što sam se snašao, još uživajući u ushićenosti koju je proizvelo prvo muziciranje, sve je krenulo svojim tijekom, maleni je muzičar upravo shvatio što je to ritam i uslijedili su glasni, svakojaki zvukovi. Kao kad uzmeš dva tanjura – limeni i porculanski, udaraš jedan u drugi iz sve snage i rađa se glazba i onda… nešto mora puknuti. Naravno, pukla je žica. Najdeblju je sredio. Tako je brzo završila moja uloga učitelja gitare. Objesio sam instrument o najvišu granu koju sam mogao dohvatiti, s pojašnjenjem da je gitara umorna od puno sviranja i treba joj odmor, pregledao prste malom prijatelju da vidim ima li krvi, a onda, skladno svojoj osobini naglosti, obećao da ću mu kupiti i pokloniti njegovu vlastitu gitaru. To je moje obećanje razvedrilo mališu, koji je već krenuo tužnim pogledom prema onoj koja se (pre)visoko njihala na vjetru. U sebi sam tajno, po malo prefrigano, zamišljao kako nateže žice na svojem, vlastitom instrumentu, do mile volje i bez milosti.

"Dobru. Ti buš mi kupil gataru pa buma onda skup svirali."

I ode on, a ja ostanem sjediti s brigom koju sam sam sebi zadao. Nije to bilo obećanje za neka buduća, daleka vremena. Trebalo je nešto smisliti brzo i efikasno. Zašto sam obećao, ne znam. Jesam li se želio riješiti malog nasilnika koji bi mogao češće poželjeti još sviranja ili sam htio biti prvi impuls u rađanju buduće rock zvijezde, tko bi sada znao? Ja, srednjoškolac na ljetnim praznicima, bez prebijene kinte u džepovima, jer doma se strogo i pažljivo gledalo na svaki dinar. Pomišljao sam na kakvu bukovu dasku i naš cirkular, ali… vidjet će on da nije prava. Kako u životu često bude, rješenje se ukazalo iznenadno i sretno. Odlučio sam štedjeti svaki, i najmanji novčić koji mi dođe s bilo koje strane.  

Te se godine ponovo hodočastilo pješice na Mariju Bistricu. Moja se klapa dosjetila da bi bilo lijepo oživjeti stari običaj i to je naišlo na podršku, najprije mojega oca, a onda i majke i braće i na kraju onu našega župnika. Znao sam da će sve biti dobro. Plan je bio savršen. Kupiti Marku na Mariji Bistrici, na tamošnjem štandu s drvenim igračkama, malu tamburicu koju on kao mali i nezahtjevni muzičar neće u svom veselju prema šarenom daru, razlikovati od prave, velike gitare. Niti slučajno. Ljetni dani školaraca, svi to znaju, zaista prebrzo idu, pa je polovica ferja, kad naša župa ima "svoju" Bistricu, osvanula prije, puno prije nego se tome itko mogao nadati. Cjelodnevni hod, veselo društvo, sloboda sjedenja na najljepšim hladovitim mjestima, sladoled u Začretju, kupanje na Bajerima u Bedekovčini i pred sam kraj, s nogama koje bole i pulsiraju kao bubnjevi, utrkivanje s ruksacima na plećima – tko će prvi prijeći onu zamišljenu liniju uz tablu s natpisom mjesta: Marija Bistrica. Od sve graje i već uhodane rutine hodočašća, koje smo čuvali za sutrašnje slavlje, nama pješacima nekako je najintimnija i najvažnija bila molitva u bazilici, u koju smo ušli i posjedali, onako umorni, prljavi i tihi. Sutradan, još su boljela stopala, ali mladost sama stvara svoju snagu i mi smo sijevali vedrinom. S potkrovlja, još s ponekom slamkom sijena u kosi, požurio sam do štandova u potrazi za instrumentom koji je, tako čudnovato, postao glavna preokupacija mojega puta. Ubrzo sam saznao da su cijene na štandovima ujednačene, da prodavači nikad nisu čuli za cjenkanje i da ja, posve je očito, imam točno toliko novaca da kupim malo sviralo. Već sam polako shvaćao kakvo sam školovanje sam sebi složio. Onaj sladoled u Bedekovčini ja sam zapravo preskočio, pravdajući se pred društvom grčevima u želucu i gutajući sline dok su drugi lizali posve neumjesno, sva druga potrošnja u prošteništu kojoj sam se nadao, kao kakvo hladno pivo, na primjer, pala je u vodu. No, ništa zato, bio sam veseo i zadovoljan. Tamburica, onaj veći model, zapravo mali bistrički suvenir s četiri žice i pet, šest nasumce zakucanih pragova, kupljena je! I onda graja, ljudi hodaju u svim smjerovima, sa zvučnika dopire glas svećenika koji govori o savjesti, svijeće obješene na špagu, licitari, kamiončići, frulice, medenjaci, poznata lica i nenadano – moja susjeda i o njenu ruku obješen sinčić, moj prijatelj. Pomalo zbunjen gužvom u kojoj se našao i obradovan jer me prepoznaje. Čučnuo sam pred njega i stavio mu u ruke njegovo novo vlasništvo, moj dar našemu prijateljstvu. Objasnio sam mu kako prema ovoj gitari mora biti nježan jer je još mala. Slušao je pobožno i smiješio se cijelim tijelom. I ja sam se osjećao tako, potpuno nasmiješeno. Moja je misija završena i hvala ti dobri Bože jer sam ispunio obećano!

Popodne, križni put još traje ali jedni već, glumeći iscrpljenost, varaju i poprijeko dolaze na brijeg, plaćaju i ispijaju hladni gvirc, iz čaša posloženih na stoliću pri vrhu Kalvarije. Drugi se uspinju u procesiji, polako ulazeći u podnožje tri velika križa, noseći u sebi slične konstrukcije, ali i neke sasvim obične, dnevne. Traži se hlad u šumarku oko groba u kojeg upravo unose Spasiteljevo tijelo. To ulaženje tako je stvarno, a likovi tako plastični, živi,  da se čini da se ovdje pred nama zaista događa. I onda zadnja molitva i pjesma. Muževi koji su, uspinjući se, pjevali u grupama različite pobožne, ponajviše marijanske pjesme, kao da se pjesmama muški naguravaju, sada su zapjevali još snažnije, njihovi glasovi složili su se lijepo s glasovima žena i sve je slutilo k jednom sretnom, ushićenom vrhuncu. Župnik se obraća svojim župljanima. Na koncu, on je ipak sretan što ih ima, a i oni su sada razgaljeni kad slušaju svojega tako rado kritiziranog, a i već ostarjelog duhovnog pastira, kako govori jezikom običnih ljudi i smije se. I u toj gomili ljudi, na povišenom mjestu gdje ima zraka, sjedi Marko na ramenima svoje majke, u ruci drži žuti komad lipova drva i, zaboga – plače!

 Prilazim, probijam se kroz mnoštvo i pitam što je, zašto plače. "Poglej! Niesi mi pravu gataru kupil!"                                                                        

Opet ga pitam zašto, što se dogodilo.

"Vrak te, pa puša farbu!!!"                                                                                                            

 Bilo je vruće. Na suncu i žegi, malo se umorno tijelo, stisnuto uz vrat svoje mame znojilo. Znoj s njegovih dlanova počeo je topiti boju kojom je bila obojana tamburica i pred zaprepaštenim licem mališana, ispirati čaroliju koju sam mu dao. Prozreo je maleni i mene i cijeli taj namješteni život, onako namazan po rukama i licu žutom, a pomalo već i drugim bojama.

 

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
My Way