Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

28.10.2015. 18:58:34 - Petra Vdović

Samo jednom godišnje

Bliži se blagdan Svih Svetih i ovih se dana naveliko kupuje nadgrobni kamen, cvijeće, svijeće i sve ostalo što je potrebno kako bismo malo "osvježili" počivališta naših voljenih. Groblja se uređuju, čiste se nadgrobni spomenici, sade se maćuhice, biraju se aranžmani. Sve za naše najmilije kojih više nema da pokažemo koliko nam znače.

Po kršćanskoj tradiciji, dva dana u godini ljudi se posebno sjećaju svojih pokojnika. To su Svi Sveti i Dušni dan. Pod izrazom "Svi Sveti" ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima, nego i na naše drage roditelje, bake, djedove, rođake, prijatelje i poznanike koji su nas napustili. Oni možda nisu stavljeni na oltar ili u kalendar, ali živjeli su u našoj blizini, bili dio našeg života i  ne želimo ih zaboraviti. No, nekako dobivam dojam da ih se sjećamo samo 1. studenog, kad se to od nas i očekuje. Velik dio ljudi grobove svojih pokojnika obilazi jednom godišnje smatrajući da je to dovoljno za iskazivanje ljubavi i poštovanja. Ali što je s ostalim danima u godini? Zar naši voljeni ne zaslužuju da im se zapali koja svijeća češće nego jednom godišnje? Iako vjerujem da su nam u mislima tijekom cijele godine, ne mogu ne primijetiti da ljudi, uglavnom, jedino na Sve Svete i Dušni dan imaju potrebu simbolima poput svijeća i cvijeća pokazati svoje poštovanje prema onima koji više nisu s nama.

Prije nešto više od dvije godine umrla mi je baka. Bilo mi je zaista teško pomiriti se s tim jer je bila posebna i izuzetna osoba. Odgojila me i brinula se za mene dvadeset godina, a to nije malo. Kad sam bila mlađa, znala mi je reći da ju ne smijem zaboraviti jednog dana kad umre i da joj često moram doći na grob, barem izmoliti Očenaš. U početku je tako i bilo. Posjećivala sam njezin grob svakog drugog dana. Donijela bih lampion, izmolila koju molitvu i ostala kakvih dvadesetak minuta. Potom se to svelo na jednom tjedno, najčešće subotom ili nedjeljom i posjeti su postajali kraći, a sada odlazim još rjeđe, tek nekoliko puta godišnje. I neopisivo mi je žao zbog toga. Činjenica je da trenutno ne boravim u Pregradi, nego dolazim povremeno, ali to me ne opravdava da ponekad ne svratim zapaliti barem jednu svijeću osobi koju sam veoma voljela i koja je uvelike utjecala na moj život.

Ne smatram da je loše što postoji jedan dan u godini kada se prisjećamo svojih pokojnih. Baš naprotiv. Obilježavamo kojekakve dane i blagdane, zašto ne bi postojao dan kada mislimo na drage osobe koje su nas, nažalost, morale napustiti. Ali smatram da nije dovoljno jednom godišnje odati im počast. Ako odete na groblje usred godine, vidjet ćete kako tužno izgleda. Zapušteno, prazno. Bez krizantema i maćuhica, bez lijepih aranžmana i lampiona. Svjesna sam da smo svi vrlo zauzeti, poslom, faksom, obitelji, a uz to moramo paziti da nam ne pati i društveni život. Gdje bi u tu silnu gomilu obaveza mogli ubaciti i posjet groblju. Zato nerijetko taj posjet ostavljamo za određeni dan u godini koji je tome namijenjen. Bojim se sve manje razmišljamo što blagdan Svih Svetih zapravo znači. Samo sudjelujemo u tradiciji mase koja kupuje pretjerano velike aranžmane i svijeće za svoje pokojnike, promatra čiji je grob uređen, a čiji ne, a potom se vraća kući svakodnevnim obvezama do sljedećeg blagdana Svih Svetih.

Arhiva kolumni

Reklama
auto-poljo-prom