Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

31.10.2016. 19:58:59 - Marcel Lončarić

Sesvete

 

"Smrt ne postoji.
Ljudi umiru tek kad ih svi zaborave"

Isabel Allende

 

Blagdan Svih svetih, ili kako se to kod nas uobičava reći, "Sesvete", izaziva u svakome pa tako i u meni pomalo sjetne osjećaje. 

S jedne strane taj lijepi, prastari običaj obilaska grobova nama dragih i znanih osoba podsjeća nas na krhkost i prolaznost naših života, na sudbinu koja nas čeka na kraju puta i od koje ne možemo pobjeći. Istovremeno, on nas vraća našim obiteljima i najintimnijim vezama koje je život stvorio, a potom na svoj način i prekinuo da bi nas jednom opet ujedinio u onom konačnom i neumitnom - u smrti. Istina, katoličkim vjernicima smrt nije zadnja instanca, duša je ionako besmrtna, a umire samo raspadljivo tijelo da bi, kada dođe čas, uskrslo. Oni pak čiji je svjetonazor satkan malo drugačije i koji kroz život ne putuju pomoću "GPS-a s nebesa" moraju se pomiriti s time da će biti vraćeni majci zemlji i materiji od koje su nastali te da će u najboljem slučaju, u bližoj ili daljoj budućnosti, iz njih niknuti nešto mnogo prozaičnije - biljka, cvijet, možda drvo ili da će poslužit kao hrana nekim bićima koja će potom stvarati neki novi oblik života. Naime, nauka i neposredno promatranje života uče nas da su materija i energija neuništive i da prelaze iz jednog oblika u drugi. Eto, ipak neka utjeha. Bilo kako bilo, život se nastavlja.

S nostalgijom se prisjećam svog djetinjstva i svojih prvih doživljaja "Sesveta". Kao i svako dijete, s vremenom sam postao svjestan da ljudi umiru, ali sve dok se to direktno nije ticalo mojih najbližih, smrt je za mene bila ipak pomalo apstraktan pojam. Obitelj je bila u naponu snage, svi smo "bili na broju", a odlazak na topličko groblje bio je tek upoznavanje s tradicijom i ritualom paljena svijeća na grobovima nekih pradjedova i prabaka, starih teta ili onih mlađih članova uže i šire obitelji koji su u preminuli nesretnim slučajem ili nenadanom smrću.

Odmah iza tada stare kapelice-mrtvačnice nalazio se tako grob moje sestrice Fanike koja je ratnim godinama umrla s nepune dvije godine. Majušan grob s jednostavnim drvenim križem na kojem je pisalo ime i prezime posjećivao bih s naročitim interesom. Očito je bila prisutna ta romantična povezanost između brata i sestrice koju nisam imao prilike upoznati. Često sam se tih godina raspitivao o njezinoj smrti i zamišljao kako bi izgledalo da je živa, među nama. Nažalost, taj grob koji mi je puno značio prilikom proširenja i renoviranja kapelice nemarom je "prekopan". Ostalo je samo sjećanje, a svijeću za Faniku otada palim kod središnjeg križa.

Odmah ispod mrtvačnice pak, nalazi se grob mog ujaka s majčine strane, Franceka. Francek je kao pučkoškolac izgubio život nesretnim slučajem - utopio se u netom iskopanom velikom topličkom bazenu, u bezazlenoj igri koja se pretvorila u tragediju.

Negdje krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih umiru moje obje bake i djed, dakle, osobe koje sam dobro poznavao. Bile su to prve doživljene smrti najbližih i prvo sasvim jasno suočavanje s neumitnim.

Topličko groblje na strmom proplanku iza bolnice po mnogočemu je lijepo i živopisno mada je istovremeno zbog pomalo "zgusnute gradnje" jednim dijelom teže prohodno. U nekim prijašnjim decenijima taj problem nije toliko dolazio do izražaja, tada su prevladavali obični zemljani grobovi s drvenim križevima između kojih se puno lakše prolazilo nego danas. Širenjem groblja i neizbježnim gomilanjem betona i grobnog kamenja, stvar se zakomplicirala. Nerijetko se do grobova može doći jedino ako se doslovno gazi po okolnim spomenicima, a rukama oslanja na nadgrobne ploče. Ne treba ni spominjat da zbog toga stariji ljudi "imaju problem", a za teže invalidne osobe posjet groblju zna biti nemoguća misija. 

Groblje je podijeljeno na tri djela i razdvojeno dvjema stazama. Tzv. "gornja lesa" vodi uz mrtvačnicu, a donja je za lakši prilaz donjem dijelu groblja. Na samom vrhu i uz rub šume nekada je postojalo tzv. "židovsko groblje" koje je u doba mog dječaštva bilo prilično zapušteno. Gomila neuglednih, raštrkanih, zaraslih grobova nakrivljenih križeva i pokoja monumentalna grobnica kao podsjećanje na nekadašnji status umrlih. Posebno se tu isticala grobnica nekada bogate topličke obitelji Graf koja je posjedovala kuću u kojoj je kasnije bila "Zadruga". Bili su vlasnici prve topličke banke i trgovine, spominju se kao toplički donatori siromašnih, a i darovali su jedno brončano zvono crkvi Presvetog Trojstva nakon što su sva zvona bila rekvirirana tijekom Prvog svjetskog rata. Svejedno, to im nije puno pomoglo. Zbog otvorene povezanosti sa "židovskom ložom" u Zagrebu, prilično su loše prošli za vrijeme Drugog svjetskog rata. Žiga Graf, sin Barbare i Mavra, koji su sa sinovima Dinkom i Hinkom pokopani u grobnici, je ipak završio u Jasenovcu. Ta grobnica me, zbog svoje osebujnosti, izoliranosti i tajnovitosti, nekako privlačila kao klinca pa je tako jedna od mojih sesvetskih svijeća uvijek bila rezervirana za "Grafove".

Isto tako, švrljajući tih dječačkih godina grobljem, za oko mi je zapeo jedan nadgrobni kamen koji se nalazio netom ispod glavne staze, gotovo ukopan u brijeg. To i nije bio klasičan grob nego tek iskrhani komad mramora na kojem se isticala ovalna sličica prekrasne djevojke. Zaboravio sam u međuvremenu generalije, ali radilo se o curi koja je umrla vrlo mlada, s nepunih osamnaest godina. Djevojka prekrasne tamne kose, bisernih zubiju i čarobnog osmijeha čak me koju godinu kasnije inspirirala za jednu pjesmu. U njoj sam na osnovi tih šturih podataka i utiska pokušao sublimirat njezin život i sudbinu. Naravno, svijeću sam palio i na njezinom grobu. Nažalost, i on je u međuvremenu nestao. Grobno-komunalna pravila su jasna i neumoljiva, neodržavani grobovi se uklanjaju.

Nekako se sa sjetom prisjećam tih godina kada su se na grobljima uglavnom palile obične voštane svijeće umjesto plastičnih lampaša. Krhka, diskretna svijeća ili "dušica" koja treperi na uzduhu i s vremenom se stapa sa svojom podlogom, puno mi je ljepši prizor nego sva ta šarena, kičasta plastika. A i u ekološkom smislu mi se čini prihvatljivije, mada su lampaši praktičniji i postojaniji na vjetru i kiši. Uz što su fensi-šmensi, naravno. Ostaje nada da u budućnosti ipak neće prevladat oni "krajnje praktični" elektronski lampaši na baterije koji rade na principu žmigavaca. Od toga jedino može efektnije ispast disko kugla obješena o spomenik. 

Sesvete su oduvijek bila prilika da se makar na jedan dan ponovno susretne naša brojna uža i šira obitelj razasuta posvud. Iz Zagreba i ostalih mjesta bi tada dolazile tete sa svojim obiteljima, bratićima i sestričnama. Često bi se nakon susreta na groblju svi zajedno podružili u našoj kući, uz pečenu racu, orehnjaču i kapljicu domaćeg vina. A prilikom povratka kućama u večernje sate, mi mlađi obično bi zastajali na brdu Pogled, koji dijeli naš jarek od topličke strane. S te pozicije promatrali bi taj nikad življi grad mrtvih sred šume, u sjaju tisuća svijeća. 

S godinama, sve više bližnjih i poznatih nalazi posljednje utočište na topličkom groblju. Nakon oca 1993. godine, preminuo je iznenada i moj stariji brat Dragan u 48. godini (istina, on je pokopan na Krapinskom groblju), nakon njega i nećak Dean u Berlinu. U sljedećim godinama polako su nas napuštali ujaci, tete i mnogi susjedi, sumještani, znanci pa i neki školski drugovi. Iznenađuje me koliko se poznatih i nekih meni bliskih osoba zadnjih godina preselilo na groblje. I dok nasumice prolazim njime tražeći "svoje", uviđam da bi mi trebalo ne desetak nego stotinjak lampaša i bar jedno poslijepodne da ih sve obiđem.

Konačno, 2007. godine umrla je moja majka. Kako je sestra u međuvremenu uspjela kupiti i urediti lijepo grobno mjesto odmah ispod mrtvačnice, tu je i pokopana, a k njoj su preseljeni i očevi posmrtni ostaci. Igrom slučaja, mama se našla u neposrednoj blizini svojih "Kozinov", djeda, bake, ujaka i teta. Tako se, gle čuda, jedna mnogobrojna obitelj u svom najvećem dijelu našla zajedno, takoreći jedan do drugog. I kao da u sjeni okolnog drveća spokojno gledaju na svoj gordi Bobekov brijeg nasuprot, s druge strane Toplica. Onako kako su za života s tog brijega gledali prema Toplicama, "piramidi" i groblju u plamsaju nekih davnih sisvetskih svijeća. Život piše čudnovate zgode. I smrt, dakako. 

Bliže se Sesvete, a ja još nisam siguran hoću li u Toplice baš na taj dan ili dan kasnije, na Dušni dan. Ne volim gužvu. Kada je groblje prepuno ljudi tu zasigurno zna bit zanimljivih susreta, ali to donekle odvlači pažnju od bitnog. A bitno je naći se nad grobovima svojih najdražih i u miru s njima odvrtiti taj pomalo neobičan, intimni  dijalog, prizvat ih u sjećanje, rekapitulirat proživljeno. I sve će, bar na trenutak, biti kao nekad. Ako ću se nakon toga pješice zaputiti preko brijega k rodnoj kući, zastat ću 'ko i obično na Pogledu. Znam, u mojoj orahovoj ljusci koja je nekad vrvjela životom, žmirkat će tek nekoliko svjetala... Ali zato će prizor s groblja biti utoliko raskošniji.  

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
auto-poljo-prom