Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

14.02.2017. 22:01:53 - Marcel Lončarić

Staze, slike i snovi djetinjstva

Podjavor, Krluh, Belinšica, Šenjugovo, Kužnari, Rakitovec, Vrhi, Fučkarov breg, Vuzmov jarek, Maršalovo, Bobekovo, Pustovo borovlje, Hčuki, Fortovo, Hajseki, Štolcerovo, Firštovo, Belinovo, Podružakovo, Kračeci, Hajsekova husta, Vačuršak, Korundovo, Filipci, Laheki, Ivanjki, Gorički, Papeši, Kosteljina, Jančino, Šašekovo, Lajbekovo, Pogled, Pustača, Klanec, Trnac, Magdalena, Sinkarejica, Štumpavica..

Sve su to nazivi posjeda, toponimi i neke od markacija u okviru mog jarka i okolnih bregova. Najviše ih se odnosi na tek stotinjak ili par stotina metara od našeg grunta, a tek su neki udaljeniji pokoji kilometar-dva ili tri, poput naših negdašnjih trsja u Rakitovcu i Podjavoru, blizu Krluha i bake Kristine. Prastari su to nazivi koje su naši preci i suseljani nadjenuli kako bi se lakše snalazili u prostoru ili označili svoje posjede. Ta imena su dio mog najužeg zavičaja i poput pečata su utisnuta u imaginarij mog djetinjstva, tamo u orahovoj ljusci, iza Magdalene kraj Krapinskih Toplica. Koliko samo sjećanja prizivaju, koliko sam puta prolazio putevima i stazama koje ih povezuju.

Sad kad već decenijama živim u Zagrebu a u rodni kraj svraćam povremeno, ponekad se ulovim kako u mislima prolazim tim stazama. Stojim tako na Pustači, hodam po trnacu, poput duha zamičem klancem prema Hčuku. Obilazim stoljetno selsko raspelo koje je dala podići neka naša prateta u znak zahvalnosti što je nakon višetjedne plovidbe parobrodom sretno stigla u Ameriku. Vraćam se ponovno od bake Kristine, prolazim pored stare porušene Bajte a onda pred Belinšicom dvojim hoću li skrenuti lijevo, preko Pušaka i "nad Korunde" ili ću do našeg doma preko Fučkarovog brega pa "nad Hajseke". Na Bobekovom nosim vodu žednim težakinjama, dok sunce nesmiljeno prži. Prolazim kroz pitome zaselke i zagledavam u male drvene kućice, kao nekad, kada je sve to bilo moje. I kada sam se u svakoj od tih kućica i susjednim obiteljima osjećao kao u svojoj. Slušam glasove davno umrlih ljudi; Hajsekovog Jure, Korundovog Jurice, Pepe, Tine, Jankiča... Žuri mi se nekud ali ipak razgovaram s logoreičnom Katicom Korundovom. Čujem astmatični kašalj starog Viktora, njezina muža, dok sjedi na štokrlu u društvu svoje jedine krave. Niz brijeg po Pustači spuštaju se k nama Hčukove Rozike, "gornja i donja", na svoje štamprline rakije, čaše jabučnice, porcije razgovora. Tu u Trnacu mama napasa našu Pergu. Pjeva potiho, ali kad me spazi na trenutak prestaje da bi mi dobrodušno prigovorila; "Viš, a ti to ne bi mogel? Kaj je to tak teško?" Ja pak dugim koracima već zamičem prema Pogledu, kao u transu, željan uzbuđenja, susreta s prijateljima, curama.

Da, tu ispod Hajsekove huste je kum Iva plahnul bičem volove kad su zapeli u blatu. U predvečerje stric Tonč se s tromim jazavčarom Buckom vraća od Ivanjka, dok Filipčeva Ankica uporno zaziva mog prijatelja Žarka. Na Korundovom muži kose travu, u špaliru, ko jedan, u rano jutro, dok nama dolazi "oratanj", Kužnar. A tu blizu hiže samotne Janče ko klinac po prvi put otkrivam boje kad se zatičem u polju prepunom cvijeća i trava, loveći bumbare s kutijom od paste. Otad je baš ta boja potočnica moja prva asocijacija na plavu, jaglaci na žutu.

Snijeg pada, spušta se noć. S bratom Draganom odlazim u Sinkarejicu. Svak nosi dvije kante dok se probijamo strminom iznad Janče, prema šumskom putu koji od Hajseka vodi prema Hčukima. Sinkarejica je majušna špilja ukopana uz sam obronak šume. U njoj se žuti pijesak. Stružemo ga motikama jer tako ispadne finiji. I upravo će taj pijesak biti raskošni tepih na zemljanom podu naše stare hiže pred Božić ili mesariju. Još kad se vapnom obijele zidovi i stari "povleče plavi cokl"... Milina. Na tu priču moje kćeri vrte glavama, ne vjeruju.

Ponekad sanjam neke od tih lokacija. Najupečatljiviji i najživopisniji san odnosi se na Pogled. Točnije, na njemu san počinje.

Pogled je jedan od brežuljaka na obodu "orahove ljuske". Niži je od Magdalene pa je stoga i logično da upravo preko njega vodi poprečna staza prema Toplicama. Preko Pogleda smo najčešće išli u školu ili bi taj smjer odabirali kada je trebalo do Toplica stići najbržim, najkraćim putem. Istovremeno, Pogled razdvaja tu neku vizualno-intimnu povezanost s roditeljskim domom i susjedstvom. Spuštanje prema Štumpavici ponekad bi, zavisno od okolnosti, donosilo rasterećenje ili pak možda neke druge pomiješane osjećaje.

U snu kojeg sam sanjao prije desetak godina, u rano se jutro zatičem na Pogledu. Hodam polako i kao da nešto slutim. Postoji neka čudna vibra u zraku, nešto se treba dogoditi i to jasno osjećam. I zaista, dolaskom na vrh, odjednom se uzdižem i počinjem... letjeti! Iznenađen sam dakako, ali istovremeno i ushićen. Isprva je taj let tek malo uzdignut od tla, ali uskoro počinjem zaista letjeti iznad polja i njiva. I tada dolazi najljepši dio.

Naime, njive su svježe izorane, a rahla zemlja u brazdama je zamamne, tamnosmeđe boje. Puši se od topline, prelijeva od jutarnje rose. Još uvijek letim relativno nisko tako da mogu vidjet svaku slamku, crvića i kukca, svaku sitnicu na tlu. Počinjem uživati. Postepeno se dižem, ali i vizura ispod mene se mijenja. Oranice smjenjuju polja zelene trave i djeteline, s pokojom parcelom zlatnog, zrelog žita. Sunce sja, blagi vjetar povija travu i klasje dok se uzdižem sve više. Svakom sekundom ushićenje se pojačava, a prizor ispod mene je i dalje fantastičan. Još uvijek mikro i makro mod rade savršeno u skladu, poput orla sam koji iz velike visine vidi svaki i najmanji pokret miša negdje dolje u travi. Tada se fokus mijenja i prebacuje iznad mene, u pravcu neba i plavetnila. I dalje kružim nad njivama i poljima, ali istovremeno nekako stremim prilično oštro u visinu. I tad počinje mala drama.

Na dotad sunčanom nebu pojavljuju se isprva mali i rijetki no postepeno sve sivlji i gušći oblaci. Uskoro uviđam da su oblaci prekrili nebo, ali ipak nazirem jedan mali, okrugli prolaz koji vodi do onog savršenog plavetnila u daljini. Probija me hladnoća dok rotiram i ulazim u taj kovitlac, u "tunel", ali me istovremeno pred samim izlazom preplavljuje neka čudna panika. Ne mogu izdržati neizvjesnost, jer ne mogu pojmiti što se iza tog otvora nalazi - dobro ili loše, raj ili pakao, život ili smrt. Naprasno se budim, bez daha, prilično uznemiren. Potpuno pod utjecajem sna ne mogu više do jutra zaspati. Razmišljam...

Pa se korim. Trebao sam izdržati. Bio je to jedan od onih lucidnih snova kad si svjestan da sanjaš do mjere da možeš čak i njime upravljati i po želji zaustaviti ga, kao filmsku traku. Trebao sam vidjeti što slijedi nakon tunela jer to bi po nekoj logici objasnilo san.

Bi li? Što ako sam zapravo sanjao svoje rođenje? Taj san bi mogao predstavljati potencijalnu ambiciju ili čak seksualnu ekspresiju, ali simbolika bi se mogla i na taj način protumačiti. A i intuiciju se nešto pita. Kada sam se svojevremeno počeo zanimati za snove, shvatio sam da su uz simboliku, upravo sama atmosfera sna, intuicija i dojam najbolji način i putokaz mogućeg rješenja zagonetke.

Dakle, ako sam sanjao svoje rođenje, ono je uvijek šok. Istovremeno, i život. Ako nisam, volio bih ponovno sanjati taj san. Mislim da bih tada bio spreman otpustiti kočnicu.

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
My Way