Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

24.02.2016. 19:12:57 - Tomica Kolar

Stranac

Foto: IZVOR: www.assis.it

 

Kako bih nazvao nekoga tko mi je stran? Pa bio on i moj bližnji.
Kako bih nazvao one osobine ljudi koje su mi strane, ne pomišljajući na to da cijelu osobu osudim, gledajući samo te isturene šiljke na ljudima, i na meni samome, koji nas naružnjuju?
Znamo, Stranci se pojavljuju u literaturi, u kaubojskim filmovima, kao i u popularnoj glazbi.
Svidjelo mi se ime.
Pokušao sam uhvatiti ga, zgrabiti, strpati u bocu i dobro promućkati. 
(No, nijanse njegove pojavnosti često su vrlo suptilne i jedva vidljive. Sto mu gromova!)
U životu, kojega u metafori rado zovemo lutrijom, dobici i gubici su ipak često izvjesni.
Uglavnom, svatko na toj lutriji dobije ponekog Stranca. To je dobitak koji nam se plete u noge kamo god išli.
Ne igram pravu lutriju, ali evo, ovako sam i ja među dobitnicima. Koliko znam.
I onda takav Stranac nikako ne razumije i ne prihvaća, ako razgovaramo, da bi od mene mogao čuti i ono što mu se ne sviđa,
voli davati savjete onima koji ih nisu tražili, ne razumije da ne razumije,
misli da Mladen Grdović pjeva o ljubavi, a Mišo Kovač o Dalmaciji,
naš potok naziva kanalom, našu Goru  resursom, 
prigovara godišnjim dobima,
nagovara me da potpišem peticiju da osvijetle našu ulicu,
pokušava mi prodati način kako da mjesečno izdvajam novac za bezvezarije,
zasipa me slikama koje ne želim gledati,
ako odšutim, misli da se razumijemo, ako progovorim, 
razmišlja o medikamentima koji bi mi bili od pomoći,
svoju pojavu povezuje s riječi – važnost
(a kud bi se došlo da se i ostale pojave povezuju s istom?!),
obeća pa ne ispuni, posudi pa ne vrati, uzme ono što mu treba,
(uzmi gdje ima, stavi gdje nema!)
govori mi o važnosti Domovine, kao da sam s Marsa i baš ništa ne razlučujem, 
pati od kroničnog pomankanja skromnosti,
čuo je nešto o poniznosti, ali sve mu se to pomiješalo,
po prihvatljivoj cijeni nudi poduke o tome kako se treba bojati života,
kako se treba bojati za svoj posao, za zdravlje,
za klimu koja se mijenja, 
i kakva je vrlina poslušnost (ne mislim pritom na odgoj malenih),
rado će nas podučiti prednostima natjecanja pred suradnjom,
nikada neće govoriti o nelogičnostima i mukama
kojima su izložena naša djeca tijekom školovanja, tijekom odrastanja,
ali ostavlja svoju djecu da se sama odgajaju,
u lažnoj slobodi, virtualno i nadrealno,
iz ruke će nam izbiti zadnje ostatke dostojanstva kada će nam legalno
dosuditi ovrhu – zločin koji nećemo moći spriječiti,
mnogo će nam govoriti o Bogu, ali
nikako se neće moći dosjetiti kakve veze imaju taj Bog
i naša svakodnevica,
postavit će se liječnikom koji s visoka određuje terapiju, 
a zaboravit će da je on sam lijek koji je poslan 
svima koje susretne, koji su u potrebi,
primijetiti ćemo da zna i voli slušati, ali samo sebe
ili svoj snimljeni glas, a isto tako voli i pohvaljivati – sebe sama,
voli se rugati, voli cjepidlačiti,
kada poklanja zapravo želi ovladati ljudima,
poznaje tehniku žalovanja – kako nagnati druge da ga sažaljuju
i iz toga izvuči korist,
svašta taj zna i svašta čini, a kada ne čini ništa
(kao malo dijete kada u igri zašuti),
vjerojatno je pronašao neki novi način kako napraviti štetu,
ako je stekao kakve godine i još k tome nekakav ugled,
pa se dokopao kakvog visokog položaja,
mnogi će uz njega shvatiti značenje frazema
mali čovjek,
pitam se jesam li nedonošće kada mi tumači
kako je raskrinkao medicinu i medicinske radnike,
farmaceutsku i autoindustriju.., 
u nekoliko riječi pokriva područje veličine Atlantika,
priča mi viceve o Ciganima i Židovima i Pederima u plinskoj komori,
zabrinut je ako se ogorčenost od njega ne širi na one koje dodiruje,
izbaci ga iz takta ako mu spomeneš
da zapravo živi u obilju,
 traži sreću, kao i svi mi, ali ima problem,
jer zaista je teško pronaći nešto
o čemu ne znaš ništa, čak niti kako izgleda,
ponudi sebe, takav, a onda se izvuče, kao zmija 
i ostavi samo praznu ljušturu i nema ga,
negira da je Stranac, reći će da smo bliski, da smo rod..,
kada ostari i približi se kraju,
nikako se ne može načuditi praznini, ispred i iza sebe,
koja ga odjednom okružuje, taj i takav.
Moram priznati da mi kraj Stranca, kraj tolikih njegovih lica,
umreženih i samostalnih, nisu potrebni Masoni,
Iluminati, Svemirci raznih felja i ini pokušavatelji ovladavanja ovim svijetom.
Ipak, pazi se i čuvaj, Stranče! Dobro te vidim i pratim.
Na kraju, o svima nama, govoriti će naša djela
i naša nedjela
i oni koji su nas upoznali i osjetili.
Dragoga Boga ću poslije zamoliti
oko nekih detalja koji nedostaju...

Kako bih nazvao nekoga tko mi je stran? Pa bio on i moj bližnji.

Kako bih nazvao one osobine ljudi koje su mi strane, ne pomišljajući na to da cijelu osobu osudim, gledajući samo te isturene šiljke na ljudima, i na meni samome, koji nas naružnjuju?

Znamo, Stranci se pojavljuju u literaturi, u kaubojskim filmovima, kao i u popularnoj glazbi.

Svidjelo mi se ime.

Pokušao sam uhvatiti ga, zgrabiti, strpati u bocu i dobro promućkati. 

(No, nijanse njegove pojavnosti često su vrlo suptilne i jedva vidljive. Sto mu gromova!)

U životu, kojega u metafori rado zovemo lutrijom, dobici i gubici su ipak često izvjesni.

Uglavnom, svatko na toj lutriji dobije ponekog Stranca. To je dobitak koji nam se plete u noge kamo god išli.

Ne igram pravu lutriju, ali evo, ovako sam i ja među dobitnicima. Koliko znam.

I onda takav Stranac nikako ne razumije i ne prihvaća, ako razgovaramo, da bi od mene mogao čuti i ono što mu se ne sviđa,

voli davati savjete onima koji ih nisu tražili, ne razumije da ne razumije,

misli da Mladen Grdović pjeva o ljubavi, a Mišo Kovač o Dalmaciji,

naš potok naziva kanalom, našu Goru  resursom, 

prigovara godišnjim dobima,

nagovara me da potpišem peticiju da osvijetle našu ulicu,

pokušava mi prodati način kako da mjesečno izdvajam novac za bezvezarije,

zasipa me slikama koje ne želim gledati,

ako odšutim, misli da se razumijemo, ako progovorim, 

razmišlja o medikamentima koji bi mi bili od pomoći,

svoju pojavu povezuje s riječi – važnost

(a kud bi se došlo da se i ostale pojave povezuju s istom?!),

obeća pa ne ispuni, posudi pa ne vrati, uzme ono što mu treba,

(uzmi gdje ima, stavi gdje nema!)

govori mi o važnosti Domovine, kao da sam s Marsa i baš ništa ne razlučujem, 

pati od kroničnog pomankanja skromnosti,

čuo je nešto o poniznosti, ali sve mu se to pomiješalo,

po prihvatljivoj cijeni nudi poduke o tome kako se treba bojati života,

kako se treba bojati za svoj posao, za zdravlje,

za klimu koja se mijenja, 

i kakva je vrlina poslušnost (ne mislim pritom na odgoj malenih),

rado će nas podučiti prednostima natjecanja pred suradnjom,

nikada neće govoriti o nelogičnostima i mukama

kojima su izložena naša djeca tijekom školovanja, tijekom odrastanja,

ali ostavlja svoju djecu da se sama odgajaju,

u lažnoj slobodi, virtualno i nadrealno,

iz ruke će nam izbiti zadnje ostatke dostojanstva kada će nam legalno

dosuditi ovrhu – zločin koji nećemo moći spriječiti,

mnogo će nam govoriti o Bogu, ali

nikako se neće moći dosjetiti kakve veze imaju taj Bog

i naša svakodnevica,

postavit će se liječnikom koji s visoka određuje terapiju, 

a zaboravit će da je on sam lijek koji je poslan 

svima koje susretne, koji su u potrebi,

primijetit ćemo da zna i voli slušati, ali samo sebe

ili svoj snimljeni glas, a isto tako voli i pohvaljivati – sebe sama,

voli se rugati, voli cjepidlačiti,

kada poklanja, zapravo želi ovladati ljudima,

poznaje tehniku žalovanja – kako nagnati druge da ga sažaljuju

i iz toga izvuči korist,

svašta taj zna i svašta čini, a kada ne čini ništa

(kao malo dijete kada u igri zašuti),

vjerojatno je pronašao neki novi način kako napraviti štetu,

ako je stekao kakve godine i još k tome nekakav ugled,

pa se dokopao kakvog visokog položaja,

mnogi će uz njega shvatiti značenje frazema

mali čovjek,

pitam se jesam li nedonošće kada mi tumači

kako je raskrinkao medicinu i medicinske radnike,

farmaceutsku i autoindustriju.., 

u nekoliko riječi pokriva područje veličine Atlantika,

priča mi viceve o Ciganima i Židovima i Pederima u plinskoj komori,

zabrinut je ako se ogorčenost od njega ne širi na one koje dodiruje,

izbaci ga iz takta ako mu spomeneš

da zapravo živi u obilju,

traži sreću, kao i svi mi, ali ima problem,

jer zaista je teško pronaći nešto

o čemu ne znaš ništa, čak niti kako izgleda,

ponudi sebe, takav, a onda se izvuče, kao zmija 

i ostavi samo praznu ljušturu i nema ga,

negira da je Stranac, reći će da smo bliski, da smo rod..,

kada ostari i približi se kraju,

nikako se ne može načuditi praznini, ispred i iza sebe,

koja ga odjednom okružuje, taj i takav.

Moram priznati da mi kraj Stranca, kraj tolikih njegovih lica,

umreženih i samostalnih, nisu potrebni Masoni,

Iluminati, Svemirci raznih felja i ini pokušavatelji ovladavanja ovim svijetom.

Ipak, pazi se i čuvaj, Stranče! Dobro te vidim i pratim.

Na kraju, o svima nama, govorit će naša djela

i naša nedjela

i oni koji su nas upoznali i osjetili.

 

Dragoga Boga ću poslije zamoliti

oko nekih detalja koji nedostaju...

 

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Foto-video studio "Hrvo"