Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

06.12.2012. 21:11:46 - Marcel Lončarić

Sveti Nikola u šoping centru, Krampus darove dijeli

Prosinac je tradicionalni mjesec darivanja, blagdani se smjenjuju ko na pokretnoj traci, a ljudi se svojski trude da bar u tih par tjedana stvore i održe stanje ili makar privid sreće, blagostanja i idiličnih odnosa, bez obzira na ponekad paralelno jasno evidentirano opće sivilo i stanovitu besperspektivnost. Svi se tih dana nekako posebno raspekmezimo, ljubav, humanost i humanitarnost nadiru sa svih strana, a sve kulminira novogodišnjim slavljem koje, ko fol, garantira ultimativni preporod koji slijedi i gumicom briše sve ono loše i musavo iza nas. Blago si ga nama. Istina, već početkom siječnja nastupa neizbježna post-blagdanska depresija, zbrajaju se dvojbeni emocionalni benefiti i oduzimaju otriježnjujući materijalni rashodi. Nakon toga slijedi poprilično sivilo koje traje bar do dobrodošle fašničke norijade, da bi dolaskom proljeća i Uskrsa započeo novi ciklus i preporod ili makar nova prilika za šoping i slavlje.

Ali nije mi namjera bila pisat ovdje nekakve sociološke analize ili "kuditi" blagdane, tim više što sam i sam evidentirani konzument istih. Moj je konkretan povod već prva u nizu prosinačkih fešti, blagdan Svetog Nikole ili, narodski, "Nikolinje". Moram priznat da mi je skoro promaklo, jer male dječice više nemam u kući, a neizbježnoj nije ni na kraj pameti bilo podsjetiti me da, eto,  izglancam čizme i stavim ih na prozorsku dasku (okej, ima ona valjda svoje razloge). Tek, u obilasku kvartovskog Konzuma primjećujem da je "promet pojačan" i da su ulični štandovi aranžirani poklonima u celofanu i "zlatnim šibama".

Ne treba bit vidovit i zamislit si kako to danas izgleda diljem Lijepe Naše (pa i šire). Sv. Nikola u jaslicama i vrtićima, u školama, bolnicima, crkvama, na ulicama, hiljade razdragane dječice pjeva mu pjesmice i izriče želje, a (uglavnom) mame, tate, dede i bake trude se da budu ispunjene. Sudeći po napisima i vijestima, Svetih Nikola ne nedostaje ni u šoping-centrima, naprotiv, tamo ih patrolira na desetine, nude konfete, pozdravljaju s razglasa, smiješe se iz izloga..Što se tradicije tiče, očišćene čizmice na prozorskoj dasci i nisu više obavezne da bi se zaradio poklon, tim više što su brojevi premali da bi u njih stalo sve ono darovano i naručeno, osim eventualnih zataknutih šiba.

Sve me to malo "povuklo" u moje djetinjstvo i moja iskustva i doživljaje Nikolinja, a koja su u usporedbi s prethodno opisanim dolazila i proticala više nego diskretno. Zapravo, zvuči pomalo čudno, ali ja se Svetih Nikola baš i ne sjećam previše. Naime, u doba dok sam bio mali klinac glavna je faca bio izuzetno nezgodan tip - Krampus.

Banuo bi u našu zagorsku hižu najčešće u ranim večernjim satima, uz veliku larmu, i to je bio prizor za pamćenje. Obično bi bio ogrnut nekom raspadajućom krznenom bundom, obuven u prevelike čizmetine do koljena, na licu nezaobilazna "lafra", a na glavi neka čudna šubara kroz koju su stršali kravlji rogovi. Uz to, Krampus bi na leđima nosio veliki koš ("za  zločestu decu"), a u rukama držao teške lance s kojima bi svako malo divljački zatresao. Ukratko, moglo bi se reći da je taj "moj" Krampus bio nekakav bastard kastavskog zvončara, Bedanca iz "Kekeca" i samog vraga. Nakon "upada", započeo bi ritualni ples praćen grozomornim zvjeranjem po ukućanima i potragom za, zna se, klincima. U tim prilikama ja bih obično provirivao iza mamine haljine ili se brže-bolje uspentrao na krušnu peć i stisnuo u sam kut.

- "Jel' ima tu koje zločesto diete?" - urla Krampus standardno.

Bilo je to istovremeno i nezgodno i čist' retoričko pitanje, naime, sasvim se jasno ticalo samo mene jer su moja starija braća ipak spadala u preiskusne klipane koji ga, kao takovi, nisu ni najmanje interesirali.

- "Pa ima tu je'n dečec, ima.." - skrušeno priznaje mama, s uvjerljivošću Dudekove Regice.
Krampus na to strašno zaruži lancima i debelom šibom kresne po masivnom drvenom stolu tak da bi se sve rajngle i poklopci na stalažama sablasno zatresle.

"I, kakef je dečec, jel' dober ili zločest?"- nastavlja svoje isljedništvo, a ja sam u tim trenucima već u velikim problemima i osjećam se ko Pale sam na svijetu.

- "Pa sad, nije on tak loš, ali.."  

- "Kaj ali? Nema primeni 'ali'!" - kriči Krampus i u času se stvori kraj krušne peći, s rogovima do mog nosa.

"Ak' je zločest, mam ga zemem, denem h koš i... idemo!"

Teško je do detalja rekonstruirat prošlost, ali dam se kladit da bi mi u tom času po gaćama ipak "malo pobeglo".

- "A ne, ne, gospon krampus, ne bute ga vi nič zeli, dober je on!" - rezolutno se oglašava moja spasiteljica (tnx mam') i odvlači zločestog Krampusa od peći.

- "Dober? A to je onda druga stvar!"...

Krampus se konačno nekako smiruje i počinje prekapati po velikim džepovima. Vadi jednu naranču, par bombona i puno šaku oraha umotanih u staniol. Sve mi to kipa pred klecave noge, pokušavajući me usput (bezuspješno) podragati.

Onda si još popije bar dva gemišta zaredom, ponavlja ritualan Krampusov ples i izletava iz hiže. Nema sumnje, spašen sam.

Eh, dok ovo pišem pokušavam si zamislit kako bi to bilo da sam iz onog vremena mogao nazvat "plavi telefon" ili bar pravobraniteljicu za dječja prava. Bio bi to sigurno zanimljiv razgovor, ali eto, vremena su se promijenila. Pišem gluposti, nebi mi ni palo na pamet da dignem slušalicu. Taman posla. ;)

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
auto-poljo-prom