Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

22.03.2017. 12:43:31 - Tomica Kolar

Za prijatelje Maks

Naš Maks bio je velik i jak. Golemi mužjak bijele dlake, dugih, debelih brkova i uški izgrizenih po rubovima, kao da ih je netko škarama na tanko, na plitko izrezao. Moji su govorili da su to tragovi borbi s potočnim štakorima koje smo mi iz nekog razloga zvali bizoni. Bizoni su bili biljojedi, mnogo veći od kućnih štakora, a osim dugog štakorskog repa, više su ličili na kakve velike vjeverice, bili su prilično pristojna i miroljubiva živad. Nikada nisam vidio Maksa u borbi s njima, ali mislim da je on kao pravi muškarac morao prolaziti i kroz razna natezanja s djevojkama, a i svojim konkurentima prilikom parenja i da su od toga ostala ta "rascufana" uha, kao u pjesmi Zvonka Špišića. U svakom slučaju, bio je pravi mačor i moglo se to odmah vidjeti na njemu. Ponosit, samouvjeren, naizgled pomalo lijen, ali vrlo žustar i agilan kada je trebalo.

Kada bismo, na primjer, na kraju ljeta praznili zadnji kukuruz iz kuružjaka, miševi su bili u posvemašnjoj panici i rasulu u svojim redovima pred izravnim, frontalnim napadom našega mačka. Hvatao ih je taj zubima i panđama, bez milosti, spretno i temeljito. Jeo je žustro i ubrzano, kosti su pucale pod njegovim jakim čeljustima. U zimskim danima, kada je mačkama bio dopušten ulaz u kuću, izležavao se opušteno na stolici uz topao štednjak. Nekada, kada je vatra u ložištu bila slabija, legao bi na otvorena vrata pećnice, otvorena da bi se prostorija dodatno bolje ugrijala, ispružen kao vojnik nakon dugoga marša. Bio je pristojno odgojen mačak. Od njega se očekivalo da nikada ne podlegne iskušenju i sam sa stola uzme štogod pogodno za jelo. On se očekivanoga pridržavao mudro i strpljivo. Strpljivo, jer kućne životinje dobro znaju da njihovi gospodari misle na njih i da će prije ili kasnije u jednome danu pred sobom imati hranu koja im je namijenjena, a mudro jer je nekako znao da bi u suprotnom pao u nemilost ljudi.

Prvenstveno su mačke očekivale jutarnje dojenje u štali. Dio mlijeka, još topao od mužnje iz kravljeg vimena, bio je rezerviran za njih i tamo su se oni vrtjeli visoko podignutih repova, kao da i sami sudjeluju u poslu pa se onuda motaju i pomalo mijauču. Kad je mlijeko poteklo iz posude za dojenje u plitki limeni tanjur na podu, naš Maks i njegove drugarice zauzeli su položaje uokolo i malim jezicima tiho i brzo praznile sadržaj. Ponekad je majka znala mekanu kravlju dojku usmjeriti prema nestrpljivcima koji su se ushodali na ulazu u štalu. Stisnula bi tada jače i bijelim, tankim mlazom rastjerala družinu dalje od sebe. Ipak, znali su oni da je to samo igra i nisu pobjegli predaleko. Pomalo, kao u kakvom crtiću, oblizujući se, ubrzo su bili opet na istome mjestu, željni. Maks je bio sa mnom kad sam prvi puta uspješno sam sebi takav mlaz usmjerio u usta. Mislio je valjda da ću nahraniti i njega, nije mogao znati kakva mene goni znatiželja. Sjeo sam pod našu Riđu i s obadvije ruke vukao tako dugo dok mlijeko napokon nije procurilo. Mnogi, naime misle kako je dojenje puko potezanje dojke, ali, ako imate upornost spodobnu mojoj, shvatit ćete da je potrebno umijeće, da se ono uči i savladava i da tek tada možete prionuti poslu. Svježe podojeno mlijeko slatkasto je, toplo i izuzetno ukusno. Naravno, nakon savladane lekcije, zaključio sam da je praktičnije uzimati mlijeko u kući, iz posuda koje su uvijek bile pristupačne i pune. Maks je izvisio jer do njega nije dosegnuo mlaz kojega sam uspio istisnuti.

Ipak, volio je taj sjediti u krilu i presti ugodno, prateći naše ruke koje su ga gladile ujednačenim i blagim pokretima, od glave prema repu, umirujućom radnjom za čovjeka i mačka istodobno. U lov je odlazio svakodnevno i često je donosio višak svojega ulova pred ulazna vrata naše kuće. Bio je to njegov jednostavan znak zahvale i suradnje ljudima.

 - Vi meni, a ja vama!

Ne jednom sam bio zadužen za čišćenje ostataka, dijelova miševa ili čak cijelih štakora ili krtova, koje sam tada lopatom zakapao na obližnjoj njivi. U lov je odlazio dalje od ostalih mačaka. Znali smo ga vidjeti kako se bijeli na polju i dva kilometra daleko od naše kuće. Maksu nitko nije zamjerao ništa. Niti njegovu prividnu sporost i lijenost, niti njegovu revnost i očitu puninu mačjeg života kojeg je živio. Baš nitko. Osim susjeda Slaveka. Doduše, oni su ranije imali i prijateljskih susreta, jer zna se da pravi mačak voli dobro istražiti svoj zavičaj i raspitati se, ne postoji li negdje u blizini neko ljubazno ljudsko biće, spremno podijeliti nešto hrane sa pridošlicom. Tako je Maks bio i u Slavekovoj kući vjerojatno više puta pogošćen i ponuđen. Može biti da je i njemu kojega štakora kao zahvalu donio pred vrata. Ipak, Maks je znao pretjerati, a čega nije bio svjestan, ne daj Bože.

Slavek je čučao na Gmajni strpljivo zabacivši udicu nad Kosteljinu. Uz njegove noge, u hamperu napunjenom  vodom vrtjele su se dvije, tri ribice, mali liegači koje je do tada ulovio. Pušio je Opatiju i to tako da je cigaretu većinu vremena držao u ustima. Izvadio bi je tek kada je procijenio da je pri kraju i da bi mu blizina žara mogla opeći usnu. Tada bi na preostalom žaru zapalio sljedeću. Povremeno bi tiho kašljao pa srknuo debeli, masni šmrkalj iz dubine nosnica i kao projektil, debelo tane, grunuo ga među široke listove lopuha, kojima je bio odijeljen od vode. Mjesto na kojem je stajao bilo je ugaženo, a raslinje kojega je tada u potoku bilo u izobilju, ondje je bilo razmaknuto ili posječeno. Za zabacivanje udice, kao i za izvlačenje, bilo je dovoljno mjesta.

Slavek je bio zidar. Vrijedno je i kvalitetno radio i mogao je dobro zaraditi, ali nije bio stalno zaposlen. Bilo je perioda kada nije bilo posla ili se jednostavno htio malo odmoriti. Tada je, hodajući rubom oskudice, koristio darove prirode, iskona koji se uvijek nudi da nam namiri naše osnovne potrebe. Uloviti i pripremiti sam svoj ulov kao mirisan i ukusan obrok bio je toga dana imperativ, jedina važna stvar na ovome svijetu za Slaveka. Sve je išlo po planu. Ono što je bilo u hamperu i vrijeme koje je potrošio za došadašnji ulov govorilo mu je da će uskoro, možda već za sat vremena, imati dovoljno da zadovoljno uzme u jednu ruku ribički štap, a u drugu svoj ručak i popne se uz brijeg gdje će pripraviti gozbu. Usred mira, tišine i nekog tajanstvenog spokoja koji se tog popodneva nadvio nad kraj, strašna psovka prolomila se gmajnom kao munja iz ljetnog stratokumulusa. Da nije bilo te i ostalih glasnih psovki koje su uslijedile, ne bi se okrenula susjeda koja je bila pognuta među redovima kukuruza izraslog do pasa, ne bi stari susjed ostavio svoj posao u štali i izašao vidjeti što se događa, a ne bi ni moj brat koji se upravo vratio odnekud na biciklu, skrenuo i dodao gas kako bi se približio poprištu nesvakidašnje galame.

Sve je pokrenuo neoprezni klen, velika, vrlo velika riba za naše potočne prilike. Kada je Slavek osjetio kritični trzaj, ugledao široku sjenku koja se uhvatila kraja tanke drete, spopao ga je onaj snažan osjećaj neočekivanog dobitka, poput dobitka na lutriji, nagla sreća, euforija koja izlazi iz dubine čovjekove i širi se cijelim tijelom. Bio je iskusan ribić, znao je da potezanje mora biti brzo i dovoljno snažno kako bi se neman dobro uhvatila za šiljak na udici. Potegnuo je i riba je iz vode krenula, nemoćno zrakom prskajući  vodu. Proletjela je preko njega i pala u nisku popasenu travu iza njegovih leđa, gdje se nekim čudom ili ponesen kakvim ranijim iskustvom našao Veliki Bijeli. Maks, ovoga puta sve samo ne lijen ili spor, zgrabio je ribu čvrsto zubima i potrčao, jer je znao da mora dobro bježati, koliko su ga sve četiri nosile. Slavekov preobražaj iz sreće u nesreću bio je tako nagao da je u strašnom stresu koji je upravo doživio iz sebe mogao ispustiti samo liniju najjačih i najopasnijih psovki koje je imao. Potrčao je za Maksom spominjući Boga, sve vragove, njegovu majku kao i oca i sve one reproduktivne radnje koje se već spominju kod psovanja. Maks je, shvativši da je progonjen, napravio lukavi zaokret svojemu bijegu i skrenuo pod široki sjenik koji je stajao, na pola potrošen, na rubu gmajne. Slavek je nastavio psovati, klečeći i držeći se za stupove na koje je bilo naslagano sijeno, pokušavajući u polumraku vidjeti gdje je taj besramni, drski, nezahvalni i prokleti lopov, a Maks je samo brzo i strpljivo jeo i ispuštao onaj prijeteći glas: "Ne diraj me jer jedem!"

Zapravo, pravo za reći, da je u ovoj stvari moglo biti kakvog dogovora, riba je bila dovoljno velika za obojicu i samo glava i iznutrice dobro bi nasitile mačka, ali prilika je bila savršena, onakva kakva se ne propušta, kakva se ne ponavlja. Maks je bio mačak i pol. Mačak strpljivog čekanja i akcije. Iznimno cijenjen u našoj kući i krajnje prezren na brijegu, u kući svojega bivšeg prijatelja.

A bili smo dobri prijatelji on i ja. I sada, nakon svih godina, kada se spominjem sitnica, moram reći to da za svojega života nije imao imena. Kao niti ijedan drugi naš mačak ili mačka. Tako je bilo kod nas. Posthumno, za zasluge, za raskošne slike djetinjstva kojima je pomogao preživjeti u meni, imenovao sam Maksimilijana i još jednom ga trajno postavio među svoje.

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Termoplin