Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

16.09.2015. 19:21:42 - Maja Krušlin

Zemla je ova tkana od zlata

Oni koji me poznaju, znaju da ne volim biti stjerana u kut, zavezanih ruku prividno nesposobna. Ipak bila sam, ali ne zadugo. Kao dijete Y generacije nema toga što neću preživjeti, pa i ovu ekonomsku krizu koju svi osjećamo, a najviše kroz "zmiju u vžepu". No, ne postoji ta kriza koju ljudska volja i upornost ne mogu prevladati.

Suza za zagorske brege

Volim reći za sebe da sam 100% Zagorka, i "fala" Bogu na tome. U šali još dodam da sam plave krvi zagorske, koliko je generacija mojih predaka i pretkinja bilo sa ovih zelenih bregov. Težak je bio život seljanki i seljaka, koji su vrijedno orali i kopali tu zagorsku grudu, da im da ploda za prehraniti obitelj. I dala je ona rado, nikad ne bi izdala svoga čovjeka. Rodile su gorice i dale rujno vince. Rodile su njive klasovima žutim, da se nahrani svinjče za kobasice i dobru tablu špeka, finu mast i meso iz banjice. Uzdignute su glave Zagorci i Zagorke hodali po svojim bregima, a hodaju tako i dan danas, ma koliko god im teško bilo. Ostaviti svoje zeleno blago na zbogom, niti pomisliti ne, samo na doviđenja. Trbuhom za kruhom morali su mnogi zagorski sinovi i kćeri zamotati svoj pinklec i "prejti da bi se vrnuli". Kako krv nije voda, tako sam i ja zamotala svoj pinklec, spustila suzu za svoje brege v jutro dišeće, dok su svud oko mene dišale rože jer bil je rascveteni maj i otišla sezonski raditi u kraj koji sam još kao osnovnoškolka zavoljela.

Krasna zemljo, Istro mila!

Kocka sudbine bila je bačena, i odvela me u dio prelijepe Iste koji zovu crvenim, a okrenut je prema zapadu; mjesto tik uz more i pogledom na talijanske Alpe. Imala sam sreću što sam godinama radila s ljudima te izvježbala komunikacijske vještine i što razumijem govor naših susjeda Slovenaca pa me tako dopao skroz zanimljiv sezonski posao. Tugu za bregima, ublažilo je uzbuđenje na vruće ljeto, mirisi mora, lavande i borovine te spoznaja da vrijedim i da moje školovane sposobnosti mogu napuniti moj džep.

Moram vam reći da mnogi radni kolege, ponajviše žene, nisu bile tolike sreće. Njihovo radno mjesto bilo je kudikamo gore. Znojiti se pored užarenih lonaca, omotavati zavojima ruke od rezova noževa i opekotina ranjene, te kasnije navečer mazati hladnim gelovima natekle noge. Ribati zahodske školjke i dječje bljuvotine, prati stotine tanjura i šalica, prazniti smrdljive koševe za smeće dok je vani sunce kurilo na plus trideset i pet i tako to svakodnevno. Dizanje u ranu zoru i lijeganje kasno u noć dok su se samo još zrikavci čuli. Ali veselje im nije silazilo s lica. Moje su Zagorke čak i zapopevale kad bi išle na svoju smjenu. Uz "kaj" na svakom vuglu, bila sam skoro kao doma.

Stigla je i prva plaća nakon mjesec dana napornog i neprekidnog rada. Ajme, koja ponos i radost. Da se moglo, na čelo bi se napisalo: "Vidi, to sam ja sama zaradila svojim radom, sa svojih deset prstiju!". Odmah su se obavljali pozivi doma, svatko je javljao svoju cifru i unaprijed planirao gdje će i kada zakrpati prvu "rupu", i tamo gdje najviše "gori". Neću zaboraviti razgovor jedne bake koja je unucima obećavala nove cipele za jesen kada krenu u školu, a bio je tek srpanj.

Popevka za ljubav, a suza za kraj…

Vraćajući se jednog dana iz centra grada prema naselju u kojem sam radila dok je sezona već lagano bila na izdisaju, koračajući tako već polako umorno i sjetno u ritmu udaranja valova o stjenovitu stazu, slučajno sam okrenula jednu radio stanicu. Stalno slušajući talijanske i slovenske radio stanice do kojih nije teško bilo doći, odjednom sam čula zagorsku popevku. Odmah sam živnula i pred menom su u trenu bile steze bele i moji zeleni bregi. Pjesma "Zemla je ova tkana od zlata", koja je napisana 1977. godine za Krapinski festival i te je godina i pobijedila, mam me je vrnula doma barem na minutu, dve. Srčeko mi je zaigralo veselo i suzica radosnica je krenula, jer još malo i bit ću opet tamo gdje pripadam.

Nekada me domače kajkavske popevke nisu baš previše dirale. Osim "Suze za zagorske brege", to je bila himna svih nas zagorskih srednjoškolaca i studenata. Ajde, bio je kao dobar tekst tih popevki, nije ni melodija bila loša, samo nije to bio đir nas mladih rokera i rokerica. To se pjevalo jedino pri kleti i na zagorskim svadbama. Sada kada sam i sama bila domaća, al' opet "gastarbajterica", mogu razumjeti i doživjeti puno emotivnije tekst tih pjesama i tu sjetu za rodnim krajem. Slušajući kasnije radijski prijenos ovogodišnjeg jubilarnog pedesetog Kajkavskog festivala, natopila sam svoj istarski jastuk pokojom suzom. Dirnuta tekstom, melodijom pa čak i patetikom koju nikako ne volim. Ono što se čulo u tim glasovima bila je ljubav i jaka, iskrena emocija. Voljeti rodni kraj isto je kao voljeti svoju majku. Bezrazložno i bezuvjetno. Mora da ipak ima nešto magično u dragom nam "kaju" kad su mu u ovih zadnjih pedeset godina pisali pjesme i pjevali Slavonci, Dalmatinci, Istrijani, a i mnogi drugi prije njih. Nađena u situaciji da preko radio prijemnika slušam glazbu svoga rodnog kraja, stvorila mi se živa slika, isto tako mladog čovjeka koji je šezdeset i neke otišao u svijet i u podrumu nekog bavarskog hotela, vikendom slušao vijesti Radio Zagreba. Eto, sada sam i ja razumjela kako je to. Stvarno teško je pri srcu biti razdvojen od onog što voliš, iz nepravednog i mizernog razloga, da tamo gdje voliš nemaš što za jesti. A od same ljubavi, nažalost, ne živi se dugo.

No kako god bilo, ja se vraćam na svoje brege u meni drugo najdraže razdoblje u godini. Jesenje boje i berbe po goricama opet će mi ispuniti oči divnim prizorima. Veselo će biti na mojim bregima dok bude se pretakalo i natakalo, kuruza pobirala, a kesteni pucketali na vatri starog kotla. Ostat će i dalje u uhu, kao još jedna osobna himna, dragi stihovi posvećeni ovom mom "najlepšem frtalju sveta" …                                    

"Zemla je ova tkana od zlata,

zlato je sonce, zlati je breg..

Sakom gdo dojde otprta su vrata,

zlati su deždi, zlati je sneg!

Zemla je ova kak dobra mati,

zlati je mesec, zlati se gaj,

dojdi prijatel, vse moreš znati,

dobri su ljudi, zlaten je kraj,

dobri su ljudi, čuje se kaj!!"

(J. Njikoš – Z. Crnec – J. Njikoš)

Vezano

Arhiva kolumni

Reklama
Martinko - 150x600