Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

List

01.02.2011. 20:19:12 - Josip i Tomica Kolar

KOLUMNE

Dva plava kaputića

Fotografija je preuzeta iz materijala izložbe “Slike minulog vremena“

U školskoj smo klupi sjedili zajedno, tik jedan do drugog, učiteljev sin Goran i ja. Naše prijateljstvo postalo je, još od prvog dana upoznanja, najbolje skoro u cijelom razredu. Nikako ne znam niti mogu prosuditi, kako smo baš mi mogli postati tako dobri i složni prijatelji; ja, sin siromašnog seljaka, a on rođeno dijete onog koji gospodari za vrijeme svih školskih sati sa svima nama đacima. Kada ga je učitelj po prvi puta doveo u naš razred, zapitao ga je: "Gdje bi ti želio sjediti, ispred ili otraga?", a on je bez promišljanja poletio ravno k meni u predzadnju klupu i od tada sam ga zavolio kao rođenog brata. Da je i on mene zavolio navest ću nekoliko primjera koji govore o tome.

Ja bih, kao i ostali moji drugovi sa sela, nosi sobom u školu samo komadić suhog hljeba, što bi za vrijeme glavnog odmora pojeo, a Goran, kako je stanovao u samoj školskoj zgradi, skoknuo bi u kuhinju svoje majke, koja mu je svaki put pripremila komadić kruha, ali uvijek premazanog s pekmezom ili maslacem. Tako je time među nama postala razlika, koju je Goran prvi primijetio i odmah nastojao da tu razliku izravna. Zato je Goran od tada donosio više nego normalno premazan svoj komadićak kruha i redovno me nudio da si i ja uzmem s njegovog kruha pekmeza ili što je bilo, te da si metnem na svoj kruh. To bi obično radio krijući pod klupom, da ne zapaze njegov tata ili ostali đaci koje bi on, kad bi samo mogao, želio sve ponuditi. Katkada, kad mu nije uspjelo premazati svoj kruh debljim slojem, davao mi je sve u zamjenu, uvjeravajući me pritom kako mu je moj kruh mnogo bolji od njegovog. Ja sam također želio na neki način, odužiti se Goranu, pa sam kod kuće krao orahe, kojih je bilo vrlo malo i koji su se čuvali samo za veće blagdane.

Jednog zimskog dana za vrijeme školskih sati, vani je nastala snježna vijavica. Kada nas je učitelj pustio da idemo doma, Goran me još u hodniku primio za ruku i skoro silom me odvukao u svoj stan, gdje me je njegova majka na njegovu molbu zadržala da tamo s Goranom prenoćim. Tu sam, naravno, dobio i večeru i zajutrak, a po Goranovoj želji morao sam sjediti s njim pri stolu. Uočio sam te večeri kako je Goranu teško naučiti zadaću, jer mu neće pomoći ni tata ni mama. Tata mu kaže, kad bi ga što zapitao: "Ne pitaj me lopove, polako uči sam, dosta se nagnjavim u školi preko cijelog dana!". Majka mu također ne ide pomoći pa makar mu zadaća bila ne znam kako teška. Sjetio sam se tada da sam ja po tom pitanju ipak sretniji, jer mi kod svake zadaće pomogne moja starija sestra, a što ne može ona pomogne mi i otac.

Dani su prolazili i školska je godina prošla. Goran i ja prošli smo s istim ocjenama sretno u drugi razred. U tom smo se razredu na zahtjev učitelja morali razdvojiti, tako da sam ostao dalje u predzadnjoj klupi, a Goran je otišao za dvije klupe ispred mene. Bili smo očito žalosni tim učiteljevim postupkom, a ja posebno još i više, osjećajući se velikim dužnikom prema Goranu jer je on meni mnogo više dao nego ja njemu. Te godine, već u kasnu jesen, Općinska je uprava dodijelila jednu sumu novca, da bi se siromašnijoj školskoj djeci kupilo nešto odjeće. Kad je naš učitelj donio dio tih darova u naš razred rekao je: "Pazite djeco! Ovdje imamo četrdeset odjevnih predmeta, a vas ima pedeset pet. Dakle, svi ne možete dobiti, zato dignite ruke oni koji niste presiromašni." Na to je dignulo ruke više nego petnaest, a među njima bio sam i ja. Učitelj nas izbroji i vidje da nas je jedan previše. Želio je uključiti još jednoga k dobitnicima, pa upita koga bi. Čula su se dva prijedloga. Goran je viknuo iz svega glasa "Kolar je siromašan!", u isti mah rekao sam ja da bi i Goran morao nešto dobiti. Na to se učitelj nasmije pa reče: "Goranu ne treba, a tebi Kolar evo ovaj plavi kaputić." Imali smo zatim malo odmora, pa smo s veseljem pregledavali tko je što dobio. Goran je došao k meni i s nekakvom žalošću gleda moj novi kaput. Ja sam odmah shvatio da bi i on želio takvog jer je bio najljepši među svim darovima, pa sam bez premišljanja odlučio da mu ovog svojeg poklonim. Šapnuo sam mu to u uho i on pristane na to. Goran mi rekne da će za par dana kada se njegovoj majci dopadne ovaj kaputić dati mi u zamjenu njegov vlastiti kaput, premda sam mu taj kaputić želio pokloniti. Kada smo izlazili iz škole ja sam neprimjetno strpao kaputić u Goranovu torbu i malo sam zaostao za drugom djecom, koja su s veseljem tog dana trčeći išla kući. Čim sam došao doma, roditelji su me pitali: "Gdje ti je plavi kaputić?", jer su im susjedova djeca već ispričala tko je u školi što dobio. Odmah sam se našao u velikoj neprilici i u plaču izustim da mi ga je netko uzeo. Ta se moja isprika, naravno, nije mogla uvažiti, pa sam te večeri dobio batina kao još nikad do tad. Moji su roditelji bili uvjereni da mi kaput nije ukraden nego da sam ga morao nekome dati. Otac bi me i dalje mlatio, ali mu je majka rekla: "Pusti ga, pa ako sutra ne donese kaputa, nećemo ga više krpariti, pa ni kupiti mu nećemo ništa novog!". Sutradan išao sam u školu s, do tada, nikad toliko teškim zadatkom. Reći Goranu da mi vrati ono što sam mu već poklonio, bilo mi je najteže u životu… Čim sam došao u školu, učitelj je već bio za stolom i izgledalo je kao da čeka još samo mene, iako sam ja došao pet minuta prije vremena. Pozvao je odmah Gorana i mene da izađemo pred njega. Oboje smo plašljivo izašli, a on nas upita, tko je od nas dvojice kriv. Crvenili smo kao paprike i nismo mogli progovoriti ni riječi. Učitelj nas je još strože pogledao, na što sam ja izmucao: "Ja sam poklonio kaputić Goranu". Učitelj je ljuto pogledao Gorana i rekao mu: "Ti magarče radije si sinoć trpio batine nego da priznaš istinu. Odmah sada u stan i vrati kaputić! A ti darežljivče - zapovjedi mi - vrati se na svoje mjesto!". Učitelj je ustao i otišao van, a ja sam sav uzdrhtao očekivao nove ukore od njega.

Goran se vratio i donio onaj kaputić, pružio mi ga i obojici nam navru suze na oči. Odmah zatim došao je i učitelj, a u ruci je donio isti onakav kaput pa pozove Gorana: "Evo ti sada plavi kaput, kupio sam ti ga u trgovini samo zato da budeš i dalje prijatelj s Kolarom. Meni pak zapovjedi da uzmem svoje stvari te da od sada opet sjedim s Goranom.

 

U Pregradi, 4. II. 1956.

Arhiva

Reklama
My Way