Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

List

23.03.2009. 22:31:23 - Marko Lehpamer

Posjetit ću Pregradu u proljeće

Bio sam u maturalnom razredu kada smo se odselili iz Pregrade. I otada sam zapravo prekinuo sve veze s Pregradom. (Moja, danas pokojna sestra, svojedobno se više godina angažirala u Pregradi oko Branja grojzdja, kao novinarka je pomagala u oblikovanju programa, i animirala je javnost). Pokušavao sam potisnuti i sva ona ne baš lijepa sjećanja na djetinjstvo i konačno na činjenicu da su nas iz Pregrade zapravo istjerali zbog stana, iako u Zagrebu nismo imali stan, nego smo stanovali u prolaznoj podstanarskoj sobi kroz koju su stanodavci dnevno barem po pedeset puta protutnjali. A uostalom, što se tiče vezanosti za Pregradu, nismo mi rođeni Pregrađani nego doseljenici.  Ne želim ovime raščišćavati to vrijeme, toliko samo kao objašnjenje zašto sam bio sretan da smo otišli. A i sve ono što je grad nudio, i tada, bilo je nesumnjivo privlačno.

I sada, ne samo zbog ljubaznog poziva da napišem tekst za ovaj časopis, u meni se budi potreba da obnovim sjećanja na moje dane u Pregradi, dakle na djetinjstvo i ranu mladost jer to je - htio ja ili ne - dio mene i mojeg života. Pa onda ja ne preispitujem samo Pregradu nego i sebe.

Pregrada je tada u mnogočemu bila na silaznoj liniji, od nekadašnjega kotarskog pa kasnije općinskog središta, više nije bila ni sjedište općine. Gledajući iz daleka, silni novi razvitak Pregrada nesumnjivo duguje i činjenici da je ostvarila svoju samostojnost. I onda, u dužem razdoblju, obnavljaju se moji kontakti s Pregradom ili se stvaraju novi. Tako sam nakon toliko godina sreo Romicu (u osiguravajućem zavodu) i Lojzeka (na radio-stanici), moje školske kolege. Moji su prijatelji kupili seosku kuću u Gornjoj Plemenšćini i uredili je kao kuću za odmor. Kažu da radije odlaze tamo nego na more. Jedan mi je poznanik otkrio kako je  otac njegove supruge bio šef pošte u Pregradi (gospodin Levar, sjećam ga se, kako ne). Tomislava doduše dugo nisam vidio, viđao sam ga dok je radio u turističkoj zajednici u Zagrebu, i on je dio one uobičajene priče kako su odgojitelji iz popravnog doma u Bežancu ženili mlade učiteljice u Pregradi.  I onda, ta dinamična djevojka Jelena koja me pozvala da napišem ovaj tekst - nisam je pitao zna li da je u Pregradi rođen poznati rukometaš Janez Šurina (kasnije odvjetnik, kao što mu je i otac bio), golman tadašnjeg "Milicionara" (danas "Zagreb"), a ja to svakako znam jer smo godinama stanovali u kući koja je bila vlasništvo njegovih roditelja.

Eto, kamo god krenem, naletim na Pregradu..

Ono što je nama u dječačkoj dobi mnogo značilo, bilo je kada se nešto stvaralo, događalo, kada je dolazilo nešto novo, po tadašnjim razvojnim društvenim planovima i tadašnjim modalitetima. Zatreperila je električna struja, ona je omogućila da se kasnije otvori kino. Tu je bila i knjižnica i čitaonica. Tu smo onda učili igrati stolni tenis. Uređeno je nogometno igralište, uređen je prije rata izgrađen bazen. Pa onda prodavaonica voća i povrća. Nekada su svi imali svoje vrtove, a onda se nakupilo činovništva, došljaka, koji nisu imali svoje okućnice, a povrće nisu imali gdje kupiti. I onda je jedan domišljati domaći čovjek uspio urediti prodavaonicu u skladištu trgovačkog poduzeća "Kunagora" (ne znam je li u Pregradi i danas sve povezano s Kunagorom), i tamo je poslije podne prodavao voće i povrće kupljeno na zagrebačkoj tržnici. Autobus je dolazio u pet poslije podne, nakon tri sata vožnje, a kasnije - kada smo se preselili u Zagreb - shvatio sam koliko je taj autobusni vozni red bio za njega povoljan - jer je robu kupovao na placu kada je već bila na pojeftinjenju.

Prema petogodišnjim i inim planovima Pregradu je svašta zapalo - pa je tako postojala i sušionica voća - ne baš dugo, doduše. Ne bih ja to ni znao da me neki pajdaši, valjda malo stariji od mene, nisu jedne večeri poveli pa smo tamo krali sušene kruške. Baš su bile izvrsne. Ne vjerujem da se u Pregradi baš mnogo ljudi sjeća te sušionice voća!

Za kraj priča o mojim susjedima. On je bio šef Udbe, mlad on, mlada mu žena, malena djeca, dečko i curica.  Našli su si klapu, iz siromašnije obitelji, djeca jedno drugome do uha, jeli su domaći kukuruzni kruh, jer kruh nisu mogli kupovati.  A taj se kruh silno sviđao toj udbaškoj djeci. Ali su, da bi dobili krišu kukuružnjaka, najprije morali izmoliti Očenaš. Ovo si je sirotinja priuštila, ali neugodnosti  nisu imali.

Eto, tako sam se malo podsjetio na Pregradu iz onih dana. Ne smijem reći kolikoje to godina prošlo, da se mladi čitatelji ne uplaše. Mogu samo čestitati kako se Pregrada razvila. I doći ću u proljeće posjetiti Pregradu. Od čitave moje obitelji ostali smo samo ja i moja nećakinja Mihaela (sa svojom kćerkicom Mateom). Sjetio sam se da Mihaeli moram pokazati gdje se rodila njezina majka, i gdje je živjela kao dijete.

Reklama
Hrvatska na dlanu