Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

29.06.2016. 22:12:23 - Marcel Lončarić

"Retro džuboks" s Fejsa #2

Ovo je drugi nastavak iz serije kolumni o "Retro džuboksu" s Fejsa. Prvi dio možete pročitati ovdje.


"Više se nećeš vratiti" - Mišo Kovač

Priča za sebe je glazba koju je Štef Maranić puštal na topličkim bazenima. Upravo završavam osnovnjak no još mi neotkrivene čari Toplica nisu glavni prioritet, više sam vezan uz svoj jarek, huste, Kosteljinu. Ipak, nekak u to vrijeme događa se veliki preokret. Toplice upravo doživljavaju svoj najveći turistički "bum", automobili najrazličitijih registracija preplavljuju sva raspoloživa parkirališta, nogostupe i okolne tranike, a na bazenima se vikendom teško more najt mesta za slobodan "ručnik". Iz tog doba uz megapopularnu "Dilajlu" Tom Jonesa datira i ultimativni Mišin (i Štefov) hit "Više se nećeš vratiti". Kaj se mene tiče, bilo je to nevino doba prvih upucavanja curetcima s ekskurzija, doba prvih poskrivečkih, često komično nespretnih "filmskih pusa" (romantičnija varijanta kasnijih "žvaljenja") a baš je Mišo u tim sezonama (hitovi su tada ipak malo dulje trajali neg' danas) svojim  strastvenim, mačoidnim vapajem priči dal dodatan, nezaboravan štih.

 

Štef je bil "Astrin" multipraktik (čuvar, kartodrapac, garderobijer, glavni higijeničar bazena itd.) a kao D.J. je imal neke svoje, mahom čvrste favorite u vidu zagorskih hitova ili kuruznih zabavnjaka mada bi mu se uz gramofon tu i tam nekim čudom znala najt i koja strana hitoidna singlica ili plejka, a to je, uz ono kad bi jednostavno pustil samo radio naštelan na "drugi program", bila bolja opcija.."Ma belle amie", instant hit malo poznatog nizozemskog benda "Tee set" i "Another day" Wingsa, su još neke od kanti koje su se tih sezona s početka sedamdesetih dosta vrtile na bazenima. Uz njih me vežu slične asocijacije, ponajviše na otužne rastanke kad bi curka morala prejti zbog toga kaj je vikendu sa starcima došel kraj ili kaj je školski izletnički bus već naveliko brundal na parkiralištu pred hotelom.. Ostajala bi tek sjećanja ugodna na "avanturu", papirići s nabrzinu nažvrljanim adresama i do krvi od klora izgriženi prsti na rukama i nogama.

 

"Jean Genie" - David Bowie

Već smo srednjoškolci a ova mi je pjesma bila slatka (ili ipak noćna?) mora u zabočkom disku. Uz nju povezujem jednu curu koja je bila tipičan Bowiev fan (zračenjem, oblačenjem, držanjem). Plesala je onak, baš kul i seksi, svoj tipičan sitni vez, u samom kutu, u polumraku, izgledala je pritom samodovoljno i neuhvatljivo, jedini trenutak kad bi joj se mogel približit bil je baš kod plesa, ak bi potrefil prave korake i vibru. Nakon završetka seta nestajala je u mraku, izmigoljila se. Zaslužna je sigurno za neke moje mokre snove a nikad se stvarno upoznali nismo. Šteta.

Taj je "omladinski" disko na staroj streljani vodil legendarni Emil Kušan-Mika a u letima 72'/73' kad sam ga posjećival prašil se uglavnom hard i glam-rock (Zeppelini, Deep Purple, Free, Black Sabath, T-rex, Slade, Sweet, Bowie u Ziggy Stardust fazi..) Neumorno se tancalo (red brzih, red sentiša) pokušavalo neku/nekog zbarit i obavezno ostajalo do samog fajrunta, do  "Nights in white satin" i odjavne "Plime" Indexa, nakon čega bi ja i moj kompić Mladen koju kilu lakši isteturali iz diska pa pešice 14 km. do Krapinskih. Bili smo tak lačni da smo usput po tuđim dvorištima tresli jabuke. Mislim, kaj smo sve bili spremni zdurat za malo zabave, da se smrzneš.

 

"More, more"  - Meri Cetinić i grupa "More"

Godina je 1973. proživljavam možda najintenzivnije ljeto sedamdesetih. Cijelu sezonu landram po bazenima i Toplicama a doma dolazim jednom tjedno (ak i to). Gde sam sve spal i kak sam to (pre)živel malo mi je teško setit se, tek moji su doma jako hudi. Treba slive pobirati, sijeno pretepati, drva nacjepati, Pergu na pašu voditi, a mene ni za lijek.

Jemput sam zestal mamu pri Halapiru, skoro me nije prepoznala. Odmah je ušla drito, u srž problema;  "Kaj bu z tuobuj dečec, jel ti znaš kak je otec hud? Od pujanja i potiepanja nema nič!"

Hm.. I kaj sam napravil? Zažical sam mamu za sendvič, dal joj pusu, preskočil ogradu pri Šoštariću i odmaglil na bazene. Fakat, takve klipane samo mama more voljeti.

Negde iz tog perioda datira "naslovna". Sjećam se da sam tog dana bil u društvu stanovite Mojce iz Kranja i da smo slušali "Zeleni megaherc" na nekoj za sadašnje prilike retro-tranđi tog doba. U pauzama između kupanca ležali bi u diskreciji sjenovitog grmlja uz bazene i ispipavali moguću kompatibilnost, ali i granice koje su, srećom, kod slobodoljubive Mojce bile poprilično labavo postavljene.

Mojca je bila prpošna cura lijepo razvedenog tijela koje je, tipično za cure s bazena, mirisalo na "Nivea" kremu koju sam po njezinoj želji s vremena na vrijeme nježno utrljaval kaj mi, naravno, nije ni najmanje teško padalo. Enivej, prilikom jedne takove masaže voditelj Vojo Šiljak najavil je po prvi put glazbeni novitet, pjesmu "More, more" koja je ubrzo postala veliki hit tog i mnogih kasnijih ljeta. Mojca i ja smo bili okruženi zelenim zagorskim bregima, a ono malo vode kaj je provirivalo iz bazena između brojnih kupača "glumilo je" to daleko more koje je Meri svojim glasom tak sugestivno dočaravala. Nakon kratkog govornog dijela slijedil je Paul Simon s "Take me to the Mardi Gras" a nedugo zatim Donovan i "Mellow Yellow". Sjećam se kak sam tad pomislil; "ovo bum sigurno dugo pamtil".. I fakat - taj dan, te tri pjesme, miris  "Nivea" kreme i Mojcu koja se s punim povjerenjem prepušta mojoj improviziranoj masaži i pusama s okusom klora, pamtim dan-danas. Mojca je danas vjerojatno ponosna mama, možda čak i baka, a i mene prati slična sudbina, ali neke stvari se očito ne zaboravljaju.

 

"Blues za moju bivšu dragu" - Bijelo Dugme

Dvije godine kasnije na školovanju sam u Opatiji bajnoj a razrednik mi je izvjesni Markota Vitomir, profesor matematike iz Rijeke. Čovek je bil u ranim srednjim letima, fizički je malo podsjećal na Pjera Žardina, a kao profa je bil prilično neupadljiv, s krajnje nepopularnim pedagoškima akcentima na "redu, radu i disciplini".. Manje-više, klasika koja nije puno obećavala, a sama činjenica kaj mi je predaval matematiku, nije mu ni najmanje išla u prilog. Bilo kak bilo, dogodilo se da taj profa na sveopće čuđenje svojih učenika na sat matke ničim izazvan dovleče gramofon. Sa zanimanjem smo pratili kaj bu se dogodilo, jer nam je moguća prezentacija matematičkog gradiva putem ploča bila potpuna nepoznanica. Gramofonske ploče u funkciji učenja slušali smo tu i tam na satovima engleskog kad bi nam zgodna, mlada profesorica puštala "Stary, stary night", "Streets of London" i slične pomalo isprane balade. Elem, nakon kaj je profa sve pedantno instaliral, iz aktovke je izvadil jednu singlicu, poput hostije ju zdignul u visini čela i rekel otprilike; "Ovu ploču sam upravo danas kupio, smatram je dobrom pa sam poželio podijeliti je s vama". Nakon kratkog iščekivanja iz sasvim solidno nafrljenih zvučnika su se zalomili razigrani tonovi Pravdićevih orgulja a Bebek se zaderal "Da mi je znati koji joj je vrag, ili ja joj nisam drag..". Bili smo u prvi mah nekak zatečeni ali začas je bilo veselo, cijeli je taj sat prošel u naizmjeničnom slušanju tog jednog jedinog singla. S obzirom da je bilo cura u razredu, čak se i zatancalo zahvaljujući b-strani singla i sentišu "Blues za moju bivšu dragu", koji me čemernom atmosferom podsetil na tužnu sudbu izbivanja iz rodnog mi kraja..Šmrc. Ova crtica mi dojde kao mala ilustracija fenomena dugmemanije na ovim prostorima. Jer ak jedan prilično uštogljeni profa matematike na svom satu umjesto daveža sa složenim jednadžbama i logaritmima pušta "Dugme", onda to ipak nekaj govori samo za sebe. Uglavnom, u sljedećem periodu "Dugme" postaje apsolutni hit, dominira telkama, radio-postajama i diskačima, čak i opatijski terasa-bendovi skidaju "Top" i "Pekara", a nakon "Bosanca" nastaje rusvaj.

 

"The sun ain't gonna shine anymore" - Walker Brothers

Opet vezano uz Opatiju. Ak su ljeta u tom biseru Jadrana nezaboravna, zime su bitno manje glamurozne. Već početkom jeseni i pojavom prvih dugih rukava brojni mondeni zabavni sadržaji se gase, terase postaju sve pustije, a hotele i šetnice sve više bukira klijentela "treće dobi". Ukratko, mic po mic, razuzdani hedonizam prepušta mjesto svojevrsnoj čamotinji, bar kaj se mladih tiče.  Ipak, budući da mi je nekaj od toga bilo dobro znano iz topličkih prilika, adaptacija na novonastale uvjete mi i nije tak teško padala.

Uglavnom, u "obične" dane kad ne bi bilo neke naročite zabave, duge jesenske večeri bi sa svojom malobrojnom ekipom najčešće provodil ispred jednog kafića na kupalištu Slatina. Sedeli bi na terasi sred svog carstva praznih stolica i sklopljenih suncobrana, snifali aoerosol i buljili u pravcu obližnje Rijeke i mora koje se u noći negde valjalo pred nama. Srećom, i taj je otužni film noir imal svoj upečatljivi soundtrack. Vlasnik kafića je bil prilično velikodušan kaj se glazbe tiče, a njegov se izbor savršeno uklapal u tu atmosferu. Puštal bi red Doorsa, red Purplea, pokoju  od Janis, Simona& Garfunklea, Fleetwood Mac-a, Stonesa i tak ukrug. Ipak, apsolutna himna tih opatijskih večeri bila je priložena, "Walker Brothersa". I danas kad je čujem svojom me melankoličnom atmosferom  pogađa "u sridu", baš ko tih večeri kad bi drhturil na tim otužnim opatijskim seansama. Dok bi upijali taj fantastični, philspectorovski "wall of sound", riječi Scotta Walkera činile su nam se gotovo proročanske. Zbilja, hoće li to sunce ikad više zasjati? Naravno da bu, ali tad smo se pomalo mazohistički ušuškavali u svojevrsan fatalizam u kojem je i suprotno bilo moguće.

 

"On the Sunny Side of the Street" - Tommy Dorsey and His Orchestra

Mala posveta jednoj od najdugovječnijih emisija Radio-Zagreba koja se kontinuirano i gotovo svakodnevno emitira skoro šezdeset godina i tek je nešto "mlađa" od mene. Nakon jednako dugovječne "Dogodilo se na današnji dan" znane po uvodnim taktovima  Becaudove "Et Maintenat", započinjala bi špica emisije "Po vašem izboru". Emisije se dobro sjećam još iz šezdesetih kad ju je vodil Fran Potočnjak a najbolja mi je bila u sedamdesetima i početkom osamdesetih dok su je vodili i uređivali Miljenko Jelača i Dražen Vrdoljak. U vremenima kad su se glazbene želje slale dopisnicima a glazba nije bila dostupna tek jednim pišljivim klikom miša, zahvaljujući njoj preslušal sam neke od najboljih albuma pop-glazbe i po prvi se put upoznal s mnogim svojim kasnijim glazbenim favoritima. Da je ostalo samo na Ry Cooderu i njegovim albumima "Jazz" i "Chicken skin music" bilo bi puno, a gde su još genijalni zajebant Frank Zappa i "Majke invencije", slo-inačica istih u vidu "Buldožera", J.J. Cale itd. Devedesetih se (po meni sasvim nepotrebno) mijenja koncepcija, čak se petlja s originalnom špicom pa nekak s tim "zahvatima" i moje zanimanje za tu emisiju splašnjava, mada i radio općenito već niz godina slušam bitno manje neg' prije.

 

"Hi's mine" - The Platters

Neponovljivi "The Platters", u svojoj nadmoćnoj, najboljoj postavi s fenomenalnim lead-vocalom Tony Williamsom i magičnom Zolom Taylor, koja okružena ovak rasplesanom a opet skuliranom ekipom šarmera starog kova, naprosto sjaji - prava ikona stila. Općenito, taj "doo-wop" s elementima nadolazećeg "kotrljajućeg i valjajućeg" rokenrola mi je jedan od dražih žanrova, a i leta tu sigurno imaju svoju ulogu. I Plattersi i sama pjesma su u neku ruku moji vršnjaci.

 

"Trains and boats and planes" - Dionne Warwick

Dionne & Bacharach. Postoji li bolja kombinacija interpreta i kompozitora? Teško. Možda tek jednako dobra - Dusty Springfield & Bacharach ("The Look of love", recimo). Inače mi ta sjetna, bezvremenska glazba nekak najbolje "paše" kad pada dež. A i služi mi ko ona famozna "mačja trava" kad pretjeram ili se nečeg u doslovnom ili metaforičkom smislu prežderem. U tom slučaju u mojoj glazbo(apo)teci smiksam Bacharacha s Dionne i Dusty u približno jednakom omjeru. Doziranje - prema potrebi, terapiju najbolje uzet navečer, prije spavanja. Tegobe uglavnom nestaju a kontraindikacije nisu poznate.

 

"Djevojčice" (U pola dva)  - Duo Hani

Ko se (osim nas, starih fosila) još sjeća onih obaveznih crnih kuta koje su curke kombinirale s bijelim ovratnicima-kragnama? I da je u toj jednostavnosti i prisilnoj unisonosti bilo ipak puno šarma i ljepote. Na to bi, znam, moja teta Micika rekla - "ah, baš je teško bit lijep sa šesnaest". Duo Hani s mlađahnom Zdenkom Kovačićek i popularna kanta šezdesetih, "U pola dva".

 

 

"Dok sam bio zelen i mlad" - VIS "Grešnici"

"Grešnici" su jedan od dražih mi domaćih bendova s početka sedamdesetih. Domaći su bendovi u to vrijeme skoro u pravilu kopirali strane uzore a upravo su oni uz "Grupu 220" među prvima počeli stvarat svoje autorske pjesme. "Mali trg", "Dok sam bio zelen i mlad", "Rijeka snova", "Kestenjar", "Pjesma bez riječi", "Zadnji odsjaj sreće", "Hvala ti mama", "Susret", "Jahač na dugi" itd. neke su od njihovih rado slušanih pjesama i hitova tog doba. Pamtim ih s bazena, bile su i rado "a capella" pjevane u tim nekim našim topličkim prilikama, kad bi ih ad hoc sklepana klapa (Bobi, Poljda, Petek Brano, Fort Braco, Fujo, brat mi Dragan pa i moja malenkost) onak čist spontano zapopevala, s posebnim naglaskom na čim "speglanijim" tercama. Makar "Grešnici" nisu spadali u nekakav prog-rock, cijenim ih zbog prepoznatljivog stila, ritmičnosti, kompetentne svirke i pitkosti koja ipak nije bila "kuruzna". Njihove smo singlice često vrtili na tulumima i birali u džuboksima, ili ih "uvaljivali" na lokalnim zabavama.

 

P.S.

Ovime su "madleni" s Fejsa iscrpljeni. Bilo je još postova o glazbi iz tih i kasnijih vremena, ali oni nisu sačuvani nekim naknadnim backupom. A najveći dio njih nije niti će po svoj prilici biti napisan. Jer koliko pjesama, toliko i potencijalnih proustovskih kolačića tj. sjećanja. I nisu moji nekaj posebno, svatko ima neke svoje s kojima si katkad zasladi život ili makar poboljša okus nečeg kaj mu se servira u sklopu svakidašnjeg menija. Glazba je (ipak) zvonka radost!

 

Vezano

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama
Martinko - 150x600