Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

"Nemojte odmah prestati čitati, možda se i vi pronađete negdje između livade i asfalta!"

LIVADE

"Hajde malena, diži se!! Vrijeme je za školu!" Prvo što osjetim je miris finog mošusa pomješanog sa mirisom dječje kreme za lice. Da to je moja majka. Smješno, al tako je mirisala. Ozbiljan miris mošusa mješao se sa mirisom dječje kreme, koju je svakodnevno koristila za lice, ozbiljnost sa mladošću upakirano u ljubav i željom sa životom. Vedrina glasa koja se ne zaboravlja. I upravo me ti mirisi vraćaju na moje livade koje su mi pružale slobodu, izgradile mi karakter. Uvijek me prati zelena boja, barem jedan detalj na meni je zelen, svakodnevno.

Život u malom seoskom mjestu sve je samo ne dosadan. To mjesto je posebno, jedinstveno samo po sebi. Uspjela se zadržati stara tradicija življenja kroz stoljeća, i takvi su ljudi tamo.

Sad ćete stati i reći: "Hej pa gdje si ti pobogu živjela??? U kojem to stoljeću je vrijeme stalo?" Vrijeme nije stalo, samo je teko sporije.

Kažu mi da sam tvrdoglava i ponekad ohola, ha to je vjerojatno što sam djetinjstvo prohodala po brijegovima, a kada bi se vraćala, svijet bih gledala s visoka, jer tamo na vrhu brda, bio mi je dom. Uska cesta i iza nje šume, i tako se krajolik preslikavao, skroz kada nastavite tim putem. Mir, tišina i sloboda.

U proljeće je najljepše. Dođe vam da zaželite zagrliti cijeli svijet. Bistrina boja koje donosi jutro, a rosa se još malo pa skotrljala niz list. Divno je biti tamo na tome brdu i disati, i samo disati. A kad krenu sokovi, mirisi pričaju svoju priču, a mili zvukovi to sve poprate i dobijete harmoniju.

A mi, mali nevaljalci, veselo se igramo u tome svijetu, bezbrižni i zaštićeni od stvarnosti. Smijeh se čuje iz srca, dok jezik plete brojalice. Najbolji drugovi su nam životinje koje veselje djele sa nama, jedan lavež, jedan mjauk, zatim gak i guk...

Divno je vrijeme prolazilo...godišnja doba se mjenjala..ljeta zlaćano sjala...jeseni se šarenile u akvarelu... a zime svijetlile na mjesečini polarnog sjaja...ništa nije falilo u tome bezbrižnom dijelu svijeta...osim možda mirisa pustolovine...

Ceste su zvale svojim beskrajem; nešto je željelo preskočiti tu dotrajalu ogradu i projuriti u nedogled, u avanturu života...nekako su se svijetla grada činila sve bliže, a dosadašnji miran i sretan svijet pretjesan.

Petnaesta godina života odisala je dječjom ozbiljnošću, željom da se mjenja svijet, ispune snovi i ostvare zacrtani planovi, livade su mogle čekati, njima se uvijek moguće vratiti, one jedine neće izdati radost mirnoće življenja.

ASFALT

Grad nikada nije bio nepoznanica. Grad je uvijek bio kao drugi dom. Što je falilo gradu? Apsolutno ništa. Grad je život, kreativnost, znanje, iskustvo, napredak, svijetla budućnost.

Netko tko je svojim prvim udisajem kisika u pluća unio, baš toga gradskog zraka, nikada mu neće zaboraviti miris, pa ni okus. Dijagnoza – doživotna infekcija gradom.

Njegovo veličanstvo, GRAD!

Divno je bilo biti mlad na njegovim ulicama, tek na početku postojanja svog zrelog ja i ponovnog otkrivanja svijeta ali sa drugim očima, koje žele upiti mudrost, saznati filozofiju života. Ulice su učile, davale sve ono što si zapravo trebao znati, a ti si samo trebao gledati.

Baš tu, taj asfalt mogao je ispričati stoljeća iskustva, koje su ostavljale noge koračajući u ritmovima stanja duše. Ako si se dugo zagledao u njega, mogao si vidjeti te otiske na njemu, svaku pukotinu koja je ostala tu s razlogom. Jer svaka je imala priču, no da li je bilo vremena vidjeti i slušati, kad su zvukovi i prizori dolazili sa sve strane...

Život je vrvio...izlazio iz svakog ugla, i gubio se opet iza drugog. Mudrost iz starosti, živost iz mladosti, tjeralo te da ideš sve dalje, da propitkuješ, istražuješ, saznaješ sve što želiš pa i puno više, o tebi je ovisilo koliko i što zapravo želiš...

Definitino mogućnosti je bilo puno...izoštriti svoj um al prije svega talent imao si gdje, ne samo to, mogao si birati...a imati izbor, značilo je imati slobodu, donjeti odluku i snositi posljedice, divna spoznaja na početku stvaranja. Poticaj od onih koji gledaju svijet na isti način kao ti, koji razumiju što pričaš, dodavaju kockicu po kockicu tvome mozaiku, razvijaju sa tobom ideje i trude se pretvoriti ih u stvarnost.

Osjećaš se dobro, stvarno izvrsno, ništa te ne može zaustaviti u naumu, manje prepreke lagano se miču uz zajedništvo i razumjevanje. Dišeš punim plućima, voliš život, veseliš se svakom danu, novom putovanju, otkrivanju..apsolutna sreća!

Napokon spoznaješ, i ti si dio grada, i ti ostavljaš svoje otiske na asfaltu, i tvoja priča ostaje u njemu. Utiskuješ u to gradsko tkivo dio sebe, stanje svoje duše, jedna od pukotina je tvoja. Zahvalan si mu na svemu, ne možeš vjerovati kako ti je dobro da si tu.

Voliš ga, njegove te ulice tješe, jer znaš da koliko god ih budeš trebao, one će biti tu za tebe. Slušati te, umirivati te, davati ti odgovor koji si tražio. Imati takvog suputnika kroz život, više je nego dobro. Znati da ono što si ti doživio i naučio, doživjeti će tvoga roda plod, pomalo te čini ljubomornim, ali sretnim. Drago ti je da će oni biti tu, živjeti i rasti sa njim.

Znaš da vrijeme, kao čelični vlak juri ka svojoj zadanoj postaji i nestaje bez milosti, ostavlja taj metalni okus u ustima, ali ponosan si, na sebe, na svoj grad.

Naučiti će mnoge poslije tebe sve ono što je tebe, dati će im sve što je dao tebi. Spokojan si, a dijete u tebi zadovoljno se smije.