Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Nakon ugodnih studentskih dana (iako mi se tada činilo da nema ništa gore na svijetu), došao je i dan kada sam u rukama imala svoju vlastitu diplomu. Sjećam se razgovora uvijek mudre rodbine, znatiželjnih i u sve upućenih susjeda, ljudi koje sretnem u prolazu i onih koji nikada nisu studirali ali znaju sve o tome. "Ništa bez fakulteta! On ti pruža sigurnost!". Hm,...

Nakon onoliko strke, panike, sati pred knjigom, seminara, predavanja, polaganja.....činilo se nedostižno, kao da taj dan nikad neće doći ili ga ja neću doživjeti. A opet, sasvim je očekivano i normalno da nakon svega dobiješ jedan malo kvalitetniji papir kao dokaz i krunu svog truda i rada, na kom stoji tvoja cijenjena titula. Jedan "običan" papir. Zar sam zbog toga nešto pametnija??? On je dokaz da sam bila dovoljno uporna, imala sreće, strpljenja i malo pameti a dosta utrošenih sati, nerava i snage na akceptiranje silnih knjižurina i informacija, od kojih samo poneka posluži svrsi. Koliko godina života je odnio svaki ispit.

Dakle, sa svojim dragocijenim papirom uredno se prijavim na sve (ne)moguće urede i službe i konačno sa tračkom nade i na HZZ-e. Lijepo sam porazgovarala sa činovnikom koji me upoznao sa činjenicom da za ljude moje profesije baš i nema posla, i neka se strpim. Do zaposlenja nemam nikakvih prava ali se obavezno svaki mjesec moram javiti u HZZ, ustanovu koja bi trebala zapošljavati, a služi valjda da zaposlenici HZZ-a nisu nezaposleni i ne moraju čekati u redovima u HZZ-e. Jedina nada je dobra veza, a ne bi bilo zgorega da imate i koju kunu. Nakon skoro godinu dana prijavljivanja na Zavod, uskočila je veza u firmici gdje su pravne poslove obavljali svi. A sad samo ja. Nisam imala nikad točan i definiran cilj, ali me ovaj posao i ova pozicija iznenadila. Uostalom, kao i mnoge stvari u životu. Još ništa od blagodatnog života iz priči mojih roditelja, rodbine, ufuranih poznanika i neupućenih sveznalica. Ali ja čekam... Radim i valjda je to najbitnije. Imam solidnu plaćicu-nikad nije od viška ni da je malo veća. Ali sam nakon svega očekivala ipak nešto "više".

Sjedim na marendi, listam novine i pijem kavicu. Upoznala sam dosta simpatičnih i zabavnih ljudi. Jedan mi baš priča o sinu koji radi u brodogradilištu kao brodomonter. Malo sam pričala o sebi, kako mi je na poslu, što sam po struci itd. I on mi kaže da mu sin zaradi mjesečno oko 14.000, 00 kn, ali da mu je plaća 10.000,00. A meni sve one silne godine prolete kroz glavu i mislim se: Kud nisam vražji brodomonter!>