Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Štakor bar, dolje lijevo

U ruci mi očeva kajdanka. Prastara je i bez korica, požutjelih listova i prilično očerupana. Datira iz pedesetih i ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća i dobro je se sjećam. Zapravo su bile dvije takove kajdanke koje su se u to doba povlačile po kući, ali se ta druga u međuvremenu negdje zagubila. U tim je kajdankama zabilježen repertoar očevog džez-sastava koji je svirao u legendarnom topličkom "Štakor-baru", odnosno, "Ćošku", kako su ga također nazivali. 

Štakor-bar je bio u samom centru, uz most, otprilike nasuprot današnjeg ulaza u hotel Toplice. S obzirom da je Topličina u to doba bila neregulirana, štakora je uzduž njezina korita bilo podosta pa je vjerojatno to bio razlog što su Topličani taj objekt tako kolokvijalno nazvali.

Za razliku od stare kuglane na kojoj sam kao dječarac postavljao kegle i tako zarađivao svoj prvi džeparac, Štakor-bara se sjećam nekako mutno. Naime, nedugo nakon što sam krenuo u staru osnovnu školu na sadašnjoj autobusnoj stanici, spremala se velika rekonstrukcija topličkog centra. Prije izgradnje hotela i uređenja vanjskih bazena, cijeli se taj kompleks uz Topličinu na današnjem hotelskom parkiralištu ruši. Potok se od mosta naniže natkriva betonsko-asfaltnom pločom, a u tom preuređenju uz Štakor-bar stradava stara kuglana i još neki objekti.

Iako nisam imao prilike zalaziti u Štakor-bar, vrlo dobro se sjećam obiteljskih i lokalnih priča o njemu, a pamtim i kada je otac sa svojom gitarom odlazio na te svirke.

Naravno da taj džez sastav nije ima puno veze s ortodosknim ili avangardnim jazzom. Natruha jazza je bilo, ali više se taj naziv koristio zbog te neke uobičajene instrumentalne postave. U to su doba na polju zabave dominirali ili razni pučki sastavi ili neizbježne limene glazbe, tj "plehari" i razne kombinacije koje su iz toga prozlazile. Svaki bend koji je na svom repertoaru gajio urbaniju glazbu i tadašnje šlagere obično bi se nazivao džez-sastavom. S druge strane, s obzirom da je među tadašnjim domaćim i stranim šlagerima bilo podosta upliva džeza, taj naziv i nije nevjerodostojan. Jer upravo repertoar iz kajdanke takvim ga ilustrira. U njemu je uz tada popularne domaće zabavne melodije, Avsenikove polke i valcere i slično, bilo podosta velikih jazzy  hitova Nat King Colea, Sinatre, Luisa Armstronga, dixilend standarda, glazbe iz filmova itd. 

Pa da zavirimo malo u tu famoznu kajdanku.  

Već na prvi pogled može se uočiti načelo "za svakog ponešto". Uz Avesnikove hitove poput Golice, Na Robleku, Reske, Spomina itd., ima tu nekih rumbi (Siboney, Pedrito, Uspavanka) tanga (Jelousy, Bona sera, Pepito de Majorka), foxa i slow-foxa (Slomljeni cvijet, Moj mlađi brat, Šeširić i jagode), kalypsa (Dođi, pleši) mamba (Pjesma u dolini) beguina (Kao bršljan, Bojažljiva serenada, Prodavačica ljubičica) swinga (Bye bye baby) laganih i "english" valcera (Iskreno volim te ja, Sve majke, Ti si me usrećila, Que sera, sera, Vaja con Dios). Tu su i nezbježne "Fascination", "Mona Lisa" i "Ansiedad" Nat King Colea, "Kad sveci marširaju" Luis Armstronga, "Yes Sir, that's my baby" (dixilend verzija).

Slijede potpouriji zagorskih, dalmatinskih i starogradskih pjesama, zatim fatalna, srcedrapateljna romansa "Tužna je nedjelja" koja je svojevremeno čak zabranjivana na radio-postajama jer se uz nju povezuje epidemija samoubojstava. Da ne bi bilo zabune, treba reći da to nije ona naša sličnog imena "Tužna je nedjelja u bijelim ružama", nego izvorno baš mađarska romansa, koju je svojevremeno pod nazivom "Gloomy sunday" snimila čak i slavna Billie Holiday u jazzy verziji. Kajdanku završava jedan iznimno popularan rani hit Zdenke Vučković, "Kućica u cvijeću", u ritmu medium fox-a. 

Naravno da ta kajdanka nije u punoj mjeri reprezentativna za uvid u svirku uz koju su se za mještani i brojni gosti Toplica godinama zabavljali u Štakor-baru, ali se ipak na tom dijeliću može iščitat da je postojao određen nivo i da su se slijedili trendovi. U razgovoru sa starijim bratom Jožom koji je imao priliku doživjeti atmosferu Štakor-bara, saznajem da su krajem pedesetih i ranih šezdesetih u njemu nastupale zapravo dvije postave. I u jednoj i drugoj svirao je otac. Prva je bila, ajmoreč, više pučka a u njoj su uz oca svirali Viktor Fučkar (harmonika), njegov brat Mirkič (bubnjevi), Dragčević (saksofon), Sebek (kontrabas) i Palec (truba).

Druga je postava bila bitno jača jer je u njoj uz oca  klarinet i saksofon svirao Branko Kramarić-Kit iz Zagreba. Harmoniku je svirao Stanko Zupanc-Sten, kasnije orguljaš u mnogim gažerskim sastavima šezdesetih i sedamdesetih (s njim je bubnjeve svirao i brat povremeno), dok se Viktor Fučkar prebacio na kontrabas. S Kramarićem je iz Zagreba dolazio i izvjesni Keretić koji  je svirao trubu i pjevao. Upravo je ta postava ljestvicu digla na viši nivo jer je Kramarić bio akademski obrazovan muzičar. Istovremeno,  to očevo poznanstvo s njim rezultira kasnijim osnivanjem KUD-a "Zlatko Baloković" u kojem Kit postaje dirigent-voditelj zbora i tamburaške sekcije, a otac, kao jedan od osnivača spomenutog KUD-a, mu vizavi starog prijateljstva prodaje dio našeg grunta i staru drvenu kuću nakon što smo se mi preselili u novoizgrađenu.

Možda nije na odmet malo spomenuti neobičnu osobnost i životnu priču mog oca bez kojeg ne bi bilo ni ove štorije. Naime, ni samom mi nije bilo baš sasvim jasno kako je jedan "čovek z brega" koji je sticajem okolnosti završio tek nižu pučku školu, naučio svirati gitaru do jednog više nego zavidnog nivoa, čitati note, transponirati pa i komponirati što mu je, na kraju krajeva, i omogućavalo da svira s akademskim glazbenicima. Okej, očito je bio prisutan talent pa i ponešto od obiteljske tradicije. I djed Imbro je kao mladić svirao trubu u topličkoj limenoj glazbi, netom prije nego što je nestao u vihoru Prvog svjetskog rata, što je vidljivo iz jedine prastare slike te glazbe zahvaljujući kojoj bar donekle znam kako je izgledao. I otac je jedno vrijeme nakon Drugog svjetskog rata svirao bariton u topličkoj "pleh mužiki", i ta slika negdje postoji.  

Međutim, kada sam svojevremeno i sam počeo sviruckati gitaru, zanimalo me je kada se i kako dogodio prvi očev doticaj s tim instrumentom.

Jer razumljiva mi je zagorska sklonost prema tim nekim lokalno-tradicijski češće korištenim instrumentima poput duhačkih i gudačkih, harmonici ili tamburama, ali otkud baš gitara? Možda mi je bilo neobično što se otac kao čovjek starog kova, rođen daleke 1912. zainteresirao za gitaru koja je u međuvremenu postala superstar u okviru modernih žanrova.

Jednom davno sam ga zapitao nešto u tom smislu. Odgovorio je na svoj način, podosta samozatajno. Uglavnom, negdje u doba mladosti boravio je jedno vrijeme u Zagrebu. Zapravo povukle su ga sestre, moje tete, koje su već živjele u Zagrebu i bile relativno situirane, dajući mu priliku da predahne od besperpektivnosti zagorskog brega i ondašnjih topličkih prilika. Otac je u Zagrebu radio razne poslove, povremeno pogledao neki popularni film i zavirio u kakav kabaret, ali je jednom prilikom došao u kontakt s jednim učiteljem gitare. Nije to bila neka specijalna ni dugotrajna poduka, tek, ponekad bi se sastajao s tim čovjekom "na vježbi" a za uzvrat mu odradio određen posao. Ispostavilo se da je instruktor bio dobar a otac dovoljno talentiran, do mjere da je s lakoćom uspio savladati akorde i podosta tehnike da bi sve to povratkom u Toplice kao samouk tesao i nadograđivao.

Očev je svirački stil bio pomalo unikatan. Iako je iz razumljivih razloga u tom svom poluprofesionalnom muziciranju najčešće svirao "beglajt", odnosno bio potpora ritam sekciji, on se nije zadovoljavao jednostavnim "estam" ritmom nego je tu svoju pratnju prepoznatljivo oplemenjivao bas-prijelazima i počesto složenijom akordskom progresijom pa je to uistinu zvučalo šmekerski.

To se pokazalo naročito korisnim u svirkama na mnogobrojnim svadbama i zabavama (malo u šali i zbilji znao je reći da je "poženio pola Toplica i dobar dio Zagorja") koje je odrađivao s pokojim harmonikašem ili violinistom (Viktor Fučkar, Balagović, "Burgija" Cvilinder), jer se tim upotpunjavanjem zvučne slike uistinu činilo da je čitav orkestar tu.

Kada je Štakor-bar otišao u povijest a otac u penziju i dalje je neumorno svirao svadbe i razne obiteljske i lokalne veselice. Krajem šezdesetih svira u topličkom kvintetu sastavljenom od starih znanaca i sumještana. S tim kvintetom (Stjepan Grabar-truba, Ivan Kozina-bariton, Slavko Celinić-harmonika, Ivan Horvat-klarinet, Viktor Lončarić-gitara) u zlatno doba bedekovčanskog festivala i zagorske pučke mužike, snima na radio-Zaboku četiri vlastite kompozicije: "Iz zagorskih bregov", "Oženil se bi", "Valcer" i polku "Moja ružica". Nažalost, samo snimke prve dvije pjesme su ostale sačuvane.

Krajem sedamdesetih aktivira se u lokalnom KUD-u "Zlatko Baloković". I dalje piše neke svoje tekstove pa i komponira. Pritom čak nije koristio uobičajene kajdanke nego razne dostupne listove papira ili poleđine bombonjera kako bi na njima na estetski uzoran način iscrtao crtovlja i ispisao partiture, kaligrafski ukrašene. 

Sve u svemu, tatek je bio respektabilan muzikant i glazbeni autoritet u lokalnim okvirima. Ko zna, da je ostao u Zagrebu možda bi ostavio još veći trag. Nije mi ga u tom smislu uopće teško zamislit kako svira u nekim tada popularnim agramerskim ansamblima poput braće Justin, jer ta vrsta stare škole je bila otprilike njegov stil koji je preferirao, poznavao i volio. 

Ipak, meni osobno je očeva svirka bila najupečatljivija kada bi u slobodnim trenucima, obično u predvečerje, uzeo gitaru, bosonog sjeo na kućni prag i zasvirao neke svoje instrumentalne šeme i verzije starih evergrina i starogradskih pjesama. U tim bi trenucima uistinu sličio kakvom zagorskom bluzeru, naravno s repertoarom prilagođenom tradiciji i podneblju. Taj njegov manir i zvuk gitare mi je ostao u uhu do najsitnijih pojedinosti. Kada se u sličnim situacijama laćam gitare, vrlo često se ulovim kako ritualno prebirem te melodije. Naravno, na svoj način, ali trudeći se da ipak poštujem "izvornik".

Apropos Štakor-bara, s tim nezaboravnim vremenima kultnog topličkog plesnjaka završava jedna priča. Nakon velike čistke i rušenja centra, neki dečki počinju u staroj općini raščišćavati prostor za svoje svirke. Ti dečki su članovi prvih topličkih "električara" - VIS-a "Dioleni" (Korunda, Hajsek, Martinec, Lončarić). Osim brata, dva od četiri spomenuta susjeda na svoje prve poduke iz gitare dolaze u našu kuću. Čini se logičnim.

S "Diolenima" počinju neka nova vremena i piše se nova povijest, ona ludih šezdesetih i sedamdesetih. Stare kajdanke zamjenjuju nove pjesmarice. The show must go on!