Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kad ste pročitali naslov vjerojatno ste u glavi složili priču o čemu se radi u kolumni. Pa da vidimo jeste li pogodili.

Pokljuka je skijaško područje u Sloveniji na visoravni u Triglavskom nacionalnom parku s nadmorskom visinom od 1200m do 1500m. Interesantno je da u hotelu i na pozivnicama propagandu čine Jakov Fak u sredini, Teja Gregorin i Klemen Bauer, a ispod piše - Naši sportaši (ili tak nekaj). Na tom se skijalištu koje ima najbolje staze za biatlon (pa je zato Fak postao Slovenac) jučer  održala utrka Oviratlon winter challange.

Oviratlon je utrka sa preprekama (ovira = brana, prepreka, pregrada). U Hrvatskoj još takvih utrka nema, a lani su je Pregračanima otkrili Dimač, Buvač i Hostić koji su sudjelovali na ljetnoj utrci. Inače, stazu bi mogli usporediti sa životnim putem. Trčiš kroz život i svako malo ti dolazi neka prepreka. Na njoj možeš ostati, zastati ili ju prijeći. Ako ostaneš znači da ti se prepreka sviđa i cijeli život provedeš na njoj ne znajući da postoji nešto bolje. Ako zastaneš moraš pitati nekog za pomoć i savladati ju  ili možeš šutjeti i opet cijeli život provesti na toj prepreci. A možeš ju i jednostavno prijeći, ali za to trebaš fizički i psihički biti spreman ili ti sportskim žargonom - moraš biti u formi! 

Fara Pregrada je ime ekipe koja je sudjelovala na Oviratlon winter challangeu. Do imena naše ekipe došli smo sasvim slučajno. Vidjevši da ostale ekipe imaju opaka imena poput: Divjaki, Jahači megle, Fuck team, Bad boys… odlučili smo se da mi budemo upravo suprotno. Netko je bubnuo: "S koje si ti fare?" (nije Štelja), a Darko se odmah nadovezao: "Pa zovite se Pregradska fara!" Malo smo doradili ime i postali Fara Pregrada. A Faru Pregrada činili su: Stjepan Storjak - Braco (Cico), Alen Živičnjak - Žiži, Marko Kantoci - Šljavo i Ivan Pogačić - Pogi!

Pa da napišem nešto i o samom danu utrke. Krenuli smo ujutro oko 6.30 jer Šljavo voli doći malo ranije i u miru dočekati utrku (koja je počinjala u 12, a do gore nam treba dva i pol sata). Bojali smo se da li će Žižijeva pluća izdržati do kraja utrke. Naime, u četvrtak smo imali jedan trening od 10 km na kojem je Braco, Žižija skoro ubil s tempom. Jedva je došao doma, ali je već drugi dan na WhatsAppu napisal: "Či bumo meli šanse da smo prvi ja bum potegnul pa makar umro posle", na to sam mu ja odgovoril: "To je duh koji se traži…", a Darko mu je spustil: "Samo duh će i ostati od Žižija h bregu". Dokaz Žižijeve upornosti je da je on još u petak potegnul istih 10 km, ali ovog puta svojim tempom, bez imalo problema i s malo lošijim vremenom (par sekundi). Žiži nas je još i vozil na utrku pa smo strahovali da stvarno ne umre gore, jer ko bu nas vozil doma. Već smo u glavi vidli scenarij od prije par godina kad je njegov tast nešto slično izvel, pa je mladi Glas dolazil po Pandasa. Da bi skrenuli pažnju s tih problema, cijeli smo put lijepo razgovarali (ja 2 sata, ostali pola sata). Uz put smo i pojeli sendviče od domaćih kobasica (sa slojem Omegola) koje nam je pripremio Šljavo. Na Pokljuku smo stigli oko pola 10, a Žiži nam je odmah po dolasku -  "puknul". Slovenac na parkiralištu ga je preparkiraval nekolko puta (da napomenem - Žiži je nekad radil u autoškoli kod tate). No, smirio se vrlo brzo uz kavicu na prekrasnoj sunčanoj terasi hotela Pokljuka. Nakon prijava koje su bile od deset imali smo još dva sata u kojima smo se lijepo i mirno psihički pripremili. Prije same utrke vrlo dobar voditelj/animator nas je lijepo zagrijao, a jedna Slovenka nam je i pokazala kak se pravilno trebaju raširiti noge. I vrlo brzo krenula je utrka. Mi smo bili u drugom valu (jedan val/grupa ima oko 120 natjecatelja, bilo nas je 488 - odnosno četiri vala). Startali smo sedam minuta nakon prvog vala. Braco je odmah zauzeo prvu poziciju, a pratila nas je još samo jedna djevojka. Inače, bit utrke je da cijela ekipa dođe do cilja, po mogućnosti zajedno, pa je ta djevojka morala pričekati svoje i tako nas nije mogla pratiti.  A kod prve prepreke već smo došli do problema. Braco nije mogao preskočiti drveni zid. Ja sam već bio s druge strane zida i nisam mu mogao pomoći. A onda je došao Šljavo i praktički ga je "hitil prek zida".  

Druga prepreka bila je nošenje na leđima, rekli bi kod nas "piša lonca". Kad sam nosil Braceka redarka uz stazu je samo rekla: "Kakšni tempo mate, pa ni treba teč! Po časi." Nije znala da smo mi trenirali u NK Pregrada i da smo tamo radili te vježbe uz još brži tempo, ali ne na snijegu. Problem je došao u drugom dijelu te prepreke kad se trebalo zamjeniti. Ne problem za Braceka, nek za Žižija. Taj dio je bio kraći, ali strmiji. Braco ga je odtrčao što je i normalno kad je na leđima imao perce (mene), ali na Žižijevim leđima bio je Šljavo koji tvrdi da ima pet kila previše (95 kg). Uglavnom Žiži je došao samo do pola, a onda je Šljavo onaj strmi dio opet nosil Žižija.

Sljedeća prepreka bila je klaustrofobično prolaženje kroz cijev s vrećom na kraju. Dok je Šljavo imao strah od cijevi (znam da sam nespretno počel ovu rečenicu), jer ima široka ramena pa je jedva stal u nju, Braceka i mene više je mučila ta duga vreća na kraju cijevi. Dok prolazite kroz nju susrećete se s malo zraka, mrklim mrakom, a imate i dojam da nema kraja. Nakon toga morali smo na "četiri noge" proći poligon od nekih 15 metara. Nije teško, ali ako nemaš rukavice (a mi ih nismo imali) malo te "zanofta". Sljedeća prepreka - na strmini je postavljen klizav najlon i ukoliko trčite po njemu onda padate. To se dogodilo i meni. Ali nasred tog najlona nalazi se uže koje možete dohvatiti ako se bacite prema njemu. Meni je to bila najdraža prepreka jer sam se osjećao kao neki kaskader u akcijskom filmu. Onda trčite kroz gume (interesantno je da ukoliko trčite po gumama, onda je duplo teže). Pa dolazite do brdašca gdje se - sanjkate, ali ne na sanjkama već na guzici ispod koje se stavi najlon (ko nek i negda). Nakon toga spuštate se u tunel koji je u mraku i kroz kojeg prolazite 100 m (labirintski stil) uz jaku glazbu i frajere koji turiraju s motorkom na svakom uglu. Tako je izgledao jedan krug od tri km. Ukupno je staza duga šest km, a mi smo već kod sanjkanja i tunela ulovili prvu grupu. I makar su Braco i Žiži bili zadovoljni samo s time da smo ulovili zadnje iz prve grupe (koji su  krenuli sedam minuta ranije), nekima to nije bilo dovoljno. Tek sad je trebalo stisnuti i dati sve od sebe - pa makar umrli (kak bi Žiži reko). To smo i napravili! Staza nam je bila poznata. Znali smo kome je trebala pomoć kod koje prepreke. Žiži je Šljaveka nosil po ravnome, a Šljavo njega po strmini. U jednom trenutku smo i zgubili Žižija. I dok smo mi gledali iza sebe, on je bil 100 metara ispred nas. Taj drugi krug brzo je prošao pa smo ubrzo ugledali ciljnu ravninu. Umjesto sanjkanja i tunela sad su kao zadnju prepreku postavili hladnu vodu 20 metara prije cilja. Evo završne scene - Braco kreće prema sanjkanju. Redar ga pita koji mu je to krug. Usmjerava ga prema škafovima sa hladnom vodom. Ja ga tu dostižem. Ispred nas je 6, 7 trkača iz prve grupe. Žiži i Šljavo su 50 metara iza nas. Pogledamo se. Počnemo šprintati. Prestignemo ove iz prve grupe. Stanemo! "Kaj smo?"- pita Braco. "Niš, odi ti, a ja bum pričekal ovu dvojicu!" – velim ja. Braco šprinta ko lud. Slovenci uz stazu komentiraju: "Poglej ovoga - kakšen šprint!" Braco prvi uskače u netaknutu "arktičku" vodu. Braco prvi prolazi kroz cilj. Cilj prolaze i najbolji iz prve grupe. Žiži i Šljavo dolaze do škafova. Svi tri uskačemo u vodu koja kad si onak vruć uopće nije hladna. Završni šprint. Prolazimo kroz cilj. Prvi smo i kao ekipa. Kroz cilj prolaze ostale ekipe koje su u utrku krenule sedam minuta prije nas. Čekamo nagradu ili bar priznanje. Nema nagrade. Ni priznanja. Odlazimo pod tuš!

Evo, tako je izgledala naša utrka jučer na Pokljuki. Zaboravio sam vam ranije napisati da ekipni oviratlon nije natjecateljskog karaktera. Većina trkača došla se je zafrkavat na stazu. Nisu trčali nek su hodali, neke prepreke su zaobišli, nisu se nosili na leđima (recimo jedna scena - Braco mene nosi na leđima u breg  i pretrči one koji se po tom dijelu staze šeću). A mi - mi smo došli dati svoj maksimum. I prestigli smo sve. Ipak ne možemo reći da smo bili najbolji. Možda je neko iz četvrte grupe prestignuo sve iz treće i ima bolje vrijeme od nas. Makar u to ne vjerujem (jer vam na preprekama nastane gužva pa ponekad trebate čekati, tak da su oni više čekali)! Glavno je da nam Žiži nije postal duh, da smo si međusobno pomagali i da smo dali sve od sebe. Jer ako je oviratlon kao životni put - neki su zapeli ili odustali na njima težoj prepreki,  neki su se zadržali na njima interesantnijoj prepreki, a mi smo prošli sve prepreke i pobijedili u životnoj utrci.

P.S. Braco je prvi prošao kroz cilj, ali da ga Šljavo na prvoj prepreci nije "hitil prek zida" on bi još dan danas tam skakutal!

Kaže se da jedna slika vrijedi tisuću riječi. U tekstu sam upotrijebio 1672 riječi pa ću tu izreku doraditi - Jedna snimka vrijedi 1672 riječi. Slike, a i snimke od utrka oviratlona možete pogledati na stranici www.oviratlon.si (nadam se da će i one sa naše utrke uskoro biti uploadirane). Sljedeće za što se pripremamo je utrka Wings for life koja se održava u Zadru, 3.svibnja 2015. O njoj možete čitati na  stranici www.wingsforlifeworldrun.com/hr/hr/zadar ili možete trčati sa nama kad nas vidite, pa budemo vam objasnili bit utrke.