Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Ovu kolumnu započinjem  stihovima  "Čudan svijet je oko nas … slika ista svaki dan … tu na uglu tom stoji starac sam … niko njega ne gleda, svi žure nekud znam…  takav sav je život, život naš …"   Početak je to pjesme "Svijet u kojem živim"  legendarne rock grupe Indexi, snimljene 1971. godine.

Kada je nastala ta pjesma ja se još ne rodih, a već se pjevalo o nekom čudnom svijetu oko nas. Što bi tek Indexi pjevali da žive u ovom svijetu virtualne stvarnosti i društvenih mreža. Da li bi i oni "prodali dušu vragu" za što veći broj "lajkova" na fejsbuk stranici kao i broju pregleda na jutub kanalu… Ili bi pak po dobro starom rock nahođenju, još uvijek svirali po zadimljenim klubovima ili proljetno-propupanim parkovima, a da ne spominjem  tek o onu antologijsku sa "đitrom" u ruci na nekoj morskoj plaži zavodeći "dugokosu ljepotu".

Čudan svijet je oko nas

Moje "fejsbuk rođenje" nastalo je rođenjem poznanstva sa mojim sadašnjim mužem. On mi je tada 2008. godine postavio sveprisutno pitanje: "Jesi na fejsu? Poslat ću ti frend rikvest!" i od tada smo mi postali i više od "frendova".  Taj fejsbuk mijenjao se kroz Sve ove godine (kako bi opet Indexi pjevali) i stvarao veliku mrežu korisnika, a kasnije i ovisnika te postao ono što je danas, nešto globalno! Uhvatio je taj Mark Z. u tu svoju mrak mrežu sve nas znatiželjnike tzv. "stokere" koji volimo pogledati što naši fejsbuk frendovi rade u životu. Ako sami ne pogledamo, onda nam ga on nametne, pa ne možeš a da ne vidiš.  Taj prozor u svijet ljudi koje poznajemo ili znamo po viđenju, postao je zamjena za realnost poput otići nekome u posjet i uživo ga pitati na kavici što ima u njegovom životu. Pa tako pratimo tko je s kim u vezi, kad se tko vjenčao, tko je dobio dijete, tko se razveo, tko je umro, tko je bio u bolnici, tko je tužan, tko je sretan, tko je bio u Parizu ili Londonu, tko je vidio micu-macu, a tko nalakirao nokte. Sve znamo, a da zapravo ništa ne znamo.

Baš za profilnu

U toj "fejsbukmaniji" slali su se ti "rikvesti" na sve strane, svi su htjeli biti svačiji frendovi ili poznanici.. E sad bilo je bitno staviti dobru fotografiju pod profilnu kako bi najbolje sebe prikazao, jer "svi su gore" pa nema smisla da bude to bilo kakva fotografija. Mnogi su se skrivali iza crteža ili fotografija nekih ikona koje im karakterno odgovaraju, a tako je ostalo do sada. Tvoja profilna fotka je tvoj osobni logo, ona te predstavlja u nekom momentu/svijetlu kako se sam vidiš ili bi se želio vidjeti. Pojavom smartfona i famoznih selfija, tolko se sve ubrzalo da ne stigneš više pratiti tko je tko, a najednom tvoji frendovi imaju preko tisuću frendova, pa se pitaš je li moguće da ih on ili ona zaista sve uživo poznaje i da su stvarno frendovi?! No to ostaje na dušu svakog korisnika, neka si uredi svoj virtualni društveni život kako želi.

"Giv mi lajk"

Ono što me najviše ponukalo da napišem ovu kolumnu, jest da sam sama sebe uhvatila kako iz neke kulture tj. dobrog odgoja lajkam ljudima statuse/pjesme/slike ili poveznice. Kao družimo se inače po kavama ili poznamo se od vrtića, pa imam neku obvezu im lajkati sve ili većinu što stave na fejs. Jer ak on/ona meni sve lajka, pa bilo bi onda pristojno da i ja njoj/njemu isto lajkam, da se ne bi ljudi uvrijedili. Pitanje je sad da li mi se stvarno sviđa to što je virtualno-društveno meni servirano na tzv. "volu" ili automatski stisnem opciju lajk i još dole u komentaru stavim neki smajlić ili srčeko pa da vidi kako mi se to sviđa. Ajde još ovo srčeko bi moglo biti znak sviđanja, al većina lajkova je čista kurtoazija. O tome bi mogli opako diskutirati, ali moramo priznati da ovakvo nešto već postaje alarmantno stanje uma, a moglo bi se manifestirati na buduće generacije koje već sad sa 3 godine pipkaju po tabletima. Je li nas taj fejsbuk stvarno pretvara u robote, koji na vizualni podražaj reagiraju automatizmom i stiskanjem lajkova kao znakom sviđanja nečeg u prikazanom virtualnom okružju?  Ja se iskreno nadam da ne. Navodo smo počeli svi brojiti lajkove svojih objava kao ikone pop kulture.

Izgubljeno – nađeno

Dobro, ima taj fejsbuk i pozitivnih strana. Recimo ljudi koji žive na dva različita kontinenta mogu osjećati povezanost i pratiti što im se događa u životima. Ljudi pronalaze i ljubavi na ovakvim društvenim mrežama, nađu se stari prijatelji, oglašavaju se izgubljene stvari, udomljavaju se životinje, izmjenjuju se iskustva itd. – puno se tu informacija okrene, a sve je to nama naše moderno doba dalo! Bez interneta danas ne možemo zamisliti normalno funkcioniranje radne okoline. Velika većina korespondencije i komunikacije se odvija upravo tako. Brz i najefikasniji način prijenosa podataka postao je temelj međusobne suradnje. Još samo da doživim teleportaciju i onda mogu slobodno reći kako se sve fantazije futurista ostvaruju.

Živim život svoj, to je sve što sada imam ja!

Kako sam po prirodi ziherašica i ne volim se baš kockati, tako moram reći da zapravo volim staromodan način života. Uvijek sam uživala držati dobru knjigu u ruci, nego kao danas čitati je na tabletu. Volim sjesti na kavu i "žlabrati" 3 sata na terasi kafića i ponekad sama sebe živciram kad u to vrijeme vadim mobitel i pregledavam što ima na fejsu. Grozno, kao neka ovisnica. Tješim se onom teorijom da ako nešto napraviš zaredom 20 puta onda to kasnije radiš automatski, pa zapravo nisam ja kriva već moj mozak - eto mu sad, zbog njega sam" fejsbuk-manijakinja". A što je najgore nisam jedina i najgori devijantni oblik takvog ponašanja, a neki bi se sociolozi složili da je to jedna od mnogih pošasti ovog našeg modernog doba. Distrakcija stvarnosti – mogli bi zalijepiti na sve one koji ne mogu oprati zube na miru, a da to nisu objavili na fejsu.

Čovjek je uvijek bio tašta persona. Sad gdje je tu granica sa egocentričnošću ne znam, ali nadam se da se je može povući - kako ne bi svi na fejsu bili ego-manijaci koji sebe, svoju intimu i svoju osobnost tako fino ko na pladnju, nude cijeloj toj globalnoj mreži, pa koga zanima neka pogleda.

Ja ću se ipak s vremena na vrijeme prisjetiti da nisam toliki robot koliko moderno doba želi od mene ga napraviti. Uključiti ću svoj mozak i razmisliti koji puta, da kada nešto automatski napravim da li je to ispravno ili ne. Završavam ovaj tekst kako sam i počela - sa pjesmom dragih Indexa, pa kaže: "Život taj što pripada tebi ..To je sve što imaš na svijetu tom .. Život taj što pripada tebi ... To je sve što imaš na svijetu tom … Živim život svoj to je…  Sve što sada imam ja!!!"