Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Gdje god krenuo - ljudi su ga slijedili

Došao sam u crkvu u 19:10. Bila je puna. Gotovo u svakom oku prisutnih mogla se nazirati suza. Sredinom "Zagorske katedrale" protezao se dvostruki red pregradskih vatrogasaca. Ispred njih nalazio se lijes. Bilo je to bdijenje nad našim župnikom - Vinkom Gregurom. Prekrižio sam župnika, oprostio se sa njim i otišao kući. U ruke sam uzeo knjigu koju mi je poklonio prije nekoliko godina. Počeo sam čitati "25 godina župe sv. Ane u Bjelovaru" autora Vinka Gregura.

Svaki čovjek od Boga je dobio dar. Nešto po čemu je posebniji i bolji od ostalih. Nešto što mu od ruke ide i što ga kasnije karakterizira. Naš je župnik dobio dar - građenje.

Prije sedam godina u našu je župu stigao Vinko Gregur. Nismo ga baš previše dobro dočekali. Dotadašnji župnik, monsinjor Branko Ivanjko nije bez pogovora prepustio Župu. Zlatko Tuđina mu je za dobrodošlicu pripisao razne loše epitete zbog čuvanja, odnosno otuđenja njegovih muzejskih eksponata. Kad smo otvorili prostoriju župnog dvora gdje su bile smještene te vrijednosti vidjeli smo prašinu i paučinu staru preko pet godina. Netaknutu. Osim ponekih pojedinaca, svi mi župljani nismo bili previše srdačni prema novom nam župniku. K tome, naš novi župnik bio je razočaran i žalostan odlukom Kaptola da ga maknu iz Župe i crkve u Bjelovaru koju je sa svojim župljanima izgradio. To su samo neke od činjenica tog teškog razdoblja za Vinka Gregura.

Bjelovar

Bjelovar je do 19. st. bio malo naselje. Doseljavanjem mladog stanovništva iz ratnih prostora počinje se širiti. Uskoro crkva sv. Terezije Avilske biva premala za toliko vjernika. Javlja se ideja o osnivanju novih župa. Zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić 1980. osniva Župu sv. Ane. Prvi župnik Zlatko Pečet koji misu služi u kapelici ubrzo pogiba u automobilskoj nesreći. Na njegovo mjesto dolazi mladi Vinko Gregur. Sa župnim odborom, kupljenu obiteljsku kuću preuređuju u "crkvu". Dok služi misu u prenamijenjenom dnevnom boravku kuće, stvara plan o izgradnji nove crkve. Bilo je to u drugoj polovici 80-ih godina i tadašnja vlast radi sve samo da ne dođe do toga. Punih pet godina ne uspijeva dobiti građevinsku dozvolu za izgradnju crkve na zemljištu koje je cijelo vrijeme u vlasništvu Župe. Svojom petogodišnjom upornošću uspijeva dobiti potrebnu dozvolu i na Božić 1988. vjernicima objavljuje da će se krenuti s izgradnjom crkve sv. Ane i župnog stana. Bez novaca. Uspio je potaknuti župljane te su oni sami financirali veliki dio radova. Ne samo to, oni su i obavljali veliki dio radova. Preko 30 radnika je dnevno dolazilo graditi svoju crkvu. Sami su prenosili cigle, zidali, žbukali, postavljali crijep. Sa župnikom, naravno. Kod župljana nije bilo dovoljno novaca. Počeo je rat. Morao je potražiti pomoć u Njemačkoj. Naravno da je uspio. Vrijednost cjelokupnog projekta bila je tadašnjih 2.000.000 njemačkih maraka. Sveukupno crkvu je fizički gradilo 262 župljana, od čega je najmarljiviji (kum crkve) u nju utrošio 300 radnih dana. 22. kolovoza 1993. kardinal Franjo Kuharić posvetio je crkvu sv. Ane. Nekoliko godina kasnije sa crkve začula su se i zvona.

Usred rata, kada je agresor rušio crkve diljem Hrvatske, naš župnik sa svojim tadašnjim župljanima izgradio je novu. To je bio tek početak. Svi znamo da Vinko nije mogao dugo biti na miru. Nakon rata obnovio je i proširio kapelu Žalosne Gospe u Gudovcu. Obnovio i proširio kapelicu sv. Petra i Pavla u Klokočevcu. Obnovio kapelicu sv. Fabijana i Sebastijana. Izgradio i proširio kapelicu sv. Ivana Krstitelja u Hrgovljanima. I na kraju sa braniteljima izgradio kapelu sv. Mihaela, Gabrijela i Rafaela na Barutani.

Sa župnog hodočašća u Lourdes, hodočasnici su donijeli kip Majke Božje Lurdske. Putem kući dogovorili su se da će sagraditi špilju Gospe Lurdske ispred crkve. Ako župljani sv. Ane ne mogu doći u Lourdes, Gospa Lurdska je došla kod njih.

Pregrada

Tada župnik biva preseljen u Pregradu. Dokazivanje kreće iz početka. I dok je on obnavljao župni dvor, okoliš oko dvora i "zagorske katedrale", popravljao kapele sv. Leonarda, sv. Ane, sv. Jurja s nekolicinom marljivih vjernika, ostali župljani tražili su mu mane.

Pričalo se tako da ne poštuje naše običaje. Sjećate se kada je ispraznio crkvu od kiča da bi se što bolje vidio najvažniji crkveni simbol - oltar. Nije dozvolio pucanje kuburašima za vrijeme mise kod uskrsnog slavlja. Poslije i prije mise se moglo pucati. Da li mu je to bila mana ili je samo uveo red?

Pričalo se da uvijek napravi zbrku i strku oko toga da se radovi prvo naprave za njega. Da to mora biti odmah i sada. Da li se radilo za njega ili za Župu?

Pričalo se da je strašno pedantan i točan. Da sve treba biti pripremljene u točno vrijeme. Ne bi li svi trebali biti takvi?

Pričalo se i pričao sam da župnik ima ljude koje više voli i one koje baš ne preferira. To se na njemu odmah vidjelo i to on nije mogao sakriti. Većinom su mu manje dragi bili oni koji se nisu držali kršćanskog načina života, oni koji su radili suprotno od onoga što je propovijedao. Nije mu bilo bitno da li su siromašni ili bogati. Je li to mana?

Svi koji su malo više vremena proveli sa župnikom znali su da se jako voli šaliti. Između ostalog zato sam i znao doći na radne akcije. Uvijek je bilo puno pošalica, viceva, veselja. Ipak, onako kroz šalu župnik se znao i malo indirektno potužiti: "Kako to da u tako velikoj Župi, tako malo vjernika dolazi na zajedničke radove? Dolaze uvijek isti. Pa ne radite to vi za mene. Kad ja odem (u penziju) sve će to ostati vama" - znao je reći. Pokušao sam nas obraniti rekavši da treba proći malo vremena i da će župljani doći. I on i ja smo znali da naši župljani nisu baš tako složni (trenutno). Ipak jako nas je zavolio kao i cijeli naš kraj. Zavoljeli smo i mi njega.

Uvijek sam mislio da župnik mene voli više nego ostale (možda tako za sebe misle i mnogi među nama). Povezivao sam to s time da kad bi me župnik zamolio za neku uslugu, ja bih je drage volje ispunio. Bilo to čitanjem evanđelja na misi, bilo okupljanjem mladih za neke radne akcije, bilo sađenje voćaka u župnom dvorištu, bilo čišćenje lustera u crkvi… Ipak bilo je mnogo župljana koji su te iste, a i druge poslove obavljali u puno većoj mjeri i puno, puno češće od mene. Nakon što sam knjigu pročitao do kraja mislim da sam shvatio zašto me prožimao taj osjećaj. Naš župnik najveći je dio svog života, ljubavi, strasti i osjećaja utrošio u gradnju crkve sv. Ane. Sveta Ana bila je majka svete Marije. Smatra se da je njoj darovana milost da pomogne ljudima u svim nevoljama. Ona je velikodušna, milostiva, a zazivaju je žene željne poroda, trudnice i majke općenito. Sveta Ana je sinonim za dobre majke. I moja mama zove se Ana. Župnik je to znao napominjati kad bi došao blagosloviti našu kuću, samo ja to tada nisam baš povezivao.

Crkva sv. Ane u Bjelovaru ima pet zvona. Na najmanjem od njih, onome kojeg su donirali Mato Vuković - kum crkve (najmarljiviji radnik) i Vinko Gregur - župnik graditelj, piše:

MUČENIK ZA VJERU ALOJZIJE KARDINAL STEPINAC SLUŽIO JE BOGU I CRKVI U HRVATA. BOŽE DAJ NAM DOBRIH I SVETIH SVEĆENIKA.

Fotografija Crkve sv. Ane preuzeta je sa stranice Panoramio.