Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Ovo je prvotno trebala biti nekakva moja priča "o televiziji". Ali, kad malo bolje razmislim, stvar bi bila nevjerodostojna ako bi se iz takve priče isključili jednako važni radio i film. Istovremeno bi ova moja mala sentimentalna inventura tj. osobna povijest doživljaja radija i televizije vjerojatno mogla biti i svojevrsna lokalna kronika jednog prohujalog vremena.

Dakle, sredinom šezdesetih u vrijeme dok sam kao pučkoškolac odrastao na selu u okolici Krapinskih Toplica, televizija se tek slutila, a glavna medijska zvijezda bio je naravno - dobri, stari radio.

Dolazak tog čudnog i prestižnog svata u našu skromnu zagorsku kuću, bio je popraćen velikom znatiželjom, veseljem pa i ponosom. Jer nisu si tada svi mogli priuštiti ni taj najobičniji radio aparat. Sjećam se ushita i čuđenja kada sam se jednog jutra probudio i ugledao ga na kredencu. Donio ga je otac, zaradavši ga sviranjem na nekoj svadbi. Bio je to RIZ-ov model Jadran 58, od smeđe-žućkastog politiranog drveta, s pomičnom skalom, tipkama za kratki, dugi i srednji val, te neizostavnim "magičnim okom" (nekom čudnom mini-pretečom vizualizacijskog efekta). 

Iz aparata je tog nesvakidašnjeg jutra dopirala glazba, mahom jazz. (jazza je tih godina začudo bilo podosta na radio-stanicama).

Moja fascinacija radiom dugo je trajala. Današnjim klincima je sasvim normalna i razumljiva sva ta audio-video tehnologija, ali jednom za takve novotarije nepripremljenom balavcu šezdesetih bilo je nepojmljivo otkud i kako dolaze glasovi i glazba iz te čudne kutije. Kako u to vrijeme nisam imao više od 4-5 godina, izmaštao sam si da u kutiji postoje neki minijaturni ljudi. Ideju za to dao bi mi prizor koji sam mogao vidjet zavirivši kroz rupice na lesonitnom poklopcu na poleđini aparata. Jer unutra je sve sličilo nekakvom fantastičnom gradu kakvog sam ponekad viđao na slikama iz novina i školskih knjiga starije braće. U tom su gradu neobične svjetleće lampe i sva sila čudnih transformatora, kondenzatora, dioda i tranzistora predstavljali nebodere, kuće, postrojenja i tvornice u kojima su živjeli i radili tzv."toneki" - bića koja se jedino mogu naći u radio-aparatima, a bila su zadužena i zaslužna za svu tu silu govora i glazbe! Naravno, s vremenom mi je ipak postalo jasnije da radio putem struje i antena samo prenosi nešto što se događa i stvara u dalekom svijetu.

Zahvaljujući radio-aparatu, naša je kuća još više oživjela i bila stalno okupana svom silom najrazličitije glazbe kojoj smo u obitelji ionako naginjali. Potkraj šezdesetih, u histeriji beatlemanije i električnih gitara, radio bi često poslužio kao zvučna kutija s pojačalom za gitare s "pikapom" ili nekakve električnjake iz kućne radinosti. Zvučnik od kakvih 3-5 vata nije bio "Marshal", ali poslužio bi svrsi.

Nekih se radijskih emisija iz tih godina još i danas dobro sjećam. Primjerice, nakon što bi rano jutro proteklo "u revijalnom tonu", pred odlazak u školu uz bijelu kavu ili šmarn slušao bih poznate dječje pjesmice poput "Tata kupi mi auto", "Zeko i potočić", "Darko indijanac", "Đaci-veseljaci" i sl.

Općenito, nekako sam naginjao emisijama u kojima je prevladavala glazba, zabava.

Slušao bih rado "Muzički automat", "Po vašem izboru", "Za vaš odmor", "Veselo veče", "Subotom uvečer", pa čak i "Emisiju za pomorce", karakterističnu po maratonskom nabrajanju zemalja, luka i brodova u koje isti uplovljavaju, nakon čega bi dugo očekivana pjesma slijedila kao mukotrpno zaslužena nagrada.

Lijepo se sjetit kako sam u emisiji "Po vašem izboru" imao priliku odslušati sve one ključne albume i pop-rock hitove šezdesetih i to "iz prve ruke", a koji su danas u temeljima urbane pop kulture.

Pa tko može platit osjećaj kada bi nakon godina glazbene dominacije ispeglanih Paula Anke, Everly Brothersa, Clif Richarda i Shadowsa, jedan od tadašnjih voditelja te legendarne emisije, Fran Potočnjak, najavio Stonse kao "mladi VIS u usponu" i njihov "Satisfaction"! Ili anarhoidnu preteču punka, The Who i "My Generation".. Pa Beach Boyse i antologijsku "Good Vibrations" što je tako dobro dočaravala atmosferu i vibru daleke Amerike, L.A., San Francisca i surfa na valovima oceana.

Ili kada bi se u našem "plavem trnaci" prolomilo fantastično višeglasje "Eleanor Rigby "(The Beatles), "Monday, Monday" (Mamas and Papas) ili hipnotični Ravelov "Bolero". Bilo je to gotovo transcedentno iskustvo.

Od ostalih emisija prisjećam se još "Školskog radija", "Dogodilo se na današnji dan", "Vijesti s vodostajem rijeka" (čiji sam redoslijed, dakako, znao napamet), "Panoptikuma", "Pjesama i plesova naših naroda", "Opernog albuma". Nedjeljom bi na srednjem valu slušali lokalne stanice Radio-Zabok i Radio-Krapinu ("Vaše želje, čestitke i pozdravi"), poslije podne napeto pratili nogometne utakmice, a u kasne noćne sate tražili Radio-Luxembourg čiji je signal najčešće dolazio "u valovima" (sad ga čuješ, pa onda opet dugo ne).

Bilo je to, između ostalog, i vrijeme "hladnog rata", nuklearnih prijetnji, atentata na Kenedyja, Vijetnamskog sukoba.

Jedan naš stariji susjed, gospon Jurica, željan friških komentara i informacija, dolazio bi ponekad na večernje seanse slušanja vijesti "Radio Vatikana", "Glasa Amerike", "Govori Moskva"..Sjećam se kako su u tim emisijama strani dopisnici nazalnih glasova i ponešto iskrivljene akcentuacije najčešće spominjali Hruščova, Gromika, Kenedyja, Kissingera, De Gaula, Nehrua, Gandhia.. I tako, dok bi Grga Zlatoper svojim prepoznatljivim američkim akcentom objašnjavao što smjera npr. Lindon Johnson, između Juričinih fus-nota i očevog namještanja skale, našlo bi se vremena i da se popije gemištek ili bar kupica domaće jabučnice, pojede štrukelj bučnice, potrača kojeg susjeda ili ponove stare anegdote.

Zanimljivo je spomenuti da je baš najmlađi sin spomenutog susjeda, Ivica, bio pravi lumen za elektroniku i struju i nešto kasnije napravio je u "sam svoj majstor" izvedbi, pravi pravcati radio-odašiljač. S njime je (naravno ilegalno) emitirao "vlastiti program" s čujnošću od nekoliko kilometara uokolo. Jednom je uzbuđeno dotrčao do nas, na radiju namjestio skalu i strelovito odjurio natrag. Nakon desetak minuta "u eter" se javila moja sestra Slavica koja je za tu priliku odigrala ulogu "eksperimentalne spikerice". Poželjela je dragim slušateljima "ugodno poslijepodne" uz pjesmu  "Ximeroni" koja je uskoro zasvirala s Ivičinog gramofona.

Bilo je veselo s tom našom lokalnom radio-stanicom, no Ivica ju je, nažalost, ipak, nakon nekih prijava, morao ugasiti.

Općenito, u doba ekspanzije i dominacije radija šezdesetih, svijet se usprkos hladnoratovskim čarkama činio nekako sporiji, stvari predvidljivije i na svojim mjestima a ljudi druželjubiviji i spontaniji..Ili mi se samo tako činilo?

Dolazak televizije kao da je prodrmao (ili bar prikazao u drugačijem svijetlu) te odnose, da ne kažem, vrijednosti. Ne tvrdim nužno na gore. Ali ipak, svijet od tada kao da nije bio isti.

Istina, moj prvi susret sa "živom slikom" nije se zbio putem tv-ekrana. U tom smislu imao sam (tj. imali smo) ipak sličan razvojni put kao i oni koji su obitavali u nekom gradu. Jer i oni su prije dolaska televizije bar mogli uživati u filmovima prikazivanima u kinima. Jest da je grad nudio u tom smislu puno više, ali srećom, film nije mimoišao ni male Toplice, bez obzira što nisu imale kino-dvoranu.

Svoje smo prve filmove odgledali u povećoj dvorani starog Kurhausa (lječilišta). U tom silom prilika prilično zagušljivom i zaparenom prostoru načičkanom pacijentima, osobljem bolnice, mještanima i školarcima, gledali bi filmove; "Ne okreći se sine", "Kozara", "Svoga tela gospodar", "Jednooki Jack", "Dvanaestorica žigosanih" itd.

Donekle je razumljivo da se u ta još uvijek prilično kruta i ozbiljna vremena mjesnih bakljada, prvomajskih proslava, udarničkih radnih akcija i predvojničke obuke, repertoar malog improviziranog provincijskog kina sastoji  od westerna, ratnih i soc-realističnih filmova i patetičnih egzistencijalnih drama, a ne tamo nekakvih kapitalističko - dekadentnih melodrama i komedija poput "Bala na vodi", "Plesa na kiši" ili "Neki to vole vruće". Takovi su filmovi ipak bili rezervirani za grad.

Nakon što je sagrađena nova, moderna škola, filmovi su se nastavljali prikazivat u novoj sportskoj dvorani, ali oni odgledani u bolnici i atmosfera oko njih, ne zaboravljaju se lako.

Zapravo je nova škola uvela televiziju u naše živote, jer su neki kabineti bili opremljeni tv-aparatima ugrađenim u one famozne ormariće pod ključem, na kojima smo ponekad pobožno gledali školski tv-program, emisije ruskog jezika, uz sveprisutnu Vesnu Spinčić-Prelog koja je bila moderatorica u većini emisija iz matematike, fizike itd. No, osim školskog programa, pokoje važnije utakmice i jednog prijenosa s Planice kada smo se divili hrabrom skijaškom letaču Jiri Raški, gledanje televizije u školi nije moglo zadovoljit naglo probuđeni interes djece za tu novotariju.

Srećom, nekako istovremeno, tv-aparati su sramežljivo počeli zauzimati svoje prostore u kućama nekih mojih ponešto imućnijih suseljana. Vijesti kako dole "pri Firštu, Ivanjku ili Filipcu imaju televizor" širile su se poput onih o vjenčanjima i sprovodima. Sretni su pak vlasnici prestižnog prozora u svijet morali uskoro ugošćivati pozvane ili samopozvane, željene ili manje željene goste.

Prve sam večeri uz tv-ekran provodio baš kod Firšta. Nije mi bilo teško s jednim starijim susjedom po ciči zimi odlaziti na ta često cjelovečernja tv-sijela i vraćati se u kasne sati kući.

Novoustoličeni ljubimci obično bi zauzimali dominantno mjesto u kući ili prostoriji. Dok nisu bili upaljeni prekrivali bi se plahtama ili stolnjacima, nerijetko se ukrašavali heklanim tabletićima ili bi se na njih stavljale vaze s cvijećem.

Treba reći kako smo mi, ondašnji tv-nomadi, televizijski program u ono vrijeme gledali u potpunosti, bez ostatka. Nije se olako propuštao niti jedan kadar, čak su reklame, intermezza i tada česte pauze zbog "smetnji na vezama" imale neku čudesnu draž. A kad bi se nakon cjelovečernjeg buljenja u kakav Admiral, Adriatic ili Telefunken, konačno pojavili reflektori informativne emisije "Jučer, danas, sutra" signalizirajući neizbježan, skori kraj emitiranja, najuporniji bi i dalje ostajali sjediti na stolcima. Naime, ponekad bi se i nakon te zadnje šanse pojavio bonus u vidu kakvog "baletnog intermezza" ili "poetskog trenutka". A ni to se nije željelo propustiti. Za to bi vrijeme (ne)strpljivi domaćini sve češće zijevali, navlačili pidžame, raspremali krevete ili bučno i znakovito spuštali rolete.

Napokon, nakon odslušane himne i nepovratno zasnježenog ekrana, moj susjed Jura i ja digli bi odrvenjele noge, pozdravili se s pospanim ukućanima i oteturali u noć.

S vremenom (kako je broj vlasnika televizora rastao) razrađivali bi čitave strategije kako se, gdje, kada i kako dugo može, po mogućnosti uz što manja ograničenja, gledati televizija. Tako je npr. kod nekih palilo samo subotom, kod drugih nedjeljom, no bilo je srećom i onih koji su bili velikodušni i u tzv. obične dane. Kod Firšta bih naprimjer gledao domaće filmove, "Mendu i Slavicu", "Sagu o Forsaythima", sapunice "Dugo toplo ljeto" i "Gradić Peyton", kod Ivanjka kasnovečernje subotnje "Bonanzze" i westerne, a kod Filipca nedjeljom "Daktare" i omladinsku western-seriju "Šampion".

Neki su domaćini bili predosadni, neki previše šutljivi, kod nekih je bila slabija slika a kod drugih opet pretihi ton. Negdje su se za vrijeme gledanja podrazumijevali kolači i piće što je, naravno, bio veliki plus, a ponekad je za malo tv-zadovoljstva bilo poželjno odraditi i kakvu uslugu poput cijepanja drva pa bi se i to nekako istrpilo.

Srećom, moje skitanje po tuđim kućama nije dugo trajalo, jer smo već nakon godinu-dvije u odnosu na prvospomenute i mi uspjeli doći do tv-aparata. Zapravo, povijesni Adriatic s onim teškim "stabilizatorom" i famoznim plastičnim trobojnim filterom u naš je dom donijela starija sestra koja je živjela u Zagrebu i mogla si valjda priuštit noviji i bolji.

I tako, priča se ponavljala s tom razlikom što smo od tada mi bili domaćini a ponekad i žrtve najrazličitijih tv-beskućnika. Dolazili bi iz bliže ili dalje okolice, organizirano, u grupama ili pojedinačno, najavljeno i nenajavljeno, s različitim afinitetima, sklonostima, navikama.

S njima smo dočekivali Nove Godine, uživali u "Sanremu" navijajući za Adriana Celentana, Boby Sola ili Patty Pravo i kao u groznici gledali spuštanje Apolla 11 i prve ljudske korake po Mjesecu, diveći se sveznajućem sukomentatoru Kotniku .

Neki od hodočasnika željnih televizije pretplatili bi se na westerne ili naučno-popularne serije, drugi na košarku, nogomet, ili ranojutarnje prijenose boks-mečeva Mohameda Alija. Bilo je onih koji su obavezno pratili "TV Dnevnik", obožavali kvizove ili umjetničko klizanje uz Milku Babović. Ali ne treba se zavaravati - većina je gledala sve.

Naša je mala soba često bila pretijesna, a ponekad bi gledači bogami pozaspali na kauču i kući odlazili s prvim pijetlovima.

Osim već spomenutih, možda nije na odmet prisjetit se još nekih tada popularnih tv-emisija kao što su npr; "Stop", "Na licu mjesta", "TV-Magazin", "Smjerom putokaza", kviza "Znam-znaš", "Ekran na ekranu", "Videofon", "Mali svijet", "Mali noćni razgovori".. Dramski i serijski program bio je vrlo bogat i usudio bih se ustvrditi, kvalitetan, a rado su bile gledane serije "Fiškal", "Veliki i mali", "Kuda idu divlje svinje", kultno "Naše malo misto", kasnije "Mejaši", "Gruntovčani".. Za vrijeme prikazivanja nekih, ulice bi opustjele a poslovi i obaveze se odgađale.

Kako je RTZ tada funkcionirala u suradnji s drugim tv-centrima bivše države, treba reći da je i na tim programima (ponajviše TV Beograd) bilo podosta rado gledanih emisija kao što su "Karavan", "Vremeplov", "Zdravo mladi", "Maksimetar", te megapopularne humoristične serije Radivoja Lole Đukića s urnebesnim Čkaljom i Mijom Aleksićem.

Tih godina postojao je samo jedan, prvi program RTZ-a, a tek kasnije je počelo emitiranje Drugog, eksperimentalnog programa, koji je u početku zapravo tek prenosio program talijanskog RAI-a. Sedamdesete su što se tv-produkcije, tehnologije i izbora programa/emisija tiče bile bogatije, crno-bijela forma doživljavala je svoj vrhunac, a nagovještaj dolaska kolora bio je očekivani slijed. Prvi sam tv-prijenos u boji gledao s prijateljima 1974. kod jednog znanca u Toplicama, inače tv-servisera, a radilo se o utakmicama nogometnog mundijala u Njemačkoj.

Naravno, crno-bijeli tv program se iz objektivnih, da ne kažem "praktičnih razloga" još godinama gledao u našoj kući. S vremenom su se ti aparati donekle poboljšali i dizajnom no ne nužno i kvalitetom. Sjećam se onog marke "Scott" koji je svojim crnim, ravnim ekranom i minimalističkim dizajnom odudarao od starinskih egzemplara ispupčenih, ovalnih ekrana. No daljinski je još uvijek bio čisti futurizam.

Ti su prvi televizori bili prilično skloni kvarovima ili su u najmanju ruku "imali svoje muhe" - kako se to slikovito znalo reći. Kod nekih je slika bježala i preskakala, kod drugih se iskrivljavala do negledljivosti, negdje je bila previše sužena a drugdje pak raširena do te mjere da se nije mogao poloviti titl. Tko zna koliko filmova i utakmica (ni)sam odgledao vrteći u rukama kućnu odn. krovnu antenu, gumb horizontalno-vertikalnog sinhronizatora na poleđini aparata, ili mu udarajući čvrge po mjestima gdje bi najbolje reagirao. Kada bi stvar potpuno izmakla kontroli, na scenu bi stupili "meštri", uglavnom priučeni tv-serviseri poput spomenutog susjeda Ivice. Zbog svojih su gotovo mitskih sposobnosti bili prilično cijenjeni i takve se držalo k'o malo vode na dlanu.

Eto, tako su nekako izgledale te c/b tv-godine iz perspektive jednog običnog, znatiželjnog, provincijskog klinca. Za one koju su živjeli to vrijeme, ništ' novog. Pitanje bi moglo bit', "otkud nostalgija"?

Zanimljivo da ta moja, uvjetno rečeno, nostalgija, obuhvaća baš vrijeme crno-bijelog tv-doba. S tim u vezi možda nije loše pitanje, ima li onda cb-slika kakve prednosti pred onom u boji? Mnogi će zasigurno reći, ne. Ili baš obratno. Ili možda utoliko koliko su npr. crno-bijeli film i umjetnička fotografija u najmanju ruku ravnopravni a često i superiorni onoj u boji, zato što odražavaju bit stvar i ne proizvode suvišne, opterečujuće i kičaste efekte.To je možda razlog što ponekad osjetim poriv prigušiti bezrazložno napadnu boju što curi s ekrana, što nekako sve rjeđe pregledavam brojne albume nagomilane šarenim (u novije vrijeme, digitalnim) slikama, a pažljivije zagledam one stare, požutjele, crno-bijele..

No pravi razlog vjerojatno ipak nije tehničke ili estetske prirode već činjenica što sam tih godina bio mlad i zelen ko zelena trava i što sam na bezbroj načina otkrivao svijet i pritom bio okružen nekim dragim ljudima i atmosferom kakve uglavnom više nema.

A cb-telka bila je u tom smislu tek jedna od mnogobrojnih "karika u lancu". Do neke sljedeće karike, srdačno Vas pozdravljam.