Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Generacija: Mike, Ivo, Roberta,Pajc,Coc,Snježana,Gigi mlađi, Gigi stariji, Storjak, Kolenko, Fotek, Bosanac, Sanja, Koret, Franci, Agent,Taca, Sergej, Faka, Kolar, Kožinec, Hostić i još mnogi drugi (nemojte zamjeriti kaj se svih nemrem sjetiti!)

Kao i mnogo puta prije toga, te smo večeri bili zavaljeni na starim klupama u centru ispred zgrade stare osnovne škole i pokušavali uloviti kakav prijevoz do tuheljskih ili neku drugu okolnu destinaciju koja je obećavala dobar provod.

"Kaj je deca, opet niš´ od partijanja, ha?" govori Mike s rukama u džepovima i polako se dovlači do prve klupe. Sjedne do nas i skupa s nama obesi nos. Prostor ispod stare ambulante smo odavno prerasli. Je, dali bismo sve da najdemo nekoga tko bi nas otpeljal nekam okolo: Tuheljske, Krapina, Rogatec, Zagreb su nas zvali, a mi smo čmrljili u centru Pregrade, jer nismo imali kak dojti tam. Bili smo hrpa klinaca nabijeni enormnom dozom pubertetskog adrenalina i spremni na svakakve avanture, željni zabave i provoda, tuluma i ružione, a nismo mogli dobiti ništa.

"Dečki" odjedanput digne Mike glavu "imam ludu ideju!" Pomalo nezainteresirano smo pogledali prema njemu misleći da je opet smislil neku zafrkanciju. "Glejte, ak´ mi nemremo dojti nekam do diska, zakaj si onda ne bi napravili jednoga v Pregradi??" govori on mrtav ozbiljan, a mi počinjemo padati s klupa. Neki od smijeha, a neki od šoka. "Ti si nor, Mike, pa znaš ti kaj je to za posel, trebaš prostor, opremu, ljude i Bog zna kaj još?" veli mu Kolar. "Ljudi, pa to ni problem; prostor je iza nas. Ionak je prazan, bumo pitali općinu da nam daju na korištenje. Pojačala i zvučnike bumo posudili od mojih frendova iz Krapine, mikser i gramofon imam ja, posudili bumo ploče, i to je to!"

Sad su se svi već uozbiljili. "Gle, ali treba tu još i nekakve rasvjete, pa treba zrihtati i prostor, počistiti sve, zahode popraviti, i hrpu drugih stvari, a za to ti trebaju penezi. Gdi pa bumo njih zeli?" uključujem se u razgovor. "Hm, da" glasno razmišlja Mike "trebali bi nekaj love skupiti. A znate kak se to najlakše napravi? Na vatrogasnoj zabavi! Idemo napraviti vatrogasnu zabavu!!" skoči on na noge gotovo urlajući, a mi opet padamo s klupa ne vjerujući ovome kaj smo čuli.

Roberta i Snježana

I kaj da vam sad dalje pričam detalje, jesmo, organizirali smo ne jednu, nek dvije "vatrogasne" zabave. Izmolili smo dvoranu stare osnovne škole od općine, našli smo neke klupe, dopeljali jedan domaći bend, nabavili cugu u dućanu, polijepili plakate i molili Boga da se bar neko pojavi na prvoj zabavi. Na naše iznenađenje, dvorana je bila vrlo dobro popunjena, feštalo se cijelu noć. Zaradili smo i neke dinare, pa smo se osokolili i napravili još jednu zabavu. Uspjeh je bio još veći, sve je prošlo super i opet smo skupili neke novce.

Od hrpa ideja koje su počele padati iz naših nabrijanih glavica, sad smo već počeli razrađivati daljnje akcije oko uređivanja prostora dvorane. Konačno smo hrpe adrenalina i ludi entuzijazam mogli usmjeriti na naš konačan cilj: disko u Pregradi!

Nalazili smo se gotovo svaki dan, dogovarali radne akcije, rasporedili poslove i obveze: čišćenje, četkanje, farbanje. Sređivao se sanitarni čvor, popravljao pod u dvorani, prali su se prozori, nabavljali dijelovi šanka. Ja sam bio zadužen za struju, pa smo tako sredili i instalacije, a od dijela love koju smo skupili na zabavama kupio sam u Zagrebu prve spot-reflektore za naš novi disko. I nakon svih ovih godina ne mogu zaboraviti uzbuđenje kada sam se autobusom vozio iz Zagreba u Pregradu, a na koljenima držao kutiju punu reflektora! Naravno da smo ih istu večer montirali na strop dvorane.

Coc

I tako, sredili smo prostor, montirali rasvjetu, posudili najveći dio opreme: pojačalo, zvučnike, gramofone (da, gramofone; bila su to ona lijepa vremena kada je zvuk imao prirodnu boju, a pucketanje igle na ploči davalo draž slušanju gazbe) i tulum je mogao početi.

Ali čekaj, pa moramo i neko ime za disco smisliti. Ne mogu vam sada potvrditi čija je to točno ideja bila, ali odnekud se pojavio prijedlog "Diskoteka Klinac". Obzirom da smo svi bili klinci, to nam se činilo jako zgodnim, pa smo bezrezervno prihvatili to ime. 

Kao i prije prve zabave, i sada smo bili nervozni, ali ne manje odlučni da istjeramo našu ideju do kraja. Na kraju krajeva, ako i nitko ne bude došao k nama u Pregradu, bar budemo mi imali svoj prostor za party.

Međutim, naš trud i silna energija koju smo uložili rezultirali su sjajnom prvom pa drugom i sljedećim disko-večerima koje su imale sve veću posjećenost.

Ja bez trbuha

Nakon nekog vremena, i sami smo bili iznenađeni činjenicom da ogroman broj mladih dolazi u naš disko. Ljudi su počeli dolaziti ne samo iz naših okolnih naselja, nego iz svih onih mjesta za kojima smo mi do prije nekoliko mjeseci vapili! Ovakav uspjeh gurao nas je naprijed pa smo s vremenom, skupljajući lovu, redovito investirali u održavanje dvorane, u nabavku kvalitetnog ozvučenja, gramofona, ploča, rasvjete, pa sve do rekonstrukcije sanitarnog čvora, nabavke šanka i izrade separea.

Redovito smo, nakon svake subotnje disko-večeri, u nedjelju počistili u i oko dvorane, sredili dojmove, isplanirali akcije za slijedeći tjedan, a koje smo onda realizirali u petak navečer ili subotu ujutro.

Ovakav razvoj događaja rezultirao je činjenicom da mnogi mladi iz Pregrade i okolice nisu dolazili u "Klinac" samo subotom, nego su željeli postati dio našeg društva i počeli aktivno sudjelovati u radu diskoteke. Stoga se naš disko počeo pretvarati u društveni prostor u kojem su se mladi družili, zabavljali, radili ili jednostavno ljenčarili. Stare klupe u centru zamijenili smo ugodnim prostorom na katu dvorane, stopiranje za Tuheljske zamijenili smo korisnim aktivnostima u Pregradi, pustoš i dosadu preko vikenda zamijenili smo zabavom i veseljem. Jednostavno, vratili smo život u Pregradu.  

Nakon nešto više od godinu dana, "Discotheque Klinac" (kako se sada i službeno zvala) postala je etablirana i poznata diskoteka u Zagorju. Naravno da se to ne bi dogodilo samom činjenicom da je uređen prostor i kupljena nova oprema, već je prije svega to bio rezultat dobre glazbe koja se mogla čuti u Pregradi. Osim Mikea, svoj doprinos tome su dali dva Tomislava iz Zagreba (Žljoteki) i ja. Povremeno smo ugostili naše kolege DJ-e iz drugih diskoteka u okolici, a nešto kasnije našoj ekipi su se pridružili Coc i Moco. Svaki od nas imao je neki svoj stil vođenja disko-večeri, ali nam je svima zajedničko uvijek bilo da "puštamo" glazbu koju publika želi čuti.

Počeli smo organizirati i tematske večeri petkom pa je tako u Pregradi stanovao i reggae, country, blues i soul, heavy metali punk. Organizirali smo plesne tečajeve, pod našim okriljem je djelovala i plesna grupa "Bubamare" (kasnije La Luna), a naš prostor smo počeli zvati "Domom kulture".

U to vrijeme financijski smo potpomagali KK Okiroto, NK Pregrada, DVD Pregrada i još pokoju udrugu, a organizirali smo i besplatna logorovanja za više od trideset osoba na "Otoku Mladosti". 

Tulum na galeriji

Ubrzo smo bili tako dobro sređeni i organizirani, tehnički i ljudski, da smo počeli organizirati koncerte. Još i sada me prođu trnci kad se sjetim da su nas svojim koncertima oduševljavali Parni Valjak, Psihomodo Pop, Plava trava zaborava, Fantomi i mnogi drugi, a sve to u danima kada su bili na vrhuncu svojih karijera.

Bili smo presretni što smo mogli ugostiti legende poput Akija i Husa, popiti piće s g. Eduardaom Matešićem i gđom. Rajkom Sutlović, nasmijati se Gopčevim ludorijama, slušati glazbenu enciklopediju Roberta Marekovića. Bila je tu i Zdenka Kovačiček, Zlatko Pejaković i mnogi drugi koji su i u teškim danima koji su slijedili (domovinski rat) dali svoj doprinos našem zajedništvu i snazi.

Društvene igre

Nažalost, kako je to već počelo biti uobičajno u našem gradu, krajem devedesetih počeli su se pojavljivati neki (politički) interesi i iz nekog meni nedokučivog razloga uspjeli slomiti trud jedne cijele generacije odličnih mladih ljudi i sve ono što su oni stvorili bez ičije pomoći, svojim vlastitim rukama.

Bilo je onda tu nekih "pokušaja" gradskih struktura da iznajmljivanjem diska bude "nečeg" u Pregradi, ali je tu uvijek bilo pitanje novca, profitabilnosti i interesa, pa su ti pokušaji kratko trajali.

Novi pokušaj oživljavanja dragog nam prostora (koji je u međuvremenu mijenjao nazive - Flash, Energy) započeo je početkom novog tisućljeća, aktiviranjem jedne nove generacije mladih ljudi pod okriljem FM SDP-a i udruge "Zefra", a koji su na tragu priča s kraja osamdesetih (kada mnogi od njih nisu ni bili rođeni) opet pokazali želju i volju za dobrovoljnom organizacijom društveno-kulturnog života u Pregradi. Uspjeli su "iskamačiti" prostor i nekoliko godina povremeno organizirati sjajna događanja, poput humanitarnih koncerata "It´s only rock´n´roll" ili sjajnih nastupa Gustafa i Zadruge.

Kao što sam već spomenuo, opet se ponovila povijest, ali sad u svom još tužnijem obliku. Mada je nekoliko mjeseci prije utrošen znatan novac na uređenje prostora na katu, 14.02.2008. srušen je kompletan objekt Doma kulture. Koje li ironije – na Valentinovo!!!

Međutim, nikada se neće srušiti naša sjećanja na prijateljstvo i zajedništvo, na simpatije i ljubavi, na prve skrivene poljupce u polutami disko-kluba, na ideje, želje i planove o budućnosti.

Stoga se nadam da će gradske vlasti ubuduće pomoći našim mladima i zajedno poraditi na tome da vrate kulturu, zabavu i strast u naš grad,te im omogućiti da osjete vrijednost, ponos i nezaboravna iskustva generacije iz "Klinca" !