Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Prekapajući po starim stvarima i dokumentima, naišao sam na svoju vojnu iskaznicu. Nikako nije u najboljem stanju, stranice se jedva drže zajedno, neke su se potpuno odvojile. Iako ta vojna knjižica datira s početka devedesetih, u nju je uredno uz staž iz domovinskog rata upisan i onaj iz JNA.

Sjećam se dobro te sad već davne prve regrutacije u Zaboku, 1975. Defilirali smo u povećoj prostoriji vojnog odsjeka (ili ipak lokalnog kina?) samo u gaćama, zbunjeno se zagledavajući i ogledavajući. Potom kratki površni, više odokativni liječnički pregled, zatim vaganje, mjerenje visine.. Jedan po jedan dolazimo pred komisiju sastavljenu od brkatih oficira, Slijedilo je novo odmjeravanje uz par proceduralnih pitanja i određivanje vojnog roda. Zapravo, nekako se od toga najviše strepilo. Vojni rod određivao je puno toga i svi smo nekako priželjkivali izbjeći zloglasnu pješadiju.

Imao sam sreće. S obzirom da sam tada pohađao ugostiteljsku školu, dopala me intendantska služba.

- I to ne običan kuhar, nego komandir odjeljenja voda (tzv. "desetar") - napomenuo je značajno oficir dok mi je pružao potpisanu knjižicu.

Možda je mislio da me time usrećio, ali daleko od tog. Desetari su kronično bili na lošem glasu, a sama ideja da nekome zapovijedam bila mi je strana. No to je ionako bila viša sila.

Nakon što sam spomenuto školovanje u Opatiji naprasno prekinuo, odlučio sam taj nezgodan vakum iskoristiti za ionako neminovno služenje vojnog roka.
Sredinom listopada 1976. već sam imao bezeciranu kartu za vlak prema Svilajncu, središnja Srbija. Od Krapinskih Toplica do Zaboka su me ispratili tek neki najodaniji prijatelji.

Oko željezničke stanice vladao je popriličan muving, podosta pijanih regruta šaralo je uokolo, svi moja "oktobarska" klasa.

"Kad u vojsku pođem jaa" - derao se Čobi negdje s radija ili džuboksa dok su u kutu prepune gostionice neki moji vršnjaci uz harmoniku pjevali "Jutrom rano oko sedam sati, probudi me moja mila mati".

Napokon dolazi zagorski cug iz smjera Krapine. Pozdravljamo se na brzaka, nekako ošamućeni i pomalo mutavi, mašući rukama i uzvikujući pozdrave dok vlak uz težak huk i zaglušujući zvižduk napušta željezničku stanicu.

Do Zagreba se vozimo kao krumpiri. Vlak je standardno krcat redovnim putnicima, a brojni su regruti tog dana samo stvorili još veću gužvu. Ipak,već tu se pomalo upoznajemo. Sa mnom u kupeu sjede Zabočan Bajs Rudolf i omanji, tihi, Bradač Juraj. I njima je krajnja destinacija Svilajnac a to je svakako dobra stvar.

Uskoro stižemo u Zagreb. Peroni su, ne treba ni spominjati, prepuni regruta. Alkohol teče potocima, kruži rakija, vino iz flaša, pivo, "bombice"..U jednom trenutku dok odlazim po novine i cigarete gubim kontakt s Jurom i Rudolfom. Kao da su u zemlju propali. Pokušavam ih naći, zavirujem u čekaone, okolne gostionice, sve do Tomislavca. Bezuspješno. Potom rezignirano proučavam vozni red. Moj vlak za Beograd kreće predvečer. Bilo je dovoljno vremena za otići u kino, to i činim. Međutim, uz najbolju volju ne mogu se sjetiti koji sam film u Petrinjskoj gledao. Tko zna, možda sam ga onako ošamućen i prespavao.

Konačno negdje oko 19h, vlak kreće s kolodvora. I ponovno, pun ko šipak. Uzalud kakav-takav komfor u kupeima kada u njima nema mjesta, problem je dovući se do wc-a a kamo li potražiti svoje rezervirano sjedalo u dugačkom vlaku. Negdje oko Vinkovaca zatičem se kako knjavam u hodniku na nekim vrećama paprike i krumpira, oko mene stoje snaše i slavonske bake zabrađene velikim maramama. Sad se više ne sjećam je li tu bilo nekog presjedanja, tek poslije Vinkovaca vlak se nekako rasteretio. Nalazim mjesto u kutu jednog kupea i odmah tonem u duboki san bez snova.

Napokon stižemo u Beograd. I kao nekim čudom, odjednom smo se svi našli, regruti se prepoznaju, okupljaju u grupice. Jura i Rudolf mi mašu i dovikuju kraj nekog kioska. Dok proučavamo vozni prema Svilajncu, priključuju nam se još neki Hrvati, Vučilovski iz Moslavine, Hospođuk iz Kloštar Ivanića, Muhvić iz Zagreba..

Sljedeće čega se sjećam je dolazak u Svilajnac, nakon još par presjedanja na lokalnim prugama (Petrovac, Ćuprija..?). Iako je bablje ljeto nekako smo u to rano, sanjivo jutro pomalo smrznuti. I gladni ko vukovi. Malo razgledavamo Svilajnac, gradić veličine Zeline ili Krapine pa na preporuku nekog mještanina odlazimo u gostionicu "Mali raj" na ćevape i gulaš. Fini, mora se priznat.

Po nekom naputku, u kasarnu smo se trebali javiti barem do podne. Nalazimo je na kraju dugačke glavne ulice. Sred povećeg kompleksa ograđenog žicom i stražarskim kućima, među visokim topoloma nazirale su se dugačke dvokatne i trokatne zgrade, magazini i prateći objekti.

Ulaskom kroz "kapiju" zatičemo se u mravinjaku regruta. Stare kuke stoje sa strane i odmjeravaju nas smijuljeći se. Potom čekamo prozivku, raspored, šišanje..Nova zbunjoza, zagledavanje i (ne)prepoznavanje faca koje su sat ranije onako rokerski dugokose sasvim drukčije izgledale.

Tek negdje predvečer dolazimo na red za grupno tuširanje, skidanje civilnog odijela te zaduženja vojne uniforme i vojničke opreme nabacane u šatorsko krilo.

Slijedi odlazak u zgradu čete, prvi dril u spavaonicama. Potom prvo postrojavanje, zatim večera. Neki saft od riže s rijetkim mljevenim mesom i eurokrem za desert. Nije izgledalo baš obečavajuće.

Zašto ovo pišem?

Pa eto, opet se zakotrljala mala rasprava na fejsbuku pa me to malo povuklo u neke reminiscencije. A ako sam dosad bio čak i previše detaljan i opširan, u nastavku ću ubrzati stvar. Jer toliko se toga značajnog i iskustveno zgusnutog dogodilo u tom periodu da bi za potpuni uvid bio prikladniji roman. A to mi ipak nije cilj.

Tek, moje iskustvo nije bilo sjajno, barem prvih mjeseci. Naime, vrlo brzo došao sam pod zub komandira čete, poručnika Gradimira Stankovića koji je bio totalno nezgodan lik, ledenog, zmijskog pogleda, sklon prijetnjama i kaznama. Našao me je kako pušim u wc-u za vrijeme postrojavanja (nije mi se očito taj dan išlo na ranojutarnju gimnastiku i trčanje) i to je bio moj jedini krimen. Otad me kinjio praktički cijelu strojevu obuku, skoro tri mjeseca. Prijetio mi vojnim sudom, najgorom preporukom i prekomandom, uvijek sam bio pod kaznama, nisam smio nedjeljom u grad. Kada smo išli na bojevo gađanje u tzv, "grudnu metu" na nekoliko kilometara udaljeni poligon, morao sam s još nekim meni sličnim prijestupnikom po kazni na čelu kolone nositi tešku kutiju municije bez mogućnosti odmora i promjene ruke.

I tko zna koliko bi to trajalo da konačno ta strojeva obuka nije završila i počela teoretska i praktična nastava iz kuharstva i drugih predmeta, slobodne aktivnosti, zbor, glazba.Tu sam nekako naglo iskočio pa sam uskoro umjesto vodnika i zastavnika održavao nastavu svom vodu, a oni su odlazili na piće u Mali raj ili rješavati neke svoje civilne poslove.

Nekako istovremeno prijavio sam se na audiciju za mješoviti zbor vojnika i mjesnih gimnazijalaca koji je vodio civilni profa uz asistenciju nekog apsolventa glume iz Beograda jer smo uvježbavali recital s kojim smo nastupali po okolnim gradovima i mjestima. U tom zboru sam imao neke pjevne solo dionice i recitirao "Jamu" I.G. Kovačića (kao Hrvat, zbog izgovora i naglaska, ali i inače sam dobro recitirao). Kad je to saznao poručnik poludio je sipajući kako ne dolazi u obzir da jedan nediscipliniran vojnik ima toliku slobodu, odlazi tri put tjedno u dom JNA na probe i sl.

Međutim morao je pokusat vlastitu kašu jer je civilni učo stao na moju stranu i nedvosmisleno poručio da bez mene nema ni predstava. Previše sam toga držao.
Na kraju je poručnik Gradimir Stanković nakon razgovora s komandantom garnizona morao popustiti. Poslije mi je moj vodnik (svaka mu čast, korektan čovjek) pričao kako ga je u toku jedne predstave upitao 'šta sad veliš o vojniku Lončariću", na što je poručnik odgovorio; "klepan kamen, sitno melje". Ha,ha..Aluzija je jasna, ali ništa siroti Stanković nije sklepao nego je takova bila priroda stvari, odn."okolnosti" ako ne i karma.

Zadržat ću se još malo na tom recitalu s kojim smo sljedeća dva mjesta nastupali po okolnim mjestima i gradovima. Bio je koncipiran na način da se vojska nadopunjavala s gimnazijalcima i ravnopravno izmjenjivala u ulogama. Vojnici su i na sceni bili vojnici, odjeveni u tek malo svečanije i manje zakopčane uniforme, no gimnazijalci su bili odjeveni u za tu priliku posebno šivane crne odore koje su stavljale jači naglasak na licima i facijalnoj ekspresiji nego na ostatku tijela. Svaki pojedinačni izlazak na scenu pratio je snop reflektora koji je fokusirao lice recitatora i/li pjevača. Grupne su scene bile na sličan način koncipirane, osim samog finala kada se zbor predstavio u punoj postavi.

Za vrijeme premijerne izvedbe u prepunom domu JNA, došlo je do jednog zanimljivog momenta. Bio sam prilično siguran u sebe, ali taj put sam možda podsvjesno osjećao nešto jaču tremu koja je rezultirala neobičnim lapsusom. Kada je došao moj red, izašao sam ispred svih zaslijepljen s dva snažna reflektora s moje desne i lijeve strane. Ni ispred sebe ni uokolo nisam vidio ama baš ništa, bio sam tek svjestan kako mi toplina snažnog snopa žari kožu.

Inače se recitacija "Jame" kao ključan lajtmotiv provlačila kroz cijeli priredbu. Negdje u tom trenutku došao je red na strofu; "do pojasa svi su bili goli i tako nagi oči su nam boli". I sve je išlo dobro, bio sam potpuno u pjesmi i još uspio provući neke dramske elemente. Sve do stiha koji glasi;

"Pjevajte! Vaša mi pjesma vraća svjetlost oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Međutim, uronjen u interpretaciju i drman tremom taj sam stih preokrenuo.

"Pjevajte! Vaša mi svjetlost vraća pjesmu oka, ko narod silna, ko sunce visoka!"

Još dok sam izgovarao stih, bio sam svjestan pogreške. Ipak se prolomio snažan pljesak. Malo potom reflektori su s mog lica kliznuli na zbor i počela je završna scena.

U prolazu do svog mjesta zagrlio me naš student-mentor.

"Ništa ne brini, sve si savršeno izveo. Budi siguran da nitko nije primijetio tu inverziju jer si recitirao na način koji je u prvi plan stavio emocije i doživljaj, riječi su ispale gotovo sporedne. Pa čak i sam taj lapsuz nije bez poetskog smisla, tvori zanimljivu metaforu".

Svi zadovoljni, nije bilo razloga da ne budem i ja. Ipak, takova greška se više nije dogodila, vjerojatno sam s novim izvedbama postao opušteniji i sigurniji.

Negdje pred kraj te suradnje tj. nakon rasformiravanja zbora, profa i spomenuti glumački mentor predložili su mi da se priključim nekom njihovom amaterskom kazalištu, a oni bi sredili da kompletan vojni rok provedem u Svilajncu, bez prekomande. Pa i posla bi se za mene našlo nakon odsluženja roka, govorili su, ne treba zazirati od novih sredina, itd. 

Malo sam se dvoumio tim više što sam uspostavio prilično perspektivan kontakt s jednom pomalo egzotičnom gimnazijalkom, također su-recitatorkom. Ipak, kada sam sve stavio na vagu, ta mi se opcija nije uklapala.

Ali vratimo se glavnoj temi. 

Poslije svega, poručnik Stanković mi je nekako nestao iz vidokruga. Nije mi se više obraćao, a ja sam nakon neviđene stege dočekao gotovo bizarnu slobodu. Dosađivao sam se kao ćata, svirao na gitari Buldožere u četnoj kancelariji i konačno, došao u poziciju da uz asistenciju vodnika sam pišem karakteristike i preporuke pa i da biram prekomandu. Umjesto grozomorne Raške ili bugarske granice s čime mi se tako često prijetilo, ispala je pitoma Sremska Mitrovica. To je najviše što se moglo izvući jer Hrvati su uglavnom služili u južnim republikama a prekomande dobivali nešto bliže Hrvatskoj, u Bosnu, Sloveniju..I obratno, jer tako se njegovalo bratstvo i jedinstvo. Sremska Mitrovica je bila najbliža Hrvatskoj, zato sam je i izabrao.

Nakon grupnog odlaska moje klase iz Svilajnca u prekomandu, na proputovanju kroz Beograd poslao sam poručniku Stankoviću razglednicu magarca sa sepetom i lijepo ga pozdravio. Tu su se još neki vojnici iz mog voda sa zadovoljstvom supotpisali. Tko zna, možda ga je razveselila.

P.S. Pred koju godinu malo sam proguglao Svilajnac pa i tog Gradimira Stankovića. Zanimalo me postoji li kakav podatak o njemu i je li uopće živ. Naišao sam na jedan članak o poplavi u Svilajncu 2014. koja je zahvatila velik dio gradića smještenog uz rijeku Resavu. U reportaži i razgovoru s mještanima, spominje se i nekadašnji nadređeni poručnik. Uz sliku devastirane kuće i dvorišta prepoznao sam sad već sijedog starca kako lopatom izbacuje mulj i žali se novinaru na očajnu situaciju. 

Osjetio sam neko sažaljenje, ni trunke likovanja. Život prije ili kasnije ionako sve poravna, a i godine čini svoje, u najmanju ruku ublaže frustraciju i mladalački gnjev.