Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Dragovoljni rad (ili francuska posuđenica volonterstvo, volontarijat) je rad osobe koja obavlja posao za dobrobit drugih bez financijske naknade. (lako uočljivo da je - preuzeto sa Wikipedije).

Posvađao sam se jučer s curom, pardon zaručnicom (o ne, opet budemo se posvađali kad ovo pročita). Tema je bila zanemarivanje vlastite obitelji i nje same. Citiram zaručnicu: "Pa kaj si ti glavni klaun u Pregradi? Kaj ti svigdi trebaš biti? Nemoj mi samo reći da nema nikoga kvalitetnijeg od tebe u cijeloj Pregradi koji bude odradil tvoj posal! Ti nikad nemreš reći NE, nikome osim meni. I svojoj mami i sestri i ujaku i baki. A tko je uz tebe kad ti nekaj trebaš - MI!!!" Što sam mogao reći na to? Što vi kažete kad dobijete takav napad od svojih voljenih? Niš, bil sam tiho. A kaj bi joj i rekao, pa bila je u pravu (a to joj baš i ne mogu priznati, jel tak?).

Što se ustvari dogodilo prošli tjedan. Bio je zadnji tjedan školske nastave ovog polugodišta. Iako više nema zaključivanja ocjena (zbog smanjenja stresa učenicima  (osim toga smanjili smo im i opseg gradiva, kriterije ocjenjivanja, nedaj Bože da malo zagalamimo na one problematične i... što se dogodilo - oni loši su još lošiji, a oni dobri... ah s njima nemamo problema, pa uopće ne budemo pričali, a ni pisali o njima) - joj opet sam se uzrujal, ali da ne skrenem s teme), u školi je ovaj tjedan bilo jako puno posla, pa sam praktički cijeli dan bio u istoj. Spavao bih pet sati, pa opet ispočetka. U subotu smo imali sjednicu, a nakon toga zasluženu fešticu - bilo je super.

Ovog tjedna bio je i vrhunac adventskih događanja u Pregradi. Iako sam već ranije rekao da neću biti uz pčelarski štand (jer sam to u zadnje vrijeme stalno), nisam mogao odbiti novoosnovani hokejaški klub i KUD. Prvo sam ujutro, odnosno poslijepodne vodio program dvoranskog prvenstva Hrvatske  u hokeju na travi (da se odmah zahvalim prijatelju Marjanu Juraku - Jurkecu koji mi je pomogao oko glazbene pozadine, a za pomoć sam ga zamolio u subotu u 22 h- znam da mu ova zahvala puno znači :). Gosti (hokejašice i hokejaši seniorskog uzrasta) bili su jako zadovoljni i oduševljeni našom dvoranom, gostoprimstvom i atmosferom. Roditelji djece koja se bave novim sportom u gradu bili su ponosni na svoje najmanje koji su u promotivnim utakmicama trčali 30 minuta bez prestanka i dali sve od sebe da nam pokažu kako već znaju igrati hokej na travi. I bili su odlični, a mi odrasli nismo znali niti pravila, ali smo za njih navijali kao najveći fanatici.

Nisam mogao ostati do kraja prvenstva jer sam žurio na vođenje Božićnog koncerta u našoj "zagorskoj katedrali" kojeg je organizirao KUD Pregrada. Koncert koji je trajao dva sata bio je izuzetno kvalitetan. Iako su nam se prsti na nogama smrzli, onima na rukama nije bilo zima zbog čestog pljeskanja.

Doma sam došao odmah nakon koncerta, negdje oko 20:30 i imao sam što vidjeti. Okićeni bor ispod kojeg čekaju lijepo zamotani pokloni i friško ispečeni mali Božićni  kolačići (keksići). Sve to su zajedno napravili zaručnica, mama, sestra i Pero. Družili su se, bili veseli i sretni jer su svi na okupu. Svi osim mene. U tom sam trenutku bio malo žalostan što nisam bio s njima. No taj me osjećaj žalosti relativno brzo prošao jer sam se sjetio sljedećeg: a) ipak sam bio doma na ručku taj dan pa sam dio tog veselja osjetio, b) još nije Badnjak, a ni Božić, tako da ćemo ponoviti druženje i c) pa i meni je bilo veselo taj dan. Volontirao sam, a taj osjećaj da nekome pomažeš i radiš nešto što stvarno voliš jer želiš dati doprinos okolini u kojoj živiš je neopisvo dobar. Onda sam se malo zamislio i shvatio da su svi koje sam taj dan sreo i s kim sam radio jednako tako volontirali poput mene. Ni oni nisu bili doma i kitili bor i zamotavali darove i pekli kekse. I oni su svoje vrijeme potrošili da bi učinili svoje mjesto još ljepše i ugodnije za život. Bili su to svi iz Hokej kluba Pregrada i ostalih hokejaških klubova, marljivi djelatnici naše srednje škole, bili su to svi iz KUD-a Pregrada, djeca iz našeg dječjeg vrtića, osnovne škole i crkvenog zbora Zvončići, svi iz crkvenog zbora Salve Regina, svi mladi iz crkvenog zbora Kyrie i zbora iz Gornje Bistre, zatim Klape Kmeti, harmonikaši, flautistici i brass kvintet iz Glazbene škole... Svi su oni taj dan volontirali, ali ne i samo tad jer morali su oni to još i izvježbati. Razmišljajući dalje shvatio sam da ne znam čovjeka u Pregradi koji kroz godinu nije barem nekoliko sati odvojio volontirajući za nekog prijatelja, udrugu, organizaciju ili svoj grad. Nažalost, malo se priča o tome.

Priča se o novcu i kako ga nema. A sljedeće će ga godine biti još i manje. Pa ajmo se mi Pregračani, Gorjakovčani, Sopotljanci, Kosteljanci, Vinogorčani, Bušinčani, Kleničani, Valentinčani, Cigrovčanci Plemenčani, Stiperčani i Benkovčani rađe natjecati tko će od nas imati više sati provedenih pomagajući drugima, a ne tko će više zaraditi. Sad sam si izračunao da sam ove godine volontirao preko 530 sati (ne računajući pomoć svojoj baki, odnosno obitelji - jer to mi je dužnost). Uvjeren sam i znam da ima mnogo volontera s dužim stažom od mene. I zato onoga koji ima najviše volonterskih sati nagradit ću poklon paketom proizvoda po vlastitom izboru iz "špajze moje mame".

Broj sati volontiranja i na što ste ih utrošili napišite pod forumom ove kolumne.  Npr. ako netko ima slijedeću situaciju i napiše: "Pa ja za svog "gazdu" volontiram već 9 mjeseci (tolko već nisam dobil plaću), a on si je kupil novog BMW-a!". Onda taj natjecatelj, ukoliko zna da obećani novac od svog "gazde" nikad neće vidjeti, ispod te rečenice napiše: "9 mjeseci x 22 dana x 8 sati= 1584 sati + prekovremenih 144 sati = 1728 sati utrošenih za mog dragog gazdu kojemu zahvaljujem kaj mi je uopće omogućil da nekaj radim"!  S ovoliko volonterskih sati uvjeren sam da osvajate prvu nagradu, ali savjetujem Vam da potražite novog "gazdu" koji manje cijeni volonterizam, a više svog radnika. Nadam se da takvih natjecatelja neće biti puno, jer onda mi koji smo vodili razne programe, pjevali, plesali, svirali, slikali, fotografirali, ukrašavali ili predstavljali neku udrugu ili grad nemamo baš velikih šansi za pobjedu. 

I još jedno, pobjednik mora doći u moju kuću i ispričati mojoj zaručnici svoju priču, pa da ona vidi i čuje da ima još klaunova u Pregradi koji rade bez da za to dobivaju naknadu.

P.S. Kolumnu sam počeo pisati prekjučer, završio je jučer, a prepisao na portal danas. U međuvremenu su me zvali da napišem izvještaj sa hokejaškog dvoranskog prvenstva. Citiram zaručnicu: "Pa kaj si ti jedini koji to zna napisati? Nemoj mi reći da nema u Pregradi nikoga ko zna napisati članak za Pregrada.info! Ti nikome nemreš reći ne, nikome osim meni..."

Skoro sam zaboravio: SVIM VOLONTERKAMA I VOLONTERIMA ŽELIM SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!