Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Župa Pregrada

Čak 84 župljana Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Pregrade predvođeno župnikom Ivanom Mikecom uputilo se na hodočašće u Milano i Torino, gdje su prisustvovali đakonskom ređenju župljanina Davida Leskovara. Kako nam je rekao vlč. Mikec, posjetili su brojne sakralne građevine, a među njima vidjeli i Torinsko platno, jedno od najvažnijih kršćanskih relikvija za koje se vjeruje da je u njemu bio zamotan Isus Krist nakon smrti na križu. Otisci na platnu predstavljaju Isusov lik sprijeda i otraga koji su čudesno utisnuti u trenutku Isusova uskrsnuća.

– Glavni dio hodočašća bila je sv. misa u Bazilici Marije Pomoćnice gdje se održala svečanost đakonskog ređenja. Misi je prisustvovalo nekoliko tisuća ljudi iz različitih država svijeta. Sveta misa održala se na talijanskom jeziku,a uz Davida, za đakona se redilo još 15 salezijanaca – rekao je vlč. Ivan Mikec.

Bila je to povod da prošli tjedan za naš list porazgovaramo s redovnikom, don Davidom.

ZL: Molimo Vas da se za naše čitatelje predstavite.

Ja sam don David Alojzije Leskovar. Rođen sam 5. kolovoza 1988. godine. Dolazim iz Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Pregrade. Najstarije sam dijete u obitelji, uza sestru Gabrijelu i brata Josipa.

ZL: Možete li nam opisati svoj put, od prvog susreta s crkvom pa nadalje.

Ne znam zašto, ali već od malena htio sam biti svećenik. Svećenička me figura jednostavno privlačila. Možda i zato što sam vrlo rano izgubio oca i upravo u svećeniku pronalazio oslonac i sigurnost, promatrajući ga kao primjer. Crkvu sam od djetinjstva osjećao vrlo bliskom, kao nešto što mi je pripadalo i kome sam ja pripadao. Vjerojatno je i to razlog zbog kojeg sam vrlo rano počeo ministrirati. Nakon završenog osmog razreda upisao sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na zagrebačkoj Šalati i kao kandidat odlučio ući u Zajednicu za odgoj salezijanskih zvanja u Podsusedu, gdje sam proveo jedno prekrasno i intenzivno životno razdoblje, kojega se uvijek rado prisjetim.

ZL: Kako to da ste se odlučili za salezijanca a ne za dijecezanskog svećenika. Koja je zapravo razlika između dijecezanskih svećenika i drugih.

Hm, zašto baš salezijanci?! Recimo da, tamo negdje do 13. godine, nisam imao pojma tko su i čim se bave. A onda mi se u sedmom razredu ukazala prilika da sudjelujem na izletu ministranata u Hrvatsku katoličku misiju u Nűrnbergu koju su vodili salezijanci! I tu prvi put susrećem Don Boscove sinove! Bila je to ljubav na prvi pogled… Tada sam prvi put vidio više svećenika gdje žive zajedno, i to u jednom radosnom raspoloženju, uz pjesmu i šalu… Ti svećenici, jednostavno, bili su nekako drugačiji. Tada sam imao priliku upoznati ih izbliza i oduševili su me svojom jednostavnošću, otvorenošću i obiteljskim duhom koji je vladao među njima. Tada sam prvi put saznao i za Don Bosca i njegovu priču… i to je bilo dovoljno. Zajednički život u radosti definitivno je bila stvar koja me najviše privukla redovničkom životu, a upravo u tome stoji i ona osnova razlika između života jednog dijecezanskog svećenika i jednog redovnika.

ZL: Gdje Vas je sve vodio put do Italije?

U rujnu 2007., nakon položene mature, ušao sam u novicijat u Pinerolu pokraj Torina kako bih postao Don Boscov salezijanac. Tamo sam 8. rujna 2008. položio i prve redovničke zavjete. Zatim se moja formacija nastavila u zajednici San Tarcisio u Rimu gdje sam na Papinskom salezijanskom sveučilištu završio Filozofski studij potreban za svećeničku formaciju. Prvu godinu pedagoške prakse, asistenciju, bio sam u Žepču (BiH), a drugu u Rijeci. Nakon toga počeo sam sa studijem teologije ovdje u Torinu koji ove godine i završavam.

ZL: Kako izgleda jedan Vaš dan?

Vrlo jednostavno, redovnički. Budim se otprilike u 6 sati. Zatim imamo zajedničku jutarnju molitvu, meditaciju nad liturgijskim čitanjima, pa sv. misu. Slijedi doručak, a onda faks. Nakon ručka je rekreacija, a onda učenje i studij do zajedničke večernje molitve. Večera, druženje s braćom i vrijeme slobodno za osobne potrebe, molitvu, studij.

ZL: Kako je to živjeti daleko od svoje obitelji?

Iskreno, iz početka i nije baš bilo jednostavno. Obitelj nedostaje, ali s vremenom se čovjek navikne. Budući da sam od svog doma otišao već s 15 godina, danas mi to ne predstavlja veliku poteškoću, jer dobio sam jednu novu obitelj, ali uvijek se rado vraćam "u bazu".

ZL: Što je značio za Vas posjet toliko župljana sada?

Posjet župljana vrlo me obradovao. Bilo je dirljivo vidjeti naše ljude ovdje u tuđini, na osobit način  u toliko važnom trenutku kao što je đakonsko ređenje. Na osobit me način dirnula "Suza za zagorske brege", koju smo zajedno zapjevali usred stranog svijeta.

ZL; U kojem trenutku ste se točno odlučili da ćete ići ovim putem?

Rekao bih da moj duhovni put nije vezan uz neki određeni događaj u mojem životu. Nikada prije nisam osjetio ništa nadnaravno što bi mi jasno ukazalo da se moram opredijeliti baš za svećenički poziv. A opet, s druge strane, dok sada bacam pogled unatrag, tako jasno vidim da svi oni možda i najbanalniji trenutci, pa čak i oni s kojima se možda i ne ponosim, moji padovi, moji grijesi… sve to je bio jedan put koji je Netko jednom davno bio zacrtao za mene. Bio je to put odrastanja u vjeri.

ZL: Komu ste se prvo povjerili? Župniku? Ili nekomu u obitelji? Kakva je bila reakcija u obitelji? Kakva reakcija prijatelja?

Iskreno, ne sjećam se točno. Uglavnom svi su podržavali moju odluku.

ZL: Na kraju, što znači ovo Alojzije u Vašem imenu?

To A. stoji za Alojzije, redovničko ime koje sam uzeo na prvih redovničkim zavjetima, nadahnjujući se likom našeg blaženog kardinala, A. Stepinca.