Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Od malih nogu deda me je učio da je nekad davno postojala sveta država Hrvatska. Učio me ponosnim pjesmama: ...boj se bije bije, hrvatski se barjak vije... Meni je moj deda bio uzor, i zato sam - kad bi me veliki pitali što ću biti kad odrastem - ja odlučno odgovarao: DEDA.

Deda je bio moj veliki uzor.

Kad je ljeto završilo vraćao bi se mami i tati u Beograd. Jedne je večeri do nas došao Komšija. Igrao sam se lego kockicama - gradio štalu za krave, da i ja budem poput mog dede. Došao je Komšija do mene i zagrlio me pa smo se nastavili zajedno igrati. Komšija je bio jako dobar prema meni. Bio je star i podsjećao me na mog dedu pa sam ga ja jako volio. Igrajući se tako, uzeo sam svoj plastični nož (mač) i stavio mu ga za vrat. Komšija me upitao: "Jesi ti ninja-kornjača?" Ja sam to odlučno odbacio i rekao da sam ja Ustaša, kao i moj deda. Od tada nismo baš viđali našeg susjeda Komšiju, a kada bi ga i vidjeli on bi nas izbjegavao. Nije se više želio šaliti i igrati sa mnom. Mama i tata su me te večeri špotali; rekli su da sam ja Hrvat i Zagorac, a ne nikakva Ustaša.

Danas kad sam malo veći shvaćam svog dedu, kojemu je brat Branko Cigrovski - pripadnik prvog poglavnikovog motoriziranog zdruga - poginuo ( nestao ) u Bleiburguru, a njegov otac Matija Cigrovski, deklarirani političar i Hrvatski domoljub, čovjek koji je otvoreno podupirao ideju o nezavisnoj državi Hrvatskoj, morao skrivati od '45.-te do svoje smrti, sredinom 80.-ih.

Matija je bio čovjek koji je vjerovao u Hrvatsku u kojoj će svi ljudi biti isti, bili oni Židovi, Romi ili pripadnici bilo koje druge rase, vjeroispovijesti, boje kože itd. Matija Cigrovski se, nakon što je otkrio što radi ondašnji "hrvatski" vrh, odlučio otvoreno suprotstavio istima. Nakon toga maknut je "sa strane." On nikada nije podupirao tzv. Narodnu borbu gdje su Tito i partija drugovali, a narod radio i ginuo. Uvijek je govorio: "Poslat ću sina (Branka) u hrvatsku vojsku, da bude gospodin čovjek, da ima uniformu, stan (vojarnu), hranu i ako ništa drugo, bori se za hrvatsku državu, a ne kao ovi narodni vojnici (partizani) koji pljačkaju i siluju po selima."

Kasnije, kada što je uvidio nepravde koje rade čelnici NDH, htio je izvući sina i ostaviti ga doma da radi na poljoprivredi. Pošto su partizani harali po selu, pljačkali, uzimali gladnom narodu zadnju koru kruha iz usta (doslovno, jer onda je vladala glad!), te prijetili da će Ustašu Branka prvog ubiti kad pobijede ove sanjare nekakve Nezavisne Države Hrvatske, Matija je zbog očinske ljubavi, da bi spasio glavu svoga sina, otišao na sastanak sa ondašnjim vojnim facama, ali oni su ga sada zbog njegovog suprotstavljanja ubijanjima Židova te svih antihrvata ignorirali, i nisu mu htjeli reći gdje je njegov sin.

Matija je umro u vjeri da će jednog dana postojati Hrvatska kakvu je on želio. Hrvatska u kojoj će svaki koji živi u njoj imati ista prava, imati iste startne pozicije, Hrvatska u kojoj neće kao kod jugoslavenskog partizanskog režima, biti bitno tko je član partije a tko nije, već će jedino biti važno tko je sposoban, tko ima znanje, tko hoće raditi i na kraju, tko želi svojoj domovini Hrvatskoj najbolje.

Branko je nestao u Bleiburgu.

Moj je deda svoje domoljubne vrijednosti prenio na svoju obitelj.

Ja vjerujem u Hrvatsku u kakvu su vjerovali moji preci. U Hrvatsku svih građana, u Hrvatsku gdje neće biti podjela, u Hrvatsku poštenja, u Hrvatsku koja će poštivati sve ljude bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost... Hrvatska u kojoj se neće postavljati ljudi na funkcije zato jer su u podobnoj političkoj struji, Hrvatska jednakosti i poštenja, Hrvatska u kojoj će oni koji su za nju ginuli imati veća prava od političkih ljubavnica koje su te iste političare mazili daleko od prve crte. Hrvatska u kojoj će upravo ti koji su se za nju borili imati pravo izbora, a ne samo pravo "glasa", i to onda kada to odgovara političkim manipulatorima. Hrvatska u kojoj će se djecu učiti greškama da ih se ne ponovi, Hrvatska u kojoj će se priznati greške. Hrvatska u kojoj će se djecu učiti da ratni zločin nikad ne zastarijeva i da nije bitno tko je čiji - zločin je zločin. Hrvatska koja će biti samostalna, neovisna, suverena i nepokolebljiva od strane zavidnih, izdajničkih i pokvarenih ljudi.

Vjerujem u Hrvatsku gdje će se otvoreno reći da su najveće zločine prošlog stoljeća napravili upravo tzv. Ustaše i tzv. Partizani, odnosno bolesni psihopatski izopačenici koji su zbog vlastitih ambicija ubijali druge neistomišljenike, ubijali ljude koji su drugačiji od njih, da bi lakše došli do svog cilja.

Ja vjerujem...