Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Ovo je drugi od tri nastavka teksta o Ottenfelsima autora Ivana Kantocija Vanča, inače autora serije kolumni na portalu pod nazivom Pisma iz Nizozemske.
Prvi nastavak priče o Ottenfelsima
 Treći nastavak priče o Ottenfelsima

 

Ottenfelsova biblioteka i orijentalna zbirka

 

Sulejman Bajraktarović je u svom radu detaljno opisao djela, dokumente i ostalo iz Ottenfelsove orijentalne zbirke koja sadrži, kako je naveo "vrlo lijepa, važna i zanimljiva pjesnička, historijska, memoarska i druga djela"[3] Materijal je podijelio u tri grupe: I. Klasična pjesnička djela u stihu i prozi uključujući u tu grupu is rukopis Qur'ana; II. Historijska djela i III. Pisma i povelje. Opsežno je opisao rukopis Firdusijeve Šahname i pridodao svoje komentare. Da bi se šira javnost upoznala s luksuznom opremom ovog rukopisa Šahname i s perzijskim minijaturnim slikarskim umijećem na kraju rada uvrstio je i otiske naslovne i posljednje strane epa i sve minijaturne slike. Pobrinuo se da dvije od tih dvadeset minijatura budu reproducirane u boji, a sve ostalo u crnom. Za širu javnost ukratko je i objasnio te reprodukcije.[4] Uz Šahnamu opisao je i ostalih 17 kodeksa pjesničkih djela u stihu i prozi, zatim 7 kodeksa povijesnih djela, zatim više dokumenata i isprava. Uz ovo u četvrtoj grupi opisao je razne rukopise i korespondenciju. Među rukopisima opisao je i Ottenfelsove memoare, "koje je svojom rukom, uredno i čisto napisao Ottenfels u dvije debele sveske u obliku spomenice kao "Erinnerungen 1-2" a za koje smatra da su osobito vrijedni i zanimljivi kao neprocjenjiv prilog historiji i događajima prve polovine devetnaestog stoljeća i za ocjenu Ottenfelsova rada kao diplomate i naučenjaka.[5] U daljnjem opisivanju navodi kako mu je kroz ruke prošao i "omot pisama Ottenfelsovih njegovoj ženi Josipi u kojemu se nalazi deset svežnjića pisama iz godina 1817, 1818, 1819, 1821, 1823, 1826, 1827 i 1829".[6] Bajraktaroviću nije bila namjera, "ulaziti u sve detalje opisanih knjiga i rukopisa s obzirom na njihovo književno – historijsko, umjetničko, općehistorijsko i drugo značenje, a to", ustvrdio je, "ne bi ni mogao učiniti jedan čovjek u tako kratkom roku, nego" kaže "da skrenem pažnju stručnih orijentalista, historičara, i drugih stručnjaka na dragocjeni materijal, koji ova zbirka krije, i – što je još važnije" zaključio je "– koji je sada svim ljudima od nauke postao lako pristupačan".[7]

Uvjeren sam da upravo zahvaljujući Bajraktarevićevu radu i sažetku tog rada na kraju studije na njemačkom  jeziku, informacije o Ottenfelsovoj Šahnami prenijete su svijetom a pet minijatura iz njegove Šahname našlo se na tom putu i u zbirci Dokumentacije slika Instituta za povijest umjetnosti u Den Haagu.

Bajraktarević je također zapisao da pretpostavlja kako "bogata Ottenfelsova biblioteka (oko 5.200 knjiga i oko 1.000 časopisa), koja se našla u dvorcu Bežanec i koja je sada pohranjena u sanducima u zgradi Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, krije u sebi još mnogo rijetkih i vrijednih orijentalnih i orijentalističkih djela. S obzirom na to", zaključio je, "bilo bi poželjno da se njezin fond popiše, odnosno katalogizira i tako učini pristupačnim naučnoj javnosti".[8]    

Od 1959. kada je Bajraktarević to predložio prošlo je već više od pedeset  godina i njegov poziv još uvijek nije naišao na odaziv. Da je to tako može se iščitati iz teksta Draženke Gretić s podnaslovom "Knjige Ottenfelsove knjižnice iz dvorca Bežanec u zavičajnoj zbirci pregradske knjižnice" u kojem je zapisala: "Godine 1993. Grad Pregrada došao je u posjed manjeg dijela navedene privatne biblioteke (oko 700 svezaka), a knjige je darovala Nacionalna i sveučilišna biblioteka iz dijela neistražene i neregistrirane građe. Dio toga fonda nalazi se sada u Gradskoj knjižnici Pregrada i u sastavu je zavičajne zbirke pregradske knjižnice".[9]

Knjige Ottenfelsove knjižnice nalaze se uz Sveučilišnu knjižnicu i Gradsku knjižnicu Pregrada izgleda i drugdje. To pokazuje publikacija kazališnog komada kojeg je, kako je u jednom katalogu Kajkaviane iz Donje Stubice navedeno, dosad neutvrđena pripadnica obitelji Ottenfels pod autorskim imenom (Ottenfels), Baronne,  krajem 19. st. objavila u Parizu pod naslovom, Un decret d' exil; Comedie en un acte, Paris: Michaud Editeur, 1883., a koja se nalazi u zbirci Kajkaviana u Donjoj Stubici.[11]

Kako je unuk Franje Ksavera Ottenfelsa, baron Franjo Ottenfels,  orijentalnu zbirku svog djeda i obiteljsku knjižnicu nešto manje od godinu dana prije svoje tragične smrti, 16.10.1942. godine deponirao u Hrvatski državni arhiv i Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, možemo govoriti o neobično mudroj i plemenitoj povijesnoj odluci Franje odnosno obitelji Ottenfels koji su to kulturno blago za vrijeme II. svjetskog rata tako sačuvali od uništenja i namjenili za korištenje budućim generacijama.    

 

Moritz i Cecile Ottenfels-Gschwind

O Moritzu Franji Ottenfelsu, sinu Franje Ksavera, i Josipe Ottenfels i njegovoj supruzi Cecile Marie Philippine Caroline, Ottenfels, ocu i majci Franje Ottenfelsa,  postoji tek nešto objavljenih podataka.      

Moritz Franjo, barun Ottenfels-Gschwind, rođen je 3. lipnja 1820. u Beču, umro u mjestu Golfe-Juan na azurnoj obali Francuske u osamdeset i sedmoj godini, 9. ožujka 1907. Pokopan je na mjesnom groblju u Pregradi gdje mu je u okviru obiteljske grobnice podignut i nadgrobni spomenik. Radio je u Ministarstvu vanjskih poslova u Beču (1843.), zatim kao predstavnik Austrijskog veleposlanstva pri Svetoj Stolici (1843.), kao ataše Veleposlanstva u Torinu (1847.),  i tajnik Austrijskog veleposlanstva u Parizu (1850.-1859.). Privremeno je vršio službu direktora za ekonomske odnose s Austrijom i Mađarskom u Rimu (1859.) Bio je poslanik i ministar Švicarske Konfederacije (1868.-1886.) S Cecile Marie Philippine Caroline D'Affry sklopio je brak 29. listopada 1859.[13] Bavio se i slikarstvom.

 

Cecile Marie Philippine Caroline D'Affry, barunica Ottenfels-Gschwind, rođena je 29. ožujka 1839. u Fribourgu u Švicarskoj a umrla je u Bernu, također u Švicarskoj u sedamdeset i drugoj godini, 7. srpnja 1911. Pripadala je austrijskom dinastičkom Redu Zvjezdanog križa. Autorica je nekoliko komedija: Un décret d'exil : comédie en un acte,  Pariz 1883., Bern 1884.,; Chez le dentiste: Comedie en un acte, Pariz 1896.,; La Saint-Antoine: comedie en un acte pour jeunes filles, Pariz 1905. Autorica je knjige pjesama na 310 stranica Bouqett de pensees, predgovor Sylly Prudhomme, Pariz 1900. [15] Na internet stranici Poétesses d'expression française (du Moyen-Age au XXème siècle ("Pjesnici na francuskom jeziku (od srednjeg vijeka do dvadesetog stoljeća) nalaze se i mogu se pročitati tri njezine pjesme na francuskom jeziku[16]. Lina de Greyerz, napisala je na njemačkom jeziku studiju o njezinoj poeziji.[17] O Cecile Ottenfels pisala je i Ivana Brlić Mažuranić u svom eseju na francuskom jeziku La paix de l'ame,  Zagreb 1937.[18]

Moritz i Cecile imali su u svom braku dvoje djece, kćer Nathalie Marie (1864.-1902.) koja u braku s Herve Marie, Sint Gillis nije imala potomaka, i sina Franza, Franju barona Ottenfels-Gschwind (1878.-1943.) koji je u braku s Madeleine Marie Therese de Diesbach de Belleroche imao četvoro djece.

Sigmund Ottenfels-Gschwind i Wilhelmina Ottenfels-Gschwind

Sigmund, barun Ottenfels-Gschwind, brat Moritza Ottenfelsa, i stric Franje Ottenfelsa, rođen je u  Carigradu 17. lipnja 1825. a umro u Grazu 12. svibnja 1898. Pokopan je na mjesnom  groblju u Pregradi gdje mu je u okviru obiteljske grobnice podignut i nadgrobni spomenik. Nije se ženio. Živio je u dvorcu u Velikoj Horvatski i u dvorcu Bežanc s nećakom Franjom.                   Wilhelmina, barunica Ottenfels-Gschwind, sestra Moritza Ottenfelsa, i strina Franje Ottenfelsa, rođena je u Beču 12. ožujka 1817. a umrla u Grazu 2. svibnja 1905. U Beču se 20. svibnja 1846. udala za grofa Maria Wilhelma von Attems s kojim je imala troje djece.[19]  

 

Franjo i Magdalena Ottenfels-Gschwind

Franz Joseph Alphonse Deodatus, baron Ottenfels-Gschwind rođen je 22. prosinca 1878. u Bernu u Švicarskoj. Bio je carski savjetnik, kapetan konjaničkog puka, nosio je mađarske i koruške plemićke titule. Bio je član Hrvatskog sabora. Pripadali su mu vlastelinstvo i dvorac Bežanec, stari grad Krapina i vlastelinstvo i dvorac Velika Horvatska. Bio je član Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva. Zaslužan je za korištenje gnojiva guano iz Južne Amerike u hrvatskoj poljoprivredi.[21]

Zgradu s ostacima staroga grada Krapine, kako navode izvori, darovao je 1919. Krapinskoj općini. Rodoslovni podaci pak tvrde suprotno i navode kako su mu 1919. oduzeti Krapina i Velika Horvatska te 1920.-1921. šume i veći dio zemljišta vlastelinstva Bežanec. Također se navodi oduzimanje dvorca Bežanec i preostalog zemljišta, te pljačkanje dvorca nakon njegove nasilne smrti  u šezdeset i petoj godini života, 23. kolovoza 1943. godine[22].

Uhićenje i razlozi umorstva

Rekonstrukcijom događaja koji su doveli do umorstva baruna Franje Ottenfelsa može se doći do razloga zbog kojih je uhićen i bez sudskog postupka nasilno ubijen. I nakon rekonstrukcije događaja neki bitni detalji ostaju nepoznati pa mnnoga pitanja vezana uz njegovo uhićenje i umorstvo ostaju  otvorena

Barun Franjo Ottenfels nije bio pristalica ideja komunizma niti je pripadao nekoj političkoj stranci. Oružani otpor koji su pokrenuli komunisti nije odobravao. Nakon što su vlasti NDH u svibnju 1942. u Hrvatskom zagorju pokrenule aktivnosti na suzbijanju partizanskog pokreta a kojeg su vodili članovi  komunističke partije, u pregradskome kraju to su bili Edo Leskovar i Josip Tkalec, on je u tome s vlastima NDH, prema pisanim dokumentima od strane komunista i njihovih pristalica sudjelovao. Vidljivo je to iz zapisnika o saslušanju od 22. kolovoza 1943., objavljenog i tiskanog u knjizi iz 1959. godine "Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi".[23]  Saslušanje i pisanje tog zapisnika vođeno je u Štabu I. udarnog bataljuna "Matija Gubec" negdje "na položaju" a uoči smaknuća.[24] Komandant bataljuna bio je Vlado Kobal a komesar Zlatko Rukavina.[25] U operativnom izvještaju Štaba I. udarnog bataljuna "Matija Gubec" od 2. rujna 1943. godine  upućenog Štabu Kalničkog partizanskog odreda, a kojemu je bataljun "Matija Gubec" bio podređen, opisuje se kretanje bataljuna sastavljenog od 206 vojnika za razdoblje od 20. kolovoza do 1. rujna 1943. godine, a u njemu se navodi i uhićenje baruna Ottenfelsa.[26]  Izvještaj navodi kako je bataljun nakon provedene akcije u Lupinjaku 21. kolovoza krenuo preko Đurmanca do Prigorja. Na večer tog dana jedna četa je krenula do rudnika u Plemenšćini kojeg je našla zapuštenog i istovremeno izvršila uhićenje baruna Ottenfelsa kao i rekviraciju. Izvještaj ne navodi razloge uhićenja ni vrstu zapljene. Prema izvještaju Kotarske oblasti Pregrada[27] zaplijenjena su bila barunova odijela, konji i bačva vina. 22. kolovoza bataljun je bio u Cigrovcu, a na večer je krenuo prema Desiniću. Tijekom toga dana vršeno je saslušavanje baruna Ottenfelsa. Prema tiskanom zapisniku i kojeg je potpisao jedino Franjo Ottenfels, zapisano je kako je Franjo Ottenfels u kolovozu 1942. surađivao s detektivom Kersnikom oko uhićivanja domaćih, još neorganiziranih partizana. Zapisano je kako su se trebali uhititi neki Tkalci, izdana je tjeralica za Edom Leskovar a njegov brat već je bio u zatvoru. Vršeni su pretresi u okolnim selima no nitko od traženih nije pronađen osim Petar i Ignac Leskovar. Nakon toga barun Ottenfels dobio je na tri mjeseca tri žandara da ga čuvaju od partizanske grupe koja se sastojala od šest ljudi. Zapisnik sugerira barunovu suradnju u suzbijanju partizanskog pokreta i njegovu opredijeljenost za vlast NDH. Konstatira se prijateljstvo s njemačkim poslanikom u Zagrebu, prijateljem s kojim je polazio školu u Salzburgu i s kojim je bio u kontaktu, koji ga je posjećivao još za vrijeme Jugoslavije, s kojim je raspravljao o politici i vojnim stvarima. Zapisnik konstatira davanje podataka tom prilikom o raspoloženju ovoga kraja i o naoružanju bivše Jugoslavije. Na kraju zapisnik bilježi i izričito nijekanje baruna Ottenfelsa da bi bio član Gestapoa. U toj 5. točki poricanja članstva Gestapoa po prvi se puta navodi da je barun Franjo Ottenfels optuženi. Nigdje u zapisniku ne navodi se optužba. Zapisnik završava izjavom kojom Barun Ottenfels izjavljuje da niti je bio tučen, maltretiran i da je s njim najljepše postupano. Zapisnik je pročitan a  navedene istinitosti potkrepljuju se potpisom. Uz parolu Smrt fašizmu – Sloboda narodu! tiskani prijepis zapisnika navodi samo potpis uhapšenog, Franjo Ottenfels, s.r. (svojom rukom

U izvještaju drugarskom Centralnom komitetu komunističke partije Hrvatske,[28] Josip Tucman Crni, u ime Okružnog komiteta KPH Krapina od 16. rujna 1943., navodi kako "Barun Ottenfels kojeg je uhapsila naša vojska priznao je da je gestapovac, i da je tužio naše ljude. Radi toga je strijeljan." Tvrdnja u izvještaju Josipa Tucmana kojom tvrdi da je barun Ottenfels priznao da je gestapovac sasvim je suprotna izjavi koju je dao barun Ottenfels i kojom poriče da je bio član Gestapoa i koju bilježi zapisnik kojeg je vjerojatno sastavio komesar bataljuna Zlatko Rukavina

Zapisnik o saslušanju Baruna Franje Ottenfelsa a tiskan u navedenoj knjizi donosi se u kontekstu prikazivanja Okružnog partijskog savjetovanja održanog 26. i 27. ožujka 1943. u Trakošćanu, kojem je prisustvovalo 165 delegata s terena i iz vojske. Prisustvovali su i član CK KPH Anka Berus i član Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast Ivan Božičević. Iz prikaza savjetovanja vidljivo je da je 144 jutra zemlje vlastelinstva baruna Ottenfelsa i 25 jutra vinograda grofa Draškovića stavljeno pod kontrolu NOP-a. Tvrdi se kako su svi veleposjednici stali na stranu okupatora, kao zaštitnika njihovih interesa. Navodi se kako su u kolovozu 1943. godine jedinice NOV nedaleko od Pregrade uhapsile baruna Ottenfelsa, prijatelja njemačkog poslanika u Zagrebu. Tvrdi se kako se za baruna znalo da je njemački špijun, a njegovo prisustvo u Zagorju davalo je osnova za pretpostavke da je njegova aktivnost posvećena ovom terenu. Tvrdi se kako je istraga pokazala da su pretpostavke potpuno točne. Navodi se kako je o saslušanju sačuvan zapisnik te se donosi pretisak zapisnika.                                                                                           

Iz navedenog izgleda da je komunističkoj partiji bio interes domoći se zemljišta barunova vlastelinstva, staviti ga pod svoju kontrolu i upravu. Poznanstvo s njemačkim poslanikom u Zagrebu Glaise von Horstenau, a pogotovo komunistima neupitna suradnja baruna Ottenfelsa s vlastima NDH na suzbijanju partizanskog pokreta, bio je komunističkoj partiji 1943. nakon pretrpljenih gubitaka u 1942. godini nanijetih od strane vlasti NDH, vrlo vjerojatan razlog i opravdanje za uhićenje, optužbu i smaknuće baruna Ottenfelsa. Komunisti su tvrdili za njegovo strijeljanje kako je "naišlo na ogromno oduševljenje u masama".[29] Činjenica je da je odluka o smaknuću donijeta bez ikakvog sudskog postupka. Odluku je vjerojatno donio komesar bataljuna Zlatko Rukavina a nalog za strijeljanje komandant bataljuna Vlado Kobal. Partijski vrh njihovu je odluku i izvršenje nakon toga samo podržavao i opravdavao jer se uklapala u interese komunističke partije. Nitko od komunista tada a ni kasnije nije postavljao pitanje osude i strijeljanja bez vođenja sudskog procesa niti se tome protivio. U tom smislu baruna Franju Ottenfelsa može se smatrati žrtvom komunističkog terora.        

Iz obrazloženja barunova ubojstva, o čemu piše Škiljan, a kojeg je dala ustaška vlast navodeći barunovo traženje pomoći kada su na njega partizani spremali napad "i tom je prilikom stradao neki Mihelja iz Pregradskih Vrha i Debeljak Alojz iz Lupinjaka, a ova dvojica prigodom napadaja na lepoglavsku kaznionicu pridružili su se partizanima" [30] mogu se naslutiti okolnosti koje su po svemu sudeći utjecale na tijek događaja koji su vodili barunovu ubojstvu. Početkom 1942. godine Edo Leskovar je u suradnji s Josipom Tkalcem osnovao prvu udarnu grupu u kotaru Pregrada u koju je ušao i August Debeljak.[31] Prema ustaškom obrazloženju Debeljak Alojz iz Lupinjaka i neki Mihelja iz Pregradskih Vrha stradali su tijekom nekog partizanskog napada u kojem je barun zatražio pomoć ustaške vlasti. Možebitni motiv za barunovo ubojstvo mogao bi prema tom obrazloženju biti stradanje i osveta barunu Ottenfelsu za to stradanje. Ova dvojica, kako se tvrdi, pridružili su se partizanima nakon napadaja na lepoglavsku kaznionicu. Partizanskog napad na logor u Lepoglavi dogodio se 12. srpnja 1943. od strane 12. slavonske divizije i Kalničkog partizanskog odreda a nakon toga uslijedio je pokret I. udarnog bataljuna "Matija Gubec" prema Lupinjaku i nakon toga prema Đurmancu, Prigorju, Plemenšćini, Bežancu. Vjerojatno su se bataljunu na njegovu putu, u njima poznatome kraju, priključili Debeljak August i spomenuti Mihelja kako je to navela ustaška vlast u obrazloženju ubojstva baruna Ottenfelsa.

Put i akcije I. udarnog bataljuna "Matija Gubec" a koji je izvršio uhićenje i likvidaciju barun Ottenfelsa pripremljen je na Kalniku po komesaru Druge operativne zone NOV i PO Hrvatske Marku Beliniću. Pismom OK KPH Krapina od 28. srpnja 1943., zatražio je dolazak dva člana koji bi mu pomogli pri dogovoru o potrebnim mjerama koje se kane poduzeti na njihovu terenu u skladu sa zadatkom da se učini sve kako bi se ustanak u Zagorju što jače rasplamsao.[32] To je vjerojatno i bio zadatak kojeg je dobio I. udarni bataljun "Matija Gubec" a u taj zadatak je spadalo i uhićenje i smaknuće baruna Franje Ottenfelsa. Škiljan u svojoj knjizi navodi kako se "odmah nakon partizanskog osvajanja Lepoglave povećala i partizanska bahatost na područjima na kojima su i inače boravili. Tako su i ubojstva utjecajnih ljudi koji se nisu slagali s komunističkim idejama ili koji su sudjelovali u borbama na ustaškoj strani, bila sve češća".[33] 

Na donošenje odluke o uhićenju i likvidaciji baruna Ottenfelsa utjecala je vjerojatno i smrt sekretara OK KPH Krapina Ede Leskovara u srpnju 1942. godine, koja ga je snašla u Virštajnu kod Podčetrtka u Sloveniji od strane njemačke tajne policije a koja je teško pogodila komuniste. Zapisnik sa saslušanja baruna Ottenfels navodi izdavanje tjeralice za Edom Leskovar a spominje i njegova brata Petra i Leskovar Ignaca, osobe iz Valentinova koji su živjeli u neposrednoj blizini Ottenfelsova vlastelinstva i  dvorca Bežanec.          

Prema iskazu koji je Škiljan dobio od A.H. iz Male Gore kod Vinagore, barun Ottenfels je ubijen negdje u šumi u okolici Male Gore.  Nakon ubojstva u šumi, 23. kolovoza, već sljedećeg dana, bio je dopremljen iz Vinagore na župno groblje u Pregradu.[34]

Nakon izvršenja ubojstva baruna Ottenfelsa I. udarni bataljun "Matija Gubec" likvidirao je žandarmerijsku stanicu u Desiniću a zatim nastavio svoje aktivnosti i kretanje dalje a što je opisano u njihovu Operativnom izvještaju Štabu Kalničkog partizanskog odreda.

Barun Franjo Ottenfels pobrinuo se u listopadu 1942. godine za smještaj vrlo vrijednog kulturnog blaga njegova djeda Franje Ksavera u Državni arhiv u Zagrebu te smještaj velike obiteljske biblioteke u Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu. Što nije učinio a vjerojatno je mogao učiniti, zaštititi sebe i obitelj odlaskom k obitelji svoje kćeri u Austriju ili obitelji svoje majke u Švicarsku dok se prilike ne smire, kako i on i njegova obitelj ne bi postali žrtve okrutnih ratnih zbivanja. Nikad nećemo saznati zbog čega to što je mogao nije učinio. Vjerujem da su mu obiteljska baština i djedovina bili na srcu i zato je ostao na njoj usprkos svemu i po cijenu života.

Sasvim je opravdana odluka Grada Pregrade a na prijedlog Povjerenstva za imenovanje naziva ulica i trgova Grada Pregrade što su jednu od ulicu u Gradu Pregradi nazvali njegovim imenom.           

---

[1] Barjaktarević, str. 83

[2] Permalink: https://rkd.nl/explore/images/222700

[3] Barjaktarević, str. 119

[4] Isto, str. 77-84

[5] Isto, str. 115

[6] Isto, str. 117

[7] Isto, str. 119

[8] Isto. str. 77

[9] Gretić, Draženka, "Otvorenje preuređenog prostora Gradske knjižnice Pregrada" u: Hrvatsko zagorje, časopis za kulturu, Br. 1-2, Krapina, srpanj 2004, str. 153

[10] http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[11] KNJIŽNO blago Hrvatskoga zagorja : katalog izložbe : 17. studenog - 31. prosinca 2006., Dvorac Stubički Golubovec, Donja Stubica, Knjižničarsko društvo Krapinsko-zagorske županije : Kajkaviana, 2006. str. 33.

[12] http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[13] http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[14] Ottenfels, Moritz Franz baron von, Begegnung in der Gebirgsklamm, 1843.ulje na platnu, 44x55,5 cm. U vlasništvu Artnet Worldwide Corporation, vidi: http://www.artnet.de/k%C3%BCnstler/moritz-franz-freiherr-von-ottenfels/begegnung-in-der-gebirgsklamm-odIac1PndEXzbDMBVpfChw2

[15] Vidi http://www.worldcat.org/search?q=au%3AOttenfels%2C+Ce%CC%81cile+d%27&qt=hot_author

[16]Vidi: http://www.poetesses.fr/ottenfels-cecile-d-affry-baronne-d-1839-1911    

[17] Greyerz, Lina de, Eine schweizerische-französische Dichterin [Cécile d'Ottenfels-d'Affry] : Studie, Freiburg 1904. Vidi: http://www.worldcat.org/title/schweizerische-franzosische-dichterin-cecile-dottenfels-daffry-studie/oclc/717891923&referer=brief_results

[18] Brlić Mažuranić, Ivana, La paix de l'ame / Ivana Brlić-Mažuranić ; traduit par Cecile D'Ottenfels, Narodne novine, Zagreb 1937. Esej je ponovno tiskan u časopisu Most, br. 3/4, str. 101-104 u Zagrebu 1998.

[19] http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[20] http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html; O dvorcu Givisiez vidi više: http://www.swisscastles.ch/Fribourg/givisiezd.html

[21] Vidi o tome više u: List mesečni hrvatsko-slavonskoga Gospodarskog Družtva, br. 6, Zagreb 1. Lipnja 1843, str. 10/121

[22] Vidi: http://www.diesbach.com/sghcf/o/ottenfels.html

[23] Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi, Epoha Zagreb 1959, 471 str.

[24] Isto, str. 189-190

[25] Isto, str. 126

[26] Štab I. Udarnog bat. "Matija Gubec" 2-IX-43. Štabu K.P.O., Operativni izvještaj od 20.VIII-1.IX. u: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945., Knjiga VI (rujan – listopad 1943), Zagreb, 1987., str. 182-183. http://www.znaci.net/zb/4_22_6.pdf

[27] Škiljan, Filip, Hrvatsko zagorje u Drugom svjetskom ratu 1941.-1945., Plejada Muzeji Hrvatskog zagorja, Zagreb, 2012., str. 107. Knjiga je dostupna preko http://www.znaci.net/00003/668.htm

[28] Izvještaj OK KPH Krapina drugarskom CK KPH od 16.09.1943. u: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945., Knjiga VI (rujan – listopad 1943), Zagreb, 1987., str. 183. http://www.znaci.net/zb/4_22_6.pdf

[29] Isto, str. 183.

[30] Škiljan, F., str. 107

[31] Hrvatsko zagorje u narodnooslobodilačkoj borbi, Epoha Zagreb 1959., str.66-67

[32] Okružnom komitetu KPH Krapina od 28.VII.1943., Marko Belinić u: Građa za povijest narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941-1945., Knjiga V (lipanj  –  kolovoz 1943), Zagreb, 1986., str. 626

[33] Škiljan, F., str. 103

[34] Isto, str. 107