Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Ivan Kantoci

Bio sam još dijete, četvrti ili peti razred osnovne škole, i svoj prvi dolazak na Vinagoru nikad neću zaboraviti. Dok ste dijete zavičaj upoznajete korak po korak. Tako je to bilo i kod mene s Vinagorom. Otac i mati su u ono vrijeme imali u Sopotu jedan tranik i dvije njive s kojih sam, kad se na njima radilo, uvijek upirao svoj pogled prema vinagorskoj crkvi koja je u to vrijeme bila krajnja granica mog djetinjeg svijeta.  Na izlazu iz Pregrade prema Sopotu, s brijega pri križu i dalje vijugavom cestom prema Sopotu,  obrisi te posebne crkve na vrhu Vinagore plijene i danas pogled onome tko prolazi ovim prekrasnim krajem. Iza i uokolo jasnih kontura crkve i prepoznatljivog  tornja, nebo u vinagorskim daljinama pokazuje neke svoje posebne čari. Vinagora je svojom jedinstvenom prirodom i crkvom jedan sasvim poseban dragulj našeg zavičaja i domovine.

Na Uzašašće ili Spasovo ove godine, 10. svibnja, krenut će nas pedesetoro župljana iz župe sv. Franje i Klare ovdje u Nizozemskoj put Pregrade i Vinagore. Put Majci Božjoj Vinagorskoj za mene je ovaj puta poseban put. Put kojeg vežem uz moj prvi posjet Vinagori iz ranog mi djetinjstva.

U ljeto 1987., prošlo je već više od trideset godina, zaputio sam se iz Pregrade za Nizozemsku. U rujnu će se navršiti  trideset godina mog pastoralnog rada u raznim mjestima i župnim zajednicama ovdje u Nizozemskoj. Razmišljajući o svom odlasku u mirovinu 2021. godine, palo mi je na pamet župljanima župe u kojoj sada radim, župe sv. Franje i Klare u gradu Twello i okolici, prije odlaska u mirovinu ponuditi posjet i upoznavanje rodnog mi zavičaja. Neka vrsta poklona  s moje strane. Za taj put prijavilo se, na moje iznenađenje pedesetero župljana. Pripreme za put traju već tri godine. Putovat ćemo avionom do Zagreba a po Zagorju i do Pregrade i dalje autobusom. Smješteni ćemo biti u hotelu Terme Jezerčica u Donjoj Stubici. Namjeravali smo se smjestiti u Krapinskim Toplicama, no rušenje tamošnjeg hotela i gradnja novog u tome nas je spriječilo. Uz Pregradu i Vinagoru posjetit ćemo crkvu Rođenja Marijina na Svetim Gorama u Sloveniji, crkvu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici te katedralu u Varaždinu i u Zagrebu.          

S rodnim zavičajem i ljudima u njemu proteklih trideset godina ostao sam čvrsto povezan pa nikad nije nedostajalo događaja vezanih uz rodni kraj i njegove ljude unatoč velike udaljenosti.

Zanimljivo je bilo uspostavljanje kontakata između dviju župnih zajednica, Zevenbergena (biskupija Breda) u kojemu sam tada započeo raditi u Nizozemskoj i Pregrade. Financijski smo htjeli pripomoći i stvarno pomogli obnovi orgulja u župnoj crkvi u Pregradi. Poznatog hrvatskog skladatelja, orguljaša zagrebačke katedrale, glazbenog pedagoga i akademika Anđelka Klobučara ugostio sam u lipnju 1991. u našem stanu u Zevenbergenu i organizirao mu predavanje o pregradskim orguljama i koncert na orguljama u župnoj crkvi u Zevenbergenu. Slijedili su koncerti na orguljama orguljaša iz Zevenbergena, Lamberta van Eekelena i Tona Stevensa u Pregradi i Zagrebu, pa koncerti koncertne pjevačice Nine Ladika-Čangalović i orguljašice Hvalimire Bledšnajder ovdje u Nizozemskoj. Po izbijanju rata u Hrvatskoj bio sam dirnut skupljanjem humanitarne pomoći župljana Zevenbergena za ratom ugrožene u Hrvatskoj. Nezaboravnima ostaju susreti, zabilježeni i video snimkama, u Zevenbergenu u srpnju 1992. kada je u posjet Zevenbergenu autobusom stiglo preko 65 Pregračana i župljana  predvođenih mons. Brankom Ivanjkom, članovi mješovitog zbora i tamburaškog orkestra KUD-a Pregrada pod ravnanjem dirigenta Josipa Salamona, članovi župnog zbora pod ravnanjem č. sestre Leonije, a koji su svi svojim koncertima,  druženjem s obiteljima u Zevenbergenu, zajedničkim slavljem u crkvi i izvan nje na Nizozemce ostavili nezaboravne dojmove.  Isto se dogodilo u kolovozu 1993. kada je 56 župljana Zevenbergena posjetilo Pregradu. Zabilježeni video snimci pokazuju sve bogatstvo tih susreta.

Prilike u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata i nakon njega imale su sasvim poseban utjecaj i na moje aktivnosti ovdje u Nizozemskoj. Uz rad u župi bile su tu i aktivnosti izvan župe u zakladi Nizozemska-Hrvatska, kojoj sam bio jedan od osnivača i dugogodišnji tajnik. No, to je jedna šira i jako duga priča koju ću ako će biti vremena, jednom detaljnije pokušati opisati.

Kako su posljedice Domovinskog rata u Hrvatskoj bile izrazite na području Slavonije, u župi Zevenbergen potaknuo sam, nakon zaprimljene molbe, sakupljanje i pružanje humanitarne pomoći za izbjeglice, a zatim i povratnike u njihova razrušena mjesta, konkretno za izbjeglice i povratnike u mjesto i župu Tordince pokraj Vinkovaca u suradnji s njihovim župnikom vlč. Markom Bubalom. Uz obilnu humanitarnu pomoć i ovdje je došlo do nezaboravnih susreta i druženja kako u Tordincima tako i u Zevenbergenu. I nakon što sam 2002. godine otišao iz Zevenbergena i iz biskupije Breda i započeo raditi u župi gdje i sada radim, u gradu Twello u nadbiskupiji Utrecht, Zevenbergen i Tordinci nastavili su suradnju. U međuvremenu ta se suradnja proširila i na župu Vareš u Bosni i Hercegovini.

U lipnju 2010. na Dane zborova župe u Twello, stigli su nam gosti iz Zagreba, mješoviti vokalni ansambl Prvi komin Snježanin u kojem pjevaju Marijan Špiljak rodom iz Pregrade i supruga mu Snježana. Njihov nastup i pjevanje sve nas je ovdje posebno oduševilo, a međusobno druženje još i više učvrstilo naše prijateljstvo. I njihovi nastupi i prekrasno pjevanje ostalo je zabilježeno na video snimkama.

U rujnu te 2010. godine u Pregradi, Krapinskim Toplicama i Zaboku gostovao je i nastupio  nizozemski muški pjevački zbor De Trossen Los iz Twella, kojeg sam duže vrijeme bio član. Oduševili su se kad sam im predložio posjet i nastup u Pregradi za Berbu grojzdja 2010. U Pregradi nas je ugostio KUD Pregrada. Zbor je bio smješten u hotelu u Krapinskim Toplicama. Nizozemcima, a bilo ih je 87, taj je put i boravak u Hrvatskom Zagorju ostao u nezaboravnom sjećanju. Hrvatskoj gostoljubivosti odužili su se svojim doprinosom na proslavi pristupa Republike Hrvatske u Europsku Uniju u Nizozemskoj, u Den Hagu 1.07.2013. pjevajući i hrvatske pjesme, među ostalima i Glasna jasna živila Hrvatska, Poleg jedne velke gore, Išel budem v kleticu i ostale. I te su nastupe i pjevanje kamere također zabilježile i sačuvale.

No, vratimo se mom putu na Vinagoru kojeg vežem za moj prvi posjet iz ranog djetinjstva.

U Pregradi će se starije generacije sigurno sjećati pok. Antuna i Marije Žnidarić, pregradskih licitara, slastičara i svjećara. Unuk i sin njihove kćeri Dragane, Petar, vlasnik je danas café bara Blue Up smještenog u prostorijama obiteljske kuće u centru Pregrade, u kojima su nekad bili smješteni i radionica i trgovina slasticama i licitarskim proizvodima. Antun i Marija Žnidarići tu su veliku zgradu u centru Pregrade kupili od javnog bilježnika dr. Vladimira Košćice i u njoj razvili svoju  vrlo osebujnu obrtničku djelatnost  kao vjerojatno prvi i posljednji pregradski svjećari, licitari i slastičari. Povijest njihova obrta u Pregradi bilo bi vrijedno detaljnije istražiti i opisati kako bi se i taj dio pregradske povijesti sačuvao.

Licitarske i svjećarske proizvode Žnidarići nisu prodavali samo u svojoj trgovini ili na pregradskome trgu nedjeljom. Mušterije su im najčešće bili oni koji su nedjeljom odlazili u crkvu i pri povratku znali zastati kod licitarskog štanda na otvorenom i kupiti medenjake, licitarsko srce, ili neke od slastičarskih i svjećarskih proizvoda. Uz pregradsku crkvu to su bile i sve crkve u okolici pa tako i ona na Vinagori.

U ona vremena vrlo se oskudno živjelo. Antun Žnidarić trebao je na njegovim tržišnim prostorima uz crkve pregradskoga kraja prodavače svojih proizvoda. Stariji su vjerojatno tražili skuplju nadnicu. Dječja nadnica bila mu je povoljnija pa je pregradskoj dječurliji iz siromašnih obitelji, uz suglasnost njihovih roditelja, povjeravao redovito i prodaju svojih licitarskih proizvoda. Tako se to i meni dogodilo. Pitao je jednog dana moje roditelje za suglasnost a mene da li imam interesa ići na Vinagoru u prodaju njegovih licitarskih proizvoda. Meni se čitava stvar činila nekom posebnom avanturom i brzo sam pozitivno odgovorio. Vidjevši moju odlučnost roditelji su Antunu Žnidariću dali njihovu suglasnost.

Prije toga nikad nisam bio na Vinagori. Znao sam samo da je Vinagora tamo negdje gdje se vidi Vinagorska crkva na brijegu. Na taj put licitarskog trgovca trebao sam krenuti pješke noseći na leđima kartonska kutija puna licitarskih delicija i nešto svjećica. Na Vinagoru sam treba krenuti vrlo rano, još za mraka, da stignem na vrijeme, još prije "rane meše".  Roditelji su dali suglasnost pa sam večer uoči puta proveo radeći u Žnidarićevoj licitarskoj radioni, slažući medenjake, licitarska srca, lizaljke i ostale delicije.  Unutrašnjost radione, namještaj, mirisi meda, toplina peći u kojima su se ta licitarska umijeća pekla pružali su neku posebnu romantika. Dobio sam poveću kartonsku kutiju, popisali smo proizvode koje sam dobio na prodaju i učio kako ih se najbolje može smjestiti u tu kutiju. Završna faza bilo je zatvaranje i vezanje kutije čvrstom špagom i izrada remena od špage kako bi se kutiju moglo nositi na leđima kao naprtnjaču. Nakon završetka poslova i večere simpatična i draga gospođa Marija Žnidarić pokazala mi je na gornjem katu zgrade sobu i krevet za spavanje i najavila rano buđenje. I tako je, već i prije kretanja na put, počela moja Vinagorska avantura.

Uz jednostavan krevet bio je tu neki stol i na njemu nekoliko starih pisaćih mašina. Tek sam kasnije te pisaće mašine, koje su na mene ostavile neki poseban dojam jednog nepoznatog svijeta, povezao s ostavštinom pregradskog javnog bilježnika dr. Vladimira Košćice od kojeg su Antun i Marija Žnidarić kupili kuću. Mir tih pisaćih mašina pomogao mi je pa sam brzo zaspao. Vrlo rano, još za duboka mraka probudio me iz duboka sna glas gospođe Marije. U kuhinji me dočekao topli čaj i doručak i posljednje instrukcije Antuna  Žnidarića a odmah zatim našao sam se s mojom kutijom na leđima na pregradskoj glavnoj ulici još punoj tame i krenuo put Sopota. Negdje iza brijega prema Sopotu, kod Večerićovih, zanijemio sam pred ljepotom tamnoga neba ispunjenog svjetlucavim zvjezdicama. Prije Sopota, prema instrukcijama, trebao sam ne ići u Sopot nego krenuti ravno, poprijeko prema Vinagori. Tek sam kasnije saznao da je put kojim sam se kretao prolazio kroz Višnjevac i Gabrovec prema Vrhima Vinagorskim. Stigavši do Bosnarovih u Vrhima Vinagorskim počelo se daniti. Vinagorska crkva bila je još daleko na brijegu no više se nisam mogao zagubiti. Trebalo je samo uporno s mojom naprtnjačom dalje. Uz taj put kroz Višnjevac i Gabrovec, Vrhe Vinagorske, otkrivao mi se nepoznat svijet obiteljskih hižica, vrtova, vinograda, livada, dvorišta u kojima su pijetli svojim kukurikanjem najavljivali novi dan a psi davali do znanja da je bolje ako idem dalje a njih ostavim na miru. Vinagora je bila još daleko i sve se budilo iz nekog svog dubokog sna. Milozvučna zvonjava s tornja vinagorske crkve počela je u jednom trenutku, po Vinagorskim Vrhima s kojih su se pružali sve ljepši i ljepši vidici, raznositi svoj posebno lijepi zvuk te me polako dopratila do same Vinagore i njezine crkve. Prilazeći bliže Vinagori više nisam bio sam. Vinagorčani su išli k meši. Ispod crkve, kod župne štale postavio sam svoj štand, moju kartonsku kutiju, i na njoj posložio svoju licitarsku ponudu.

Da, dosta sam medenjaka, licitarskih srca i svjećica te nedjelje na Vinagori prodao. Čekajući na svoje mušterije nakon jutarnje i poldanje meše, puno sam razmišljao. Pitao sam se  zašto su oni u crkvi a ja vani. U Pregradi sam kao dijete, na poticanje roditelja, i sam redovito počeo odlaziti u crkvu k meši. Te nedjelje na Vinagori počela su se kod mene rađati neka nova pitanja. Najviše su mi dale misliti žuljevite radničke ruke Vinagorčana, žuljevite radničke ruke žena i muškaraca, baka i djedova. Zapele su mi te radničke ruke pune žuljeva za oči kad su pri kupnji mojih medenjaka, licitarskih srca i svjećica plaćali s dinarima koje su izvlačili   iz zavežljaja svojih marama.

Cijelim putem, pješačeći natrag u Pregradu, najviše sam razmišljao o tim radničkim žuljevitim rukama Vinagorčana, o njihovim životima i o njihovoj crkvi. Po dolasku u Pregradu niti sam o tome pričao s gospodinom Antunom Žnidarićem i gospođom Marijom Žnidarić koji su s utrškom bili zadovoljni te me za moju uslugu i dobro platili, niti s mojim roditeljima koji su bili sretni i zadovoljni što sam se s vinagorske avanture vratio živ i zdrav.

Eto tu priču sam ispripovijedao tebi čitaoče. Znaj da Vanagorčane i njihove žuljevite ruke nikad nisam zaboravio.

Ponovo ću na Vinagoru. Ovaj puta ne sa svojom licitarskom naprtnjačom već s mojim Nizozemcima. Ovaj puta bit ću u crkvi. Slavit ćemo mešu na Spasovo u crkvi Majke Božje Vinagorske. Mislit ću ponovo i moliti za vrijedne žuljevite radničke ruke Vinagorčana. I ne samo njih. Puno je takvih ruku diljem pregradskog zavičaja i domovine Hrvatske.

Nakon Spasova slavit ćemo misu i drugdje. U Zagrebu u zagrebačkoj katedrali, u subotu 12. svibnja. U Pregradi u zagorskoj katedrali, u nedjelju 13. svibnja. Liturgijskim slavljima po dragome kraju pridružit će nam se svojom pjesmom u Zagrebu i u Pregradi Prvi Komin Snježanin iz Zagreba i Kmeti iz Pregrade. Moji Nizozemci naučili su i tri drage i lijepe hrvatske pjesme koje ćemo pjevati zajedno: Rajska Djevo Kraljice Hrvata; Krist na žalu i Kraljice neba raduj se. 

Veselim se putu u dragi moj kraj. U moju dragu Pregradu. Posebno ponovnom putu na Vinagoru…