Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Petra Vdović

U ovo adventsko vrijeme i mene je posjetio Duh Božića, prijašnjih, sadašnjih i koji će doći. Onaj "prijašnjih" me odveo u dječje doba kada je jedino bilo bitno da ima snijega, da su pokloni pod borom i kuća miriše na kolače. Lijepo je bilo to doba. Bezbrižno, sretno i veselo. Kako treba i biti. No tada nisam razmišljala o "Djevojčici sa šibicama". Tada je to samo bila bajka sa sretnim završetkom, jer bajke moraju tako završiti.

Duh Božića u podrapanim čarapama

Baš me ta djevojčica sa šibicama odvela do Božića sadašnjih. Kako sam postala majka, ne mogu a da ne vidim prvo djecu, a onda sve ostalo. Oni koji se ne sjećaju, bajka je zapravo jako tužna. Djevojčica bez majke, tjerana je od oca da na snijegu i hladnoći u dronjcima prodaje šibice. Kada je H.C. Andersen pisao tu bajku bilo je posve normalno da djeca na ulicama rade. Danas je to nezamislivo u modernom svijetu. Namjerno pišem modernom, jer cijeli svijet nije tako moderan. Samo ga mi tako doživljavamo. Mi koji živimo u naprednoj civilizaciji. I danas žive djeca koja prodaju na ulicama, koja u dronjcima nemaju što jesti, koja trpe ratna stradavanja. Djeca koju se tjera da prosjače, koja zaprljana gladna i žedna traže po kontejnerima hranu i piće. Jedu sa poda ostatke bačene hrane, piju sa malih lokvica na cesti vodu koja nije prokuhana i servirana u steriliziranoj boci. Da to je svijet oko nas. Samo ga ne želimo vidjeti jer smo slijepi od blesavih reklama koje nam peru mozak. Ajde da su sad to neke bitne reklame, ali o najnovijem mobitelu, šamponu za kosu, maskari za trepavice i igrački koja svijetli u mraku, sarkastično izjavljujem da ne znam kako će netko preživjeti ako to ne kupi. Nitko si ne želi "pokvariti Božić" realnim pričama svijeta oko nas. Ali kako si to zapravo ne želimo pokvariti Božić i što to zapravo znači. Čujte, pa Božić nije francuska salata u koju stavite naribanu jabuku ili tjesteninu pa nekome pokvarite očekivani gušt.

Mislimo da smo se maknuli od gladi i žeđi, zato što imamo pune police u dućanima i ne znamo u koji ćemo prije otići i koji ćemo poklon kupiti. Jer Božić je, mora biti svega obilja. Pod stresom smo jer nas ovo blagdansko vrijeme tjera da kupujemo, kupujemo, kupujemo. Moramo imati najljepši bor ikad, najbolje poklone za druge, najfinije kolače, brdo hrane od koje nam je kasnije zlo. Što to zapravo mi moramo?

Djevojčica sa šibicama je na kraju bajke na snijegu i ledu, omotana u dronjke koje je jedva i imala, paleći šibicu po šibicu te maštajući o svemu što bi za blagdane rado imala, umrla od hladnoće u kutu jedne zgrade. Umrla je sa osmijehom na licu. Osmijehom zato što je spašena od agonije jer je po nju "došla" baka koju je voljela i odvela je na "nebo". Tu je taj sretan kraj. Kraj koji steže u grlu i ne ostavlja baš neki osjećaj sreće. Barem meni ne. U mom "sretnom završetku" ta djevojčica bi bila zbrinuta, zaškolovana, osnovala bi ili ne bi obitelj i dočekala duboku starost sa puno bora "smijalica" na svome licu.

Nada umire posljednja

Vjernici će reći, Božić je nova nada koja se rađa. I tako se iz godine u godinu slavi ta nova nada koja dolazi. Ali zašto tokom godine zaboravimo na tu novu nadu i opet je se oko adventa sjetimo da ju moramo slaviti?! Kada bi statistički gledali tu novu nadu, izgledalo bi kao jedna krivulja koja dobro krene pa se tokom godine spušta i opet krajem godine se diže prema gore. Ispada kao da svoj život živimo u jednoj godini dana u jednom ciklusu, i tako iznova, godinu po godinu. Baš kao po nekoj nevidljivoj krivulji, koja se spušta i penje.

Dobro je imati nadu, jer ona je jedino što vas drži da idete naprijed. Posljednja šibica za koju znate da kada se ugasi odvesti će vas na bolje mjesto. Nadate se boljem životu za sebe, zdravlju, sreći i blagostanju za svoju djecu i za svoje najdraže. Ako postoji nada, postoji i volja, reći će oni malo stariji i malo mudriji.

Svim na zemlji…

Dok ludujete po šoping centrima i kupujete za blagdane očajni i na rubu suza, jednostavno stanite! Udahnite! Zapitajte se da li vam treba sve to?! Poslije ćete kukati kako nemate novaca jer krivi su blagdani. Lijepo je da želite nekoga razveseliti i kupiti mu poklon, jer običaj je da se za rođendan Isusa ljudi međusobno daruju. Ali da li vam Isus ili djed Mraz govori da to mora biti jako skupi poklon ili je dovoljan mali znak pažnje, prema vašim financijskim mogućnostima. Ok, osjećate se loše ako vam netko kupi skuplji poklon nego ste mu vi kupili, ali da li vidite koliko je to zapravo malodušno. Jer daruje se od srca i svatko tko to ne vidi to je njegov problem a ne vaš. Najveći dar koji možete dati nekome je vaše vrijeme i pomoć. Nisu bitne lampice, nisu bitni pokloni, bitno je da provedete što više vremena sa svojom djecom i bližnjima. Djeca će zaboraviti na vlakić i lutku koju su dobili, ali neće zaboraviti kako su se osjećali provodeći vrijeme sa vama za vrijeme praznika. Nemojte zaboraviti i na potrebite. Posjetite koju staru baku koja živi sama, odnesite joj malo kolača i domaćeg čokoladnog likera. Popričajte sa njom, bolji dar joj ne možete donijeti.

Radujte se ljudi svemu dobrome što imate u životu, jer mnogi nemaju puno toga a sretni su. Sretni su što žive, što imaju za jesti, što idu u školu, što prvi puta vide snijeg ili su probali toplu čokoladu. Da prava sreća je u malim stvarima. Zaboravimo mi to "moderni" često. Dozvoljavamo da nas usišu u taj materijalni svijet gdje jedino vrijedi pravilo visokih cijena koje određuju vašu vrijednost. Vrijednost vas samih. Možete li staviti cijenu na svoj život, na svoje zdravlje?

Dok kitite bor, stavljate lampice, odlazite na polnoćku i pjevate pjesmice malom Božiću, okrenite se oko sebe, nasmijete se čovjeku do vas, možda će vas čudno gledati, ali nema veze. Širite veselje čista srca i nadajte se! Nadajte se da će biti što manje gladne i nezbrinute djece. Jer oni to nisu tražili. Nisu tražili ovakav svijet koji je oko nas. Njihovo je pravo da budu sretni, da vide taj okićeni bor, da vjeruju kako djed Mraz postoji, da vjeruju u čaroliju Božića te nove nade koja se rodi. Neka osjete da su voljeni i zaštićeni a osmijeh neka im se nikada ne skida sa lica. Ako tako bude u većini svijeta, onda svog "Duha Božića koji će tek doći" radosno iščekujem!