Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

        U pregradskome kraju stanovnike mjesta i zaselaka zapadno od Pregrade naziva se Ratkajcima. Tako se u Pregradi naziva stanovnike Sopota, Vinagore, Marinca, Velike Horvatske, Desinića, Miljane i mnogih sela zapadno od Pregrade  Oni pak stanovnike Pregrade i mjesta u susjedstvu i istočno od Pregrade nazivaju Bezjaki. Nazivi Bezjaki i Ratkajci se izgovaraju prema svom izvornom dijalektu, kao  Bezjouki, Ratkojci ili tome slično.

         Kad živiš udaljen od rodnog zavičaja, odgovori na pitanja o porijeklu i značenju naziva, o kojima si u Pregradi čuo govoriti, a o kojima ti razloge njihova postojanja i upotrebe nitko nije objašnjavao, niti si o tome postavljao pitanja, odjednom počinju buditi zanimanje. Prije nekog vremena pitanja o porijeklu i značenju, prije svega naziv Bezjaki zaokupila su moju pažnju. Po povratku iz Pregrade u Bussloo s ovogodišnjih ljetnih praznika, počeli su stizati i odgovori. Neke od odgovora o pitanjima porijekla i značenja naziva Ratkajci i  Bezjaki, koje sam u svom traženju do sada pronašao, želim podijeliti i s vama.   

            Porijeklo i značenje naziva Ratkajci

            Porijeklo naziva Ratkajci povezano je s obiteljskim imenom hrvatske plemićke obitelji Ratkaj, porijeklom iz Sjeverne Ugarske (mađ. Rattkay) iz mjesta Rathka na rječici Sajo u Mađarskoj. Pavao I. Ratkaj dobio je 1502. godine od hrvatskog bana i slavonskog hercega Ivaniša Korvina u znak zahvalnosti za odanost i vojne zasluge u njegovim vojnim postrojbama u obrani Hrvatske od Turaka, ali i u ime novčana duga, prostrani posjed u Hrvatskom zagorju kojemu je pripadao Veliki Tabor i imanje Jurketinec. Njegova braća i nasljednici proširili su posjed na Klenovec, Mali Tabor, Miljanu i Veliku Horvatsku. Od tih se vremena počelo stanovnike na posjedima obitelji Ratkaj nazivati Ratkajcima, a naziv se zadržao i koristi se sve do danas. Porijeklo i značenje naziva Ratkajci, dakle, svoje korijene nalazi u plemićkoj obitelji Ratkaj i u stanovnicima nekadašnjih njihovih posjeda.  

            Suprotno nazivu Ratkajci, porijeklo i značenje naziva Bezjaki obavijeno je velom tajni i mnoštvom nepoznanica. To što se u pregradskome kraju o Bezjakima nije govorilo ili pisalo ne znači da se o porijeklu i značenju naziva Bezjaki, kojim se stanovnike pregradskoga kraja naziva i kojeg oni i danas u govoru svojih Ratkajskih susjeda nose, negdje drugdje nije govorilo ili pisalo. Potrebno je samo krenuti i tražiti gdje bi se odgovori mogli naći. Ako se jednom krene u potragu, uvijek se nađe nekakav trag. Tragajući, saznao sam štošta zanimljivog o Bezjakima.

            Porijeklo i značenje naziva Bezjaki

            Porijeklo naziva Bezjaki, koji je i stariji naziv od naziva Ratkajci, u hrvatskoj historiografiji i etnologiji postalo je tek poznatije 1967. nakon što je svoje rezultate o Bezjacima objavila hrvatska etnologinja Marijana Gušić (1901.-1987.). Zahvaljujući antikvarijatu Zlatarevo zlato iz Zagreba dopao mi je u ruke poseban otisak iz njezine knjige "Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena", knjiga 43, pod naslovom "Etnička grupa Bezjaci" u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu iz 1967. Istraživački rezultati Marijane Gušić objavljeni u toj studiji od 124 stranice, pružaju mnoštvo zanimljivih informacija o porijeklu Bezjaka, njihovim povijesnim korijenima i kulturno etnološkoj baštini.

            O etnografskoj rasprostranjenosti naziva Bezjak i Bezjaci, kako navodi Gušić, pisao je Slovenac Fran Ilešić (1871.-1941.), profesor slovenskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u svojem radu 'Bezjak i Bezjaci' objavljenom 1927. godine u Beogradu. Iz povijesnih izvora skupio je građu i krenuo u utvrđivanje sadržaja riječi u vremenu i zemljopisnom prostiranju. On je kao prvi naziv Bezjaki odredio kao etnografsku pojavu i s tog vida ga i tumačio. Ustvrdio je da ime krije neki stari etnikon.

            Riječ bezjak pronađena je u mnogim literarnim tekstovima od 16. stoljeća nadalje, a koristi ga se i kao ime za određenu etnografsku grupu.

            Značenjem riječi bezjak bavili su se mnogo jezikoslovci i pri tom stvorili mnoštvo često suprotstavljenih teorija, što pokazuje kako njeno značenje nije jednostavno razriješiti. Razlog leži, kako navodi Gušić, u njenoj mnogostrukoj primjeni i u raširenom prostiranju. Sama se riječ koristi kao nadimak (cognomen), kao ime mjesta (toponim) i kao naziv za određenu etnografsku grupu koju se ne može lako utvrditi u njenom mjesnom postojanju.

            Jedna od karakteristika te riječi jest i ta što se upotrebljava kao podrugljivi naziv za susjede u istome kraju za koje se kaže da su "od Bezjakov". Tako se ta riječ, tvrdi Gušić, koristi u kraju uz rijeke Dobru i Kupu i u Hrvatskom zagorju. U tom značenju čini mi se i prepoznatljiva u korištenju Ratkajaca za stanovnike pregradskoga kraja. 

            Iz povijesnih izvora poznato je da se dio hrvatskih zemalja nazivao Bezjačija. Za Vjekoslava Klaića (1849.-1928.), velikog hrvatskog povjesničara, bio je to u 16. i 17. stoljeću povijesni regionalni naziv za tadašnju Slavoniju između Drave i Save. Juraj Dalmatin (1547.-1589.), slovenski protestantski pisac koristi ime bezjak i bezjački za kajkavsko stanovništvo izvan Slovenije, u najzapadnijem dijelu sjeverne Hrvatske. Najbliži realnom sadržaju imena Bezjak onako kako to ime živi u sjevernoj Hrvatskoj, prema Gušić, je Juraj Križanić (1618.-1683.) svećenik, teolog, misionar,  jezikoslovac, političar, zagovornik slavenskog jedinstva, a koji je o tome pisao u svojoj Gramatici. U njegovu kraju oko Dubovca, Ozlja i Ribnika oko rijeke Kupe postojala je oštra razlika između Bezjaka i onih koji to nisu. Križanić je zapisao da se izgovor i naglasak hrvatskog jezika ispravno čuje u njegovu rodnom kraju, a da Hrvati onaj govor kojeg on osjeća kao nakazni zovu bezjačkim, a koji potječe od Bezjakov. Radi se o kajkavskom narječju u njegovu zavičaju kako i danas u tom kraju govore Bezjaci u zaleđu Dobovca.

            Prostorna rasprostranjenost Bezjaka

            Ime Bezjak u službi etničkog nadimka živi, kako je to utvrdila Gušić, u tri područja najzapadnije Hrvatske i dijelom na tlu Slovenije: 1. u dijelu Istre i Slovenskog Primorja; 2. u Prigorju od Karlovca do Samobora i 3. u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja nad Sutlom.    

            Stanovnike koje se naziva Bezjacima nalazimo tako na lijevoj obali Soče u okolici Tržića u Sloveniji, zatim u srednjoj Istri gdje se hrvatsko kajkavsko stanovništvo naziva imenom Bezjaki. Zatim se područje Bezjaka nastavlja u Kastavštini, u pobrđu nad rijekama Kupom i Dobrom te se nastavlja u zaleđu Samobora u Gorjancima te kraj Samobora u zaleđu brda Giznik. U Hrvatskom Zagorju, piše Gušić, stanovnici Krapine i srednjeg Zagorja nazivaju dolinu Sutle od Dubravice, odnosno od Kraljevca do Zagorskih Sela Bezjačija. Pregradu Gušić spominje zajedno s Klanjcem i Desinićem, za koje kaže da sebe smatraju purgarima, dok seljački svijet u svojoj okolini od reda zovu bezjakima. Ona i tvrdi kako se seljaci u tom kraju ograđuju od tog naziva te se se redovito čuje da su "bezjaki oni tam dalše", tj. u udaljenim selima, u zabačenim naseljima na pobrđu Hrvatskog zagorja. Gušić zaključuje da su to brojna rasuta mala sela i zaseoci koji u gustoj hiperpopulaciji napućuju brdovit teren Hrvatskog zagorja gdje se sadržaj naziva bezjak izjednačuje s oskudnim životom seljačkog puka. Bezjake se zatim nalazi u podgorini Ivančice, u području sela Lobora, Lepoglave. Preko Drave Bezjaki se javljaju na pragu Ptujskog polja.

            Karakteristične crte sadržaja imena Bezjak        

            U traženju karakterističnih crta sadržaja Gušić je pristupila na način da je na dva područja, u Prigorju nad rijekama Dobrom i Kupom te u Hrvatskom zagorju, u Klanjcu, Pregradi, Velikoj Horvatskoj, Zbilju, Klenovcu, odvojila iz sadržaja imena Bezjak one značajke koje nositeljima ovog imena ne pripadaju niti se vežu s njegovim značenjem, a koje pripadaju onom kajkavskom stanovništvu ovih krajeva koje se ne priznaje Bezjacima. Mene, a vjerojatno i Vas, zanimaju rezultati njezinih istraživanja i tumačenja u Hrvatskom Zagorju, a naročito u pregradskome kraju.

              Za Klanjec kaže kako je u njega i na posjede zemaljskih gospodara Erdödyja u prvoj polovici 17. stoljeća za turskih ratova dolazilo stanovništvo s juga, zatim početkom 18. stoljeća purgari iz susjedne Štajerske i daljnjih krajeva Furlanije. No to sve nisu Bezjaki kao ni oni seljaci s domaćim hrvatskim prezimenima za koje se zna da su kao slobodnjaci pridošli s juga naseljeni na Erdödijevskim i Ratkajevskim imanjima od 16. stoljeća dalje. Ne smatraju se Bezjacima, piše Gušić, ni stanovnici one široke doline s onu stranu brda na kojima su bezjačka sela, a kojom protiće potok Horvacka. I dolina se, kaže, zove Velika Horvacka, gdje je prije osnutka župe u Klanjcu, stara crkvena župa u Tuhlju obuhvaćala čitavo ovo područje, a ime Horvacka nosi i centralno smještena kurija, nekad feudalno središte ove plodne doline.                                                                                                            

              Dok se prezimena Horvat, Horvatić, Horvatek i sl. u knjigama tuheljske župe javljaju sporadično kao prezimena pojedinih obitelji, Gušić navodi, kako se u kompaktnoj množini ime Horvat javlja u nedalekoj Pregradi i okolnim selima, a označuje došljake iz južnih krajeva od kraja 15. stoljeća dalje. No zaključuje kako toponim Velika Horvacka vodi podrijetlo iz vremena prije ovih doseoba. I Velika Horvatska tako i trideset i dva ostala lokaliteta, među kojima i jedan dio Pregrade, Sopot, bila su u posjedu grada Vrbovca. Poznato je to iz darovnice kojom je hrvatsko-ugarski i češki kralj i rimsko-njemački car Žigmund Luksemburški (1368-1437) Vrbovec na Sutli darovao svom tastu, grofu i hrvatskome banu, Hermanu Celjskom (1360.-1435.).                                          

              Razotkrivajući nazive toponima Škrnik, Gornji i Donji Škrnik, Banska Gorica i Zbilj za Zbilj navodi kako se u grafiji 16. stoljeća ime Zbilj pisalo kao Sbeel, Sbyl, Sbyly ali i Bezel gdje se javlja i temelj imena *bez. Gornji tok potoka Horvacke dijeli pobrđe Zbilj s ostalim zaseocima i ako toponim Zbilj protumačimo kao izvedenicu iz osnove *bez, mogli bismo, misli Gušić, ovdje naći opreku između dviju etničkih grupa i imena njihovih lokaliteta. Za primjer navodi posjed Rakitovec u Turopolju gdje se 1346. u međašima posjeda navodi kao jedan od potočnih tokova i rivus Horuachka, a jedna od njiva na tom posjedu je Bzouicha, pa Gušić misli da su stari lokaliteti s etničkim imenom hrvat - povezani s naseljenjem, kojemu je ime nosilo i oznaku porijekla, a da su tako ovo naselje nazivali susjedi koji očito nisu bili istog porijekla i imena. Nad dolinom Velika Horvacka koju njen potok obilato navodnjava i gdje se pruža ravno polje sa sočnim livadama, s obje strane diže se pobrđe, gdje se u sitnim rasutim  selima, kaže Gušić, susreću obitelji s porijeklom "od Bezjakov" pa zaključuje da u opreci između ova dva imena, Hrvat i Bezjak leži ujedno opreka između dva etnička sloja u prvotnom naseljavanju ovoga kraja.          

            Srednjovjekovni spomenici i Bezjaki

            Za razliku od ostalih krajeva u Hrvatskoj, u Hrvatskom zagorju srednjovjekovni spomenici pružaju oskudne vijesti, a posebno se povijesna šutnja nadvila nad područjem Bezjaka od ušća Sutle do gore Ivančice. Tek u 14. stoljeću doznajemo za imena pojedinih naselja, otkada je tu zavladao velikaški rod Celjskih. Ranije kao da tu kroz stoljeća nije bilo nekog višeg društvenog života ni važnijih političkih događaja o kojima bi kakva vijest iz duboke tame doprla do nas. Ni u najbolje doba ekonomskog uspona u visokom srednjem vijeku Zagorje nije izašlo iz povijesne anonimnosti. Ono je rijetko naseljeno i veoma siromašno. Ni u crkvenoj administraciji za ovo područje gotovo nema interesa. Područje je to arhiđakonata Urboucz (Vrbovec) s tek nekoliko župa uz lijevu obalu Sutle i desni dio doline potoka Velika Horvacka s niskim pobrđem između ova dva toka, gdje su se smjestila sitna naselja sa starim imenima i s naseljenjem Bezjaka.

            Naziv Bezjaki - čuvar povijesnog toka migracijskih preslojavanja

            Marijana Gušić, zatim, u najvećem  dijelu svoje studije nastavlja  prikazivati  vlastite stručne rezultate etnoloških i etničkih istraživanja vezanih uz korijene Bezjaka i njihovu kulturno povijesnu i etnološku baštinu. Prema njenom mišljenju Bezjaki su potomci nekad rasprostranjenog, ali razbijenog etnikona koji je jedino u svom imenu i svom odnosu prema okolini sačuvao svoju vlastitost. Oni su činili jednu od podloga kojima su Hrvati po zaposjedanju ovih krajeva za seobe naroda kao svježi, a ujedno najjači etnički faktor dali temeljne crte u fizionomiji pretopivši ih u svoj jezični i nacionalni organizam. Bio je to proces, tvrdi Gušić, nezamjetan u pisanim izvorima i dug u vremenu, odvijao se tako da su se i posljednje komponente ranijih etničkih grupa, od kojih su jedna bili i Bezjaki, pretopile s hrvatskim naseljenjem u jedinstven etnički spoj, koji je na ovom tlu rezultirao u današnjoj cjelini kajkavskih Hrvata.                                                                                      

            U tom spoju skupina pod imenom Bezjaki, očito je to iz nazivanja kojim Ratkajci još dan danas tim imenom nazivaju Bezjake, dugo je  i uporno do danas čuvala i još uvijek čuva u svom imenu posljednji trag o povijesnom toku migracijskog preslojavanja. Ta su pak preslojavanja donosila uvijek iznova svježu prinovu i prekrivali njom starije slojeve u kojima se ustaljena tradicija prenosila s koljena na koljeno unoseći usvojene vrednote u materijalni posjed i u kulturni lik naše zemlje i naroda, zaključuje Marijana Gušić na kraju svoje studije.                                                                                                                                          

             I tako su pitanja o porijeklu i značenju naziva Bezjaki kojim nazivom Ratkajci u pregradskom kraju nazivaju Bezjake, zahvaljujući studiji Marijane Gušić dobila svoje odgovore. Dakako da ti odgovori postavljaju i nova pitanja. Je li o Bezjacima pisao i još netko i nakon Gušić, to bi još trebalo istražiti. Hrvoje Petrić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svom radu "Dolenci i Bezjaci. Prilog poznavanju Hrvatsko-Slovenskih migracija u ranome srednjem vijeku", objavljenom u časopisu Podravina, br. 22, objavljenom u Koprivnici 2012. str. 66-71,  smatra da nakon detaljnog rada Frana Ilešića, a posebno nakon iscrpnog rada Marijane Gušić nema smisla detaljnije ulaziti u bezjačku problematiku. Da se u radu Marije Gušić nalazi mnogo odgovora o Bezjacima, to mogu samo potvrditi. Ovaj kratak prikaz imao je za svrhu upravo ukazati na to.