Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Ovo je prvi nastavak iz serije kolumni o "Retro džuboksu" s Fejsa. Drugi dio možete pročitati ovdje.

Svojevremeno, dok sam još imao živaca i volje visjeti na Fejsu, dosta tog se na mom profilu vrtjelo oko glazbe. Ovdje bih se zadržao na postovima o pjesmama s okusom onih legendarnih proustovskih "madeleine" kolačića koji nam okidaju sjećanja i vraćaju u prošlost. No dobro, ako bi baš inzistirali na kolačima onda bi u domaćoj varijanti to mogle bit neke davne krafne ili mamina orehnjača, ali princip tog neobičnog vremeplova je isti i kad se radi o pjesmi. 

"Sentimental Journey" - Doris Day

Recimo da je otprilike sredina šezdesetih, rano je jutro. Sjedim za stolom u našoj staroj hiži, pijem bijelu "Divka" kavu i grizem šnitu maminog kuružnjaka namazanu pekmezom. Ugodno je toplo a na radiju svira baš "Sentimental journey" u originalnoj verziji Doris Day (naravno, kasnije sam to povezao). Gledam kroz prozor gotovo hipnotizirano, jer vani je po prvi put te zime pao snijeg. Netaknut je i očito visok, vide se samo krovovi susjednih kuća i deblje grane drveća. Doris pjeva, ja pretražujem i zumiram krajolik i čini mi se da to traje unedogled. Na staru šljivu tik do prozorčića slijeće kos, zanjiše granu i kipa pravu malu lavinu po staklu prozora.

Sanjarenje prekida mama;  "Marcel, muoraš iti van i prije škuole očistit snieg do zdenca tak da moremo do vode". Ustajem pomalo nevoljko, oblačim kaput i navlačim vunenu kapu s cofom. Uzimam lopar kraj krušne peći i otvaram vrata. Snijeg je do razine praga, a od staze i zdenca ni traga.

"Zvižduk u osam " - Đorđe Marjanović

Je li to bilo najsretnije razdoblje mog djetinjstva? Sudeći po sjećanju i asocijacijama, moglo bi biti. Ili bar najcjelovitije, najzaštićenije, prije onog efekta razbijenog ogledala koji je u određenoj mjeri nastupio kasnije, s odrastanjem.

Dobro pamtim taj ljetni dan, to popodne. Nakon proloma oblaka nad Magdalenom se još uvijek crnilo, ali iznad Korundovog brega već je sijalo sunce. Nad Pušakom se pojavila raskošna duga. Hodam kolskim putem prema seoskom raspelu i gazim fini, topli, savršeno poravnan pijesak u grabicama. Kakav gušt! Za mnom ostaju tragovi bosih nogu,  dok jarkom odzvanja upravo ovaj staromodni slow-rock.. Ne pitajte otkud, iz koje hiže, s kojeg prozora, to nije bitno. Moje djetinjstvo je ionako sličilo mjuziklu.

"Vu plavem trnaci"

Kao klinca me često imresionirala frapantna sličnost teme iz te kultne popevke s našom starom hižom i trnacem. Gotovo sve opisano, uključujući događaje i povijesne prilike se gotovo savršeno poklapalo s našom "bogicom", osim možda brajde, mada to što ja brajdu ne pamtim ne znači da nekad davno nije uz hižu rasla. Očito je Đuro Prejac (rođen u Desiniću) uspio napisati neslužbenu himnu Zagoraca i kajkavaca s kojom se svi poistovjećuju i svi je s pravom svojataju. U tom smislu ona je uz  "Kaj", "Falu" i "Popevke sem slagal" postala narodna popevka a to je možda i najveći kompliment jednom autoru. Uz nju povezujem i neke od najljepših obiteljskih uspomena.

Kako je moj otac bio "muzikaš", jasno da mu je bila na repertoaru i nezaobilazan dio obiteljskih fešti kada bi prednjačio u sviranju i pjevanju a mama i svi ostali se pridruživali. A za toplih ljetnih večeri sjeo bi on bosih nogu na visoki, drveni kućni prag i zasvirao na gitari sebi svojstvenim "fingerpickingom" svoje omiljene instrumentale; "Trećeg čovjeka" - A. Karasa, "Vaja con dios", "Bijele ruže, nježne ruže", "Nekada sam i ja volio plavo cvijeće", "Aloha Oe", naravno, i "Vu plavem trnaci". Za to vrijeme ja bih bauljao dvorištem i tim našim plavim trnacem loveći krijesnice i "hruše", dok bi mama kraj krušne peći toflala one prave domaće žgance ili "šmarglin", uz povremene asistencije ocu altom. Those were the days!

 "Sve majke" - Marko Novosel

Ova se pjesma u interpertaciji Marka Novosela rado slušala sredinom šezdesetih a podsjeća me na nekadašnji "Dan žena" oliti "Osmi mart". Slično ko danas i ondašnje su žene, majke i drugarice i taj dan vrijedno radile a za uzvrat bile čašćene buketima cvijeća i skromnim darovima djece i svojih muževa.

Tom bi prigodom moj otac svirao u topličkom Kurhausu (lječilištu), na osmomartovskoj proslavi za pacijente i osoblje bolnice. Prije polaska nabiksao bi cipele, obukao hlače "na pugu" i bijelu košulju s ukrasnim gumbima na manžetama, spretno zavezao kravatu s iglom dok bi mu neko od nas u međuvremenu iščetkao njegov omiljen i već pomalo pohabani krombi-kaput. Onda bi se završno nataftao kolonjskom i namazao kosu orahovim uljem, prebacio gitaru preko ramena i  dugim se koracima (poput Kičmanovića seniora), zaputio preko brega.

Vratio bi se kasno navečer i u pravilu dobre volje, tj. lagano "švungu", a tad je, kako je mama znala reći, "bil najbuolji, mogel bi z njim rane vezati". Razumije se, stari nikad nije došao bez poklona. Obično bi to bio neki "ženski liker" ili kruškovac, najlon čarape, rubac ili nekakva delikatesa od koje bi mi djeca imali najviše koristi. Svečano bi ga uručio mami i značajno napomenuo; "Ovo ti poklanjam za tvoj dan, tak da nebuš pripoviedala kak nigdar ne mislim nate".

Eto, čiča miča gotova priča.

"The most exlusive residenz for sale" - The Kinks

Šareno, "freaky" doba, pojava hipijevštine i modne ekstravagancije, košulja na cvjetiće, rifli, uskih "tukastih" kariranih hlača, bitlsica...  Pojavljuje se famozna mini suknja s neizbježnom Twiggy, šminka postaje dramatičnija, a boje su često pojačane na maksimum. Čak i "Modra lasta" doživljava redizajn i pršti od boja. Gutam "Plavi vjesnik" starije braće (ponajviše zbog stripa "Den Deri") i iz prikrajka pratim tu dinamičnu pop-revoluciju. Stara ekipa pomalo vrti glavama, u pop-glazbi prve naznake psihodelije, Bitlsi se pomalo rješavaju svojih strogih odijela, gitare padaju sve niže.

U Toplicama omladinci improviziraju svoj prvi disko klub. Brat Dragan svaki dan pjevuši neki novi hit i pada u očaj kad mu najstariji brat Mirko u ulozi frizera namjerno ili slučajno previše reže "must have" šiške (Mirko je Elvisova generacija, mislim da je bio u tome štos). Uz Bitlse i Stonse slušaju se Shadowsi, Holliesi, Bee Gees, Troggsi, Monkeesi, Grupa 220, Korni grupa i naravno, Kinksi.. "Delfini" prave solidan prepjev gore postavljene pod nazivom "Najljepša kuća na prodaju". Dotad neprikosnoveni radio postaje nedostatan, gramofon ili makar portabl-tranzistor za bazene, to se traži.

"Tam kjer murke cveto" - Ansambl braće Avsenik

Ne treba ni spominjat koliki su utjecaj Slovenci i "oberkrajneri" imali na zagorsku muziku. Polke i valčeki su oduvijek bili omiljeni u Zagorju, nijedna pučka zabava ili svadba (i danas, a pogotovo nekad) nije mogla proći bez "Avsenika" i njihovih velikih hitova - Robleka, Golice, Spomina, Na mostu itd.

S obzirom da sam tih godina uz gitaru pomalo "rastezao" i harmoniku, podrazumijevalo se da ih imam na repertoaru, makar za naše kućne fešte. S vremenom mi je i harmonika i cijela ta scena pala u drugi plan mada su u međuvremenu i Zagorci konačno dobili solidne pandane "Avsenika" u vidu "Lepih cajti" i Dečkih z bregov". Što se tiče "oberkrajnera" svojevremeno sam jače zapeo na "Global Krajnerima", ali onaj izvorni zvuk Avsenika iz šezdesetih, taj neki "zlatni rez" između prezentnosti, virtuoziteta i kreacije još mi je u uhu. A "Murke" mi (uz "Spomin", nekako preferiram valcere) spadaju među najdraže njihove. Kad nakon pjevnog dijela stvar ode u modulaciju, taj lift zna otići prilično visoko.

"Eleonor Rigby" - The Beatles, "Good Vibrations" - The Beach Boys, "Monday, monday" - Mamas and Papas

Razlog zbog kojeg baš te pjesme izdvajam i stavljam zajedno je fantastično višeglasje koje me baš pošteno strefilo kad sam ih prvi put čuo. Bio sam još dečkić ali do najsitnijih pojedinosti mogu evocirati neka sjećanja vezana uz te trenutke. Uglavnom, poslije tog  pozitivnog šoka moj pogled na popularnu glazbu više nije bio isti. Bilo je to dragocjeno, gotovo transcedentalno iskustvo. Amen.

"Mala iz 3. b" - Neda, Miljenko i Dario

Inače srednjoškolska "domaćica", u ovom slučaju ipak osnovnoškolska. Uvijek se našla nekakva mala iz 3. b, 2. a, 4. c..Zanimljvo, moja najintenzivnija školska ljubav bila je čisto platonske, preuzvišene, idealizirane naravi. Što reći kad se na neviđeno zacopaš u klinku iz svog, prvog b., kojoj ime i prezime čuješ na prvoj osnovnoškolskoj prozivci pred starom topličkom školom, a vidiš je tek kad sjedne u prvu klupu rezerviranu za boljestojeću djecu i (kasnije skužiš) odlikaše i odlikašice.

A ona, ideal smjernosti i ljupkosti - skladno sašivena crna kuta s čipkastim ovratnikom, bubikopf frizura, "pajnklek" u kosi, cipelice s bijelim soknama.. Treba li reći - uvjerljivo najljepša u razredu? Nažalost, kako ono pjeva Đole - sve prave su ljubavi tužne i prečesto ostaju neuslišane.. Šmrc.

Vesna (kolko sam je puta samo branio od onih zločestih što su se za njom derali "Vesna, cipela ti tesna")  je u nižim razredima osnovnjaka pokazivala simpatije mahom prema kolegama odlikašima kojima nisam mogao parirati zbog stanovitih oscilacija u ocjenama, a u višim ju iznenada počinju zanimat isključivo neki stariji klipani. Što je najtragičnije, spomenuti faceri nisu nju šljivili pola posto jer su ih u to doba zanimali neki stariji komadi. Baš gabula. Koliko samo frustracija dok čitaš one spomenare koji pred kraj školske godine kruže uokolo i u koje se nemilosrdno upisuju favoriti i simpatije, poput presude.

Ipak, nakon dosta godina na nekom lokalnom tulumu, "mi plešemo", a ja sam u prilici svojoj prvoj ljubavi jasno i glasno skresat u lice što je bilo, koliko mi je bila važna. Ona ništa ne zna, ona se čudi.. "Ma daaj, kaj zbilja? Ajooj, pojma nisam imala!". Prešla baba z kolači, ali kad se svega toga sjetim, dođe toplo oko srca.

"Kap veselja" - Lola Novaković

Raspjevanih šezdesetih domaći su "meksikanci" bili izuzetno popularni u bivšoj Jugi, u Zagorju pogotovo. Nevjerojatno je to do koje su se mjere ti naši zagorski dečki i ozbiljni muži uspješno identificirali s Meksikom, marijačijima, sombrerima, fatalnim ljubavima i sudbinama nekih filmskih junaka. Kad bi se u gluho doba noći vraćali iz topličkih gostionica u svoja sela na dalekim bregima, često se mogao čuti njihov opori, otegnuti "Oj Meksiko", "Jedan dan života", "Uvela ruža" ili famozna "Kap veselja ".

"Kap veselja" je u bivšoj Jugi prepjevana u više verzija, od Azre do Doris i Maje Blagdan, ali ova originalna maestralne Lole Novaković s ovako savršenim aranžmanom i instrumentacijom, moj je apsolutni favorit. Kopao sam malo po netu i našao podatak da je za aranžman zaslužan izvjesni Ilija Genić kojeg su zvali Jugo-Mantovani, "jer je imao divan orkestar u kojem su dominirale violine". Inače, pjesmu je u originalu lansirao Cuco Sanchez, uz pratnju gitare.

"Zvjezdana noć " - VIS "Dioleni"

Povijest žive "gažerske" glazbe u Toplicama je bogata kako i priliči renomiranom turističkom mjestu. Stvar se jače zakoturala šezdesetih dok je sedamdesetih to bilo već zbilja nešto. Nerijetko su vikendom glazbe svirale na par lokacija - u hotelskom baru i/li velikoj sali, u (danas Čermakovom) dvorcu, u restoranu na autobusnoj stanici, kod "Đonija", Šoštarića itd.

U doba špičoka, šuškavaca, perlonki i prvih bitlsica, oformljen je prvi toplički bend po uzoru na električare šezdesetih  - VIS "Dioleni". U njemu su, slučajno ili ne, svirali mahom dečki iz našeg sela - Pepek Korunda, Mirkec Hajsek i moj brat Jožek, jedino je bubnjar Valek Martinec izvan. Svirao se (i skidao) repertoar Shadowsa, Robota, Koralja itd. i bez pretjerivanja bi se moglo reći da je to zbilja dobro zvučalo. "Diolene" sam prvi puta slušao na Šoštarićevoj "Plavoj terasi", predvečer, kad su zasvirali set instrumentala kao poziv na ples još prisutnim kupačima. "Zvjezdana noć" (original "Cosy", Shadowsa, cover Koralja) je bila meni najomiljenija njihova i često sam brata i Pepeka "žicao" da mi je odsviraju. Uz nju sam otplesao svoje prve sentiše. Eh..