Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

In memoriam gosp. Darku Dekoviću, predsjedniku Matice hrvatske - ogranak u Rijeci.

Možda ga ne bude. Možda je taj djelić odluke posljednji koji Vam se nudi i nikada se više neće ponoviti.

Nisam dugo bila u Matici. Uvijek mogu pronaći sto opravdanih razloga zašto nisam, ali niti jedan nije bitan. Barem više ne.

"Onim što su pod svjetom rasli" zbirka je pjesama koja je ugledala svjetlo dana zahvaljujući samo par osoba. A najmanje mojom zaslugom. Ja sam je samo napisala. Prijateljica koja je radila u Matici predložila je spontano njenom predsjedniku da pročita nekoliko mojih pjesama. Dalje možete pretpostaviti. Počela je borba za financije, za uređivanje, za lektoriranje... Ali ono prvo je naravno uvijek najproblematičnije. No, odlučni predsjednik Matice nije posustajao. Zar mu se toliko svidjela zbirka?! Ne znam, ali njegovom ustrajnošću, listovi papira su se ukoričili. I nitko sretniji od njega! Pa onda je i meni moralo biti drago. Prije nego bismo načeli ozbiljne teme, započeli bismo raspravama o nogometu, o sustavu natjecanja. Uvijek bi me pitao "Kako to da nema niti jedna pjesma o nogometu?!". Hm... Pitanje za milijunaša... - " Ne znam, za sad je nema." I još uvijek je nema.

Datum održavanja promocije u Rijeci je došao kao iz vedra neba. Doduše, čekalo se gotovo godinu dana od izdavanja do predstavljanja. Iako nije bilo nekog objektivnog razloga, vjerojatno zamor materijala. Ništa se nije kompliciralo niti dodatno otežavalo. Sve je prošlo jednostavno i sa stilom. Na radiju je neprestano najavljivan taj događaj i jedva sam čekala da konačno počne. Znala sam da nema tu neke panike ni strke, to su ljudi koje poznam, a koje ne znam upoznat će me. Ja sam kao nešto svirala na gitari, stručnjaci su komentirali meni nerazumljive profesorske finese jezika, stila i tehnike pisanja... Ja sam se smijuljila.

Jednostavnim riječima, držeći u ruci zbirku pričao je o meni (a o meni se dosta može reći), o našim susretima i iznenadila sam se detaljima koje je zapažao, razmišljanjima koja je projicirao iz mojih pokreta i promjene glasa.

U žurbi da obavim sve poslove, nerijetko sam prolazila korzom pored ulaznih vrata u zgradu Matice. Zastala bih kao da krećem prema njima, pogledom bih zakoračila na prvu stepenicu, ali noge idu svojim putem. Nisam željela uletjeti na minutu, kao da sam samo došla "reda radi", da ne kažu da ih ne posjećujem. Željela sam imati na miru barem dvadeset minuta da sjednem i popričam, nasmijem se i požalim. Ali uvijek je bio sljedeći put, kad budem imala malo više vremena.

Stiže mi sms: "Moram ti javiti da je Darko Deković umro".

Nisam dočekala svoj sljedeći put.

A sad moram živjeti s tim.

(Ne činite moju grešku.)