Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Stara hiža na Gregurićevom bregu u kojoj je živio otac nakon što je njegov otac (moj djed) Imbro nestao u Prvom svjetskom ratu, a baka Kristina ostala sama. U susret pruženoj ruci prilazi moja teta Micika, najstarija očeva sestra koja je doživjela punih 100 godina.

 

Ne znam postoji li ijedan čovjek na ovom planetu koji se bar nekad nije zapitao o svojim korijenima i svojim precima, tim davno zaboravljenim šukundjedovima, pradjedovima i prabakama s kojima evidentno dijeli toliko toga, svoje gene, dobre i loše osobine, obiteljsku povijest, na kraju krajeva, kojima duguje i svoj život, u tom vječnom samoobnavljajućem lancu rađanja i umiranja. Netko tome prilazi površno, zadovoljavajući se najosnovnijim dostupnim podacima i obiteljskim predanjima, netko je možda imao sreće pa mu je obiteljsko rodoslovlje prilično dobro znano i nekoliko koljena unatrag, a netko se, ako baš poželi, mora oko tog malo i potruditi. Uglavnom, ta priča oko predaka ponekad ne može bez strasti, odnosno barem je tako bilo u mom slučaju. Jer ista ona situacija kada se nađemo na vrhu brijega zagledani u nedokučiv, očaravajući zvjezdani bezdan iznad naših glava mogla bi se usporediti s pričom kada pokušavamo proniknuti u svijet naših predaka. Uostalom, što je život bez strasti osim pukog bilježenja i dosadnog perpetuiranja bez boje, okusa i mirisa. A nemira i strasti, reklo bi se, ima kod mene isuviše, kako je to lijepo, mada pomalo frustrirano, pjevao Džoni. 

Kad bi se u krugu obitelji i u našim malim, usko lokalnim seansama zaredale priče o precima, ta bi strast katkad uzela maha. Ponekad bi čitava poslijepodneva i večeri razglabali o našim djedovima i pradjedovima, ponavljajući ono poznato i nepobitno, i špekulirajući o onom što je bilo u stanovitoj ili potpunoj sivoj zoni kad se o mogućim vezama i davnim rodbinskim odnosima moglo tek nagađati. U tim bih pričama najčešćeg i najzainteresiranijeg sugovornika nalazio u daljnjem rođaku s Lončarićeve strane, polubratiću Ivici. Međutim, nakon ponavljanja gradiva te nekih starih nagađanja i nedoumica prije ili kasnije došli bismo pred zid. Za bilo kakve konačne zaključke nedostajali su očitiji dokazi.

O "starim" Lončarićima

Stvarno, tko su bili Lončarići, moji preci koji su nastanili pitomi obronak brijega ispod Marije Magdalene kraj Krapinskih Toplica, kada su stigli, od kuda su došli?

Zanimljivo je i to zašto su baš Lončarići u ovoj priči glavni predmet mog interesa, a ne u najmanju ruku jednakovrijedni Kozine s majčine strane. Za to, rekao bih, postoje neki subjektivni i objektivni razlozi. Naime za razliku od Kozina koji su mi nekako bolje znani i predvidljiviji jer su kao "domoroci" odvajkada nastanjivali bregove oko Toplica i Začretja, Lončarići su važili kao stanovita enigma. Po nekim pričama oni su se u doba izgradnje i procvata "modernih Toplica" doselili odnekud iz Primorja ili Gorskog kotara (činjenica jest da ih tamo najviše ima, npr. Selce su prepune Lončarića, ima ih podosta u Ogulinu, oko Karlovca itd.). Navodno su kao zanatlije kamenoklesari "dopeljani" da bi kao meštri gradili razne objekte u Toplicama, pa i mauzolej Jakoba Badla na vrhu Magdalene. U međuvremenu su se tamo i skrasili, "pooženili domaće puce", te sredinom devetnaestog stoljeća "od drieva starih kletih kaj su dobili od topličkih vlastelinof nakon ukidanja klake" izgradili svoje kuće. Ta priča naoko drži vodu, tim više što je naša prastara hiža u kojoj sam rođen napravljena upravo te 1848. godine, dakle kada je dekretom Marije Terezije feudalizam i službeno ukinut. A te su brojke – 1 8 4 8 – dobro se sjećam, bile urezbarene u glavnu, masivnu stropnu gredu. Usto, naš je pokojni otac znao pričati da je pri gradnji Badlovog mauzoleja "šest pari volof vleklo teško kamenje na breg i da su tuj bili prisutni stari Lončarići". Sve je to okej, ali ono što sam ja pronašao ipak bar donekle revidira tu tvrdnju. O tome kasnije.

Drugi razlog "zakaj Lončariči" bio bi možda taj što mi se čini da upravo Lončarićima dugujem ono  dominantnije karakterno naslijeđe i neke psihološke osobine. Kad bih pokušao opisati karakter Kozina s majčine strane, onda bi uz to išlo poštenje i elementarna etika, upornost, skromnost, trpeljivost.. Moja je mama "z Bobekovog brega" odgajana u prilično patrijarhalnom i pobožnom duhu, živjelo se teško u teškim vremenima na siromašnom gruntu, ali u tom je životu ipak bilo pravde, dobrote, nekih čvrstih načela i sigurnosti. To joj je zasigurno pomoglo da izraste u jaku, samopouzdanu osobu, dok je njezin duhovni svemir bio jasno omeđen biblijskom pričom u kojoj nije baš bilo mjesta za previše suvišnih pitanja. Dakako, ne bi bilo pametno iz tog izvući zaključak da je moj otac bio nekakav beskarakterni beskičmenjak, daleko od toga, ali stjecajem okolnosti i obiteljskog herediteta njegova je sudbina bila ipak ponešto bremenitija. Naime kako je rođen 1912. god., nije ni imao priliku upoznati svog oca, mog djeda Mirka, jer je "Imbra" već dvije godine kasnije, s nepunih trideset godina nestao u vihoru Prvog svjetskog rata. Zbog toga je očevo djetinjstvo bilo zasigurno teže i neizvjesnije nego ono "njegve buduće puce z susednog brega". Iz toga je doba ponio neke ožiljke i frustracije koje je, kako to često biva, u zatvorenom krugu prenio i na svoje potomstvo. Ništa dramatično, očeve mnoge dobre strane su prevlada(va)le, ali njegova su djeca imala prilike upoznati i istrpjeti i tu malo nezgodniju stranu, makar u obliku njemu svojstvene tvrdoglavosti i svojeglavosti. Naravno, i otac je bio vjernik, no iako je pjevao u crkvenom zboru, odlazio na mise i slavio blagdane, u njegovu je svjetonazoru ipak bilo više mjesta za svjetovne stvari, pa i neizbježne obične ljudske grijehe, a vjerska komponenta nikad nije bila toliko dominantna da ne bi bio otvoren prema nekim drugim pitanjima i mogućim scenarijima. Bar sam ga ja tako doživio.

Dakako da ova moja teza o dominantnijim osobinama s očeve strane može biti stvar dojma ili nekog unutarnjeg glasa. Čovjek je ponajviše svoj vlastiti odraz i priča za sebe, te ga osim roditeljskih gena oblikuju i mnogi drugi faktori poput odgoja, socijalnog okruženja itd. Naravno da imam puno toga "na mamu", ali ako bih pojednostavljeno pokušao opisati što bi to kod mene bilo "tipično Lončarićevo", onda bi to bila neka kreativna crta, stanovita enigmatičnost, sanjalački duh, a možda i poneka karakterna osobina koja nekom sa strane i nije uvijek lako shvatljiva. :)

No ajmo mi o starim Lončarićima "z brega". Kad se o njima govori, tada se kao okosnica spominje naš pradjed Petar. Petar je, pretpostavljalo se, imao više braće i sestara, a i sam je imao puno djece, među njima i mog dedeka Imbru. U toj priči spominju se "Petriček i Pavlek", ali tu sad baš i nije (bilo) jasno "do je komu kaj" i je li Petriček bio samo nadimak pradjeda Petra. Sigurno je tek da je u tih 4–5 starih kuća na Lončarićevu gruntu uz Petrovu živjelo još nekoliko obitelji, ali ništa se više od toga nije znalo.

E sad, kako uopće početi potragu? Nažalost, vremena kada su još živjeli ti stari ljudi, prastričevi, bake i djedovi davno su prošla, a mi nismo iskoristili njihova saznanja, osim što smo tu i tamo o njima pokupili pokoji "štiklec" umjesto da ih propitkujemo i te neke bitne stvari možda i zabilježimo – zašto ne. Ali kad si mlad, drugi i drukčiji su prioriteti, uostalom, tko bi uopće pomislio da bi te desetljećima kasnije mogla zainteresirati priča o precima? Naprimjer, iz svog se djetinjstva vrlo rado i živo sjećam našeg stričeka Jankeca, kako smo ga od milja zvali. On je bio pravi stric mog oca, za rane mladosti otišao je iz Zagorja u Zagreb, a pod stare je dane ljeta provodio kod nas, u susjednoj, drvenoj Lončarićevoj hiži nasuprot naše. S obzirom na to da je bio dobra duša te vidjevši kako moj otac s mnogobrojnom obitelji živi dosta skučeno, u toj nam je svojoj kućici s ganjkom i podzidanim podrumom ustupio jednu od dviju soba, našu komoricu u kojoj sam i ja u tinejdžerskoj dobi spavao. Odrekao se u našu korist i dijela svog grunta ("treba to tebi, Viktor, ti imaš puno dece"), zadržavši sebi najnužnije, ali ipak dovoljno za ljetovanje. Striček Jankec mnoga je idilična ljeta provodio na našem bregu, često bi ležao na svom legendarnom prugastom ligeštulu pod starim orahom i ponekad pričao zanimljive anegdote. Primjerice "kak je jen Lončarić bil malo na svoju ruku pa je po bregu rastezal helikonku dok su mu brati orali i mučili se, tak da su si na njega bili jako hudi". Hm, ovo mi zvuči poznato jer slično je bilo i s nekim Lončarićima sto godina kasnije, uz dodatak da se uz harmoniku tu pojavila i nezaobilazna očeva gitara, zaštitni znak obitelji i često naša najomiljenija igračka. Još jedna tipična Lončarićeva "cveba" i dokaz da se povijest ponekad ponavlja.

Sad kad starih više nema, a obiteljski dokumenti zagubljeni ili preoskudni, jedan od načina da se nešto konkretnije istraži bio bi angažiranje kakvog genealoga koji se profesionalno ili amaterski time bavi ili se upustiti u osobno prekapanje crkvenih matica. Prvom rješenju baš nisam sklon (ne radi se o novcu, tek nema tu neke čari kad sve dobiješ servirano na tanjuru), a što se drugog tiče, s obzirom na to da već odavno ne živim u Toplicama, teško mi je pretpostaviti koliko bi toplički velečasni Matek htio biti na usluzi dopuštajući mi da prekapam po tim delikatnim, prastarim knjigama. Istina, u Hrvatskom državnom arhivu na Marulićevu trgu građanima su, uz simboličnu upisninu, dostupne digitalizirane matice i mikrofilmovi svih crkvenih knjiga s područja Hrvatske, međutim postoji još bolje i jednostavnije "priručno" rješenje. Naime saznao sam da su i na mormonskoj web-stranici (mormoni, oliti Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana) dostupne te iste knjige i da se mogu "online" pregledavati. Mormoni su poznati po tome što skupljaju crkvene matice rođenih, vjenčanih i umrlih iz cijelog svijeta, što je zbilja zanimljiva i hvalevrijedna misija. 

Početak potrage

I eto, nakon jednostavne registracije na stranici https://www.familysearch.org mogu pristupiti pretrazi. U tražilicu upisujem željene podatke i dodatno filtriram. Ono ciljano je najbitnije – prezime Lončarić, Krapinske Toplice. Uskoro se otvara indeksirani popis svih Lončarića iz "Krapina-Zagorje" regije, pa i onih iz Toplica. Iznenađuje me brojnost prezimena, ljudskih duša. Lončarića je, po svoj prilici, u proteklim stoljećima bilo u Zagorju ipak više nego danas. Nalazim ih jako puno u Orehovici, Donjoj Stubici, Krapini, Klanjcu, Desiniću, Pregradi, naravno, podosta i u Krapinskim Toplicama. Što je najvažnije i na prvu uočljivo, Lončarići se u Toplicama spominju i bilježe već od 1723. god. Među prvima je zapis krštenja "figlia" Petra, Jakoba Lončarića i Katarine Siročić (naravno, zapisano Petrusa Loncharicha etc., jer se u crkvenim knjigama u to doba pisalo isključivo latinskim, a tako je i u indeksiranom popisu zavedeno, često s pogreškama, o tom kasnije). Pa zatim neki Joanis i Magdalena, Matija Lončarić i Magda Gašak itd. Po mojoj nekoj odokativnoj procjeni u to je doba u Toplicama živjelo nekoliko obitelji Lončarić, podjednako kao danas, ili možda nešto više. Smijem li se nadati da i "moji" potječu od tih najstarijih?

Gore spomenuti Petar, naravno, nije mogao biti moj pradjed. On se rodio tek stotinjak godina kasnije. Pretražujem dalje i u narednom stoljeću nalazim dva Petra kao najozbiljnija kandidata. Prvi je rođen 1831. a drugi 1842. godine. Kao otac i majka spominju se Pauli Loncharich i Anna "nata" Telishman. Postaje zanimljivo, jer Pauli ili Paulus zapravo je "po domaći" Pavlek, a baš on se spominje u tim obiteljskim pričama. Pavlek i Ana r. Telišman imali su osim ta dva Petra (neobično je to, možda je onaj drugi već spominjani Petriček?) podosta djece: Stjepana, Elizabetu, Anu, Katarinu, Barbaru, Helenu.. Svi su oni rođeni u razdoblju od 1826. do 1846.

Međutim moje iluzije o brzom razrješenju ubrzo padaju u vodu. Naime na fotografiji pradjedove grobnice, u kojoj su uz Petra pokopani striček Jankec i supruga mu Ana, jasno su zlatnim znamenkama na crnom mramoru ugravirane godine "1836–1898". Dakle u tu se konstrukciju ne uklapa niti jedan od ona dva Pavlekova Petra. S druge strane nijedan drugi Petar iz dostupnog indeksiranog sadržaja nije iz Toplica. Postoji, naravno, mogućnost da su se "moji" u to vrijeme doselili odnekud, kako se i spominjalo u pričama, a to bi bilo na ovaj način nemoguće istražiti. Baš šteta. Činilo se da sam na tragu rješenja.

Ipak, ne gubim nadu. Imam pri ruci najstariji obiteljski dokument, vjenčani list mog djeda Imbre i bake Kristine r. Hršak. U njemu se navodi da su "tri put ozvani" pa vjenčani, 1911. god. Njihovi roditelji – pok. Petar Lončarić i Magdalena r. Slivonja odnosno Šimun Hršak i Marija r. Fizir. Čak su kao svjedoci navedeni neki dobro znani "jarčani" i susjedi, Korunda i Škreblin s Fučkarova brega.

Odlučio sam se za "ručnu" pretragu digitaliziranih mikrofilmova iz matičnih knjiga vjenčanih, koji, nažalost, nisu indeksirani. Onom Petru iz 1842. god. dodajem barem dvadeset godina i ulazim u zapise od 1862. nadalje, uz neizbježno zumiranje i skrolanje, lijevo-desno, gore-dolje. Uh..Na stranu latinski, ali na momente skoro pa groteskno nacifrani i zakukuljeni krasopis nije baš lako odgonetnuti. Postupno ulazim u štos, koncentriram se na bitno (datumi, imena i prezimena, mjesto, kućni broj) i sve uspješnije dešifriram maniru ondašnjih župnika, matičara (u to doba Ivan Rukavina, prije njega Fabijanec, mada su upisivali i drugi što se vidi po povremenim promjenama stila rukopisa). I napokon, nalazim ključan dokaz. God. 1871. vjenčani su Petar i Magdalena r. Slivonja, a kao roditelji navode su Paulus Lončarić i Ana r. Telišman te Janko Slivonja i Bara Štefiček. Ono najvažnije – Petar je bio star 29 godina, a prabaka Magda 19. Kada se od 1871 oduzme 29, dobije se 1842, odnosno 1842. god., onako kako je i navedeno u dostupnom indeksu.

Očito je nešto s generalijama mog pradjeda Petra pošlo krivo. To se i danas ponekad događa, a pogotovo u ona vremena takvo što nije bio rijedak slučaj. Možda striček Jankec nije bio sasvim siguran u točnu godinu rođenja svog oca, mog pradjeda, ili je tako naknadno pri izgradnji grobnice pogrešno ugravirano. Da budem sasvim siguran, pregledavam stranicu na kojoj je zapis rođenja fantomskog Petra iz 1936. i nalazim zanimljivu podudarnost. Naime te godine nije rođen nijedan Petar Lončarić, ali je zato rođen izvjesni Petrus Lovrenchich iz "Szelnog". A to se "Lovrenchich" na osnovi poteza pera nekom površnom oku može uistinu učiniti kao "Loncharich". Tko zna, možda je baš u tome kvaka, možda je naknadnim uvidom netko previše ovlaš pregledavao te stare zapise. Inače grešaka ima dosta, ponajviše u dešifriranju imena i prezimena i prenošenju u indeks, a stvar dodatno komplicira latinski. Ipak, nije mi bilo teško iščitati te podatke kako treba, em sam Topličan.

Sad kad sam našao potvrdu da je Pavlek moj šukundjed, i još usput, kao bonus, da je Topličanka Ana Telišman moja šukunbaka, nekako je lakše. U mislima pokušavam rekonstruirati tu brojnu Pavlekovu porodicu, a iz usputnih pretraživanja uviđam da su se njegovi sinovi i kćeri ženili i udavali uglavnom u blisko susjedstvo, u okviru našeg jarka, s brega na breg, ili tek u susjedni jarek. Zbilja, nije daleko od istine da su Hrvati već u četvrtom ili petom koljenu u nekom međusobnom srodstvu.

Lončarići iz "Toplitza" u pravilu su baštinili kućne brojeve 86 i 87, Hajseki 88, Korundi 89 itd. Od 1 do 30 odnosilo se na uže Toplice oliti "Kaptol", do 60 na periferiju, a zasebna mjesta i sela poput Klokovca, Male Erpenje, Čreta, Vrtnjakovca, Selnog itd. imala su svoje brojeve. Jedino "ulica" nije bilo, sve se rješavalo kućnim brojevima povezanima s mjestom stanovanja.

Ima još jedna stvar koja me tijekom te moje potrage malo dovela u nedoumicu. Naime ako je najstarije Pavlekovo dijete rođeno 1826. god., a najmlađe 1846., koliko je Pavlek mogao biti star i je li uopće dočekao ženidbu sina Petra, 1871. godine? Po nekoj logici, ako je rođen negdje oko 1800. god., u to bi vrijeme trebao imati oko 70 godina. Povlačim usporedbu s obitelji njegova praunuka, moga oca. Rođen 1912. god., prvi sin rađa se 1941. god., a ja, kao najmlađi od nas šestero, 1956. Dakle, Pavlek je bio gotovo u istim godinama kao i moj otac kada sam ja rođen. A 1987. god., kada sam se ja ženio, otac je bio star 75 godina, koliko bi mogao imati i Pavlek u vrijeme Petrove ženidbe. Stvar funkcionira, izgleda da je upravo moj otac naslijedio Pavlekov "algoritam" – počeo u kasnijim dvadesetim i završio u četrdesetim. :)

To me je odvelo u daljnju pretragu. Pregledavam neindeksirane matice umrlih sredinom 1850. god., prema datumu Petrove ženidbe. Uskoro nailazim na podatak da je Pavlek umro 1856. god. (točno 100 godina prije mog rođenja), uz navedenu dob od tek 60 godina. Istog časa vraćam se na maticu rođenih s kraja 1700. god. Opet malo iznenađenje, u godini 1796. kada je trebao biti Pavlek rođen ne nalazim očekivanu potvrdu. Ipak, nastavljam dalje, i zaista, u siječnju 1798. nailazim na zapis krštenja Paulusa Lončarića. Kao roditelji  navode se Franciscus Sassek "aliter" Loncharich i Katarina. Usput nailazim i na zapis krštenja  Ane Telišman, također iz 1798.  Međutim to neslaganje datuma rođenja i Pavlekove smrti mi ne da mira pa pretražujem dalje. 

Konačno 04.aprila. 1795 nalazim zapis krštenja još jednog Paulusa Loncharicha, sve se poklapa. Naravno, slijedi novi bonus jer se kao ponosni roditelji malog Pavleka navode Stephani Sassek "aliter" Loncharich i Magadalena Skerlecz.

Dakle, slučaj je htio da se u relativno kratkom vremenskom razmaku rode dva Pavleka, oba (Sassek) Lončarića. Vrlo vjerojatno se radi o dva člana šire obitelji Lončarić, recimo dva bratića.

Najstariji pronađeni trag "mojih" Lončarića

Tako sam uz ponešto truda i upornosti došao do šukun-šukun-djeda i šukun-šukun-bake. A to je bar donekle objasnilo još jedan mali misterij. Naime u nekim prijašnjim vremenima Lončarićev se grunt nazivao i Šašekov, odnosno "Šašekovo". Neki su to doživljavali kao jarčansku šalu, jer aluzija je kakti jasna – šašek, šašav. Međutim Šašek (Sassek, Sashek) bilo je tek prezime iz nekih razloga povezano s tim najstarijim Lončarićima. Dvostruka prezimena povezana latinskim riječima "aliter" ili "alias" (što bi značilo drugim imenom, na drugi način, inače) u ona doba nisu bila rijetkost mada ih u Toplicama baš ne nalazim previše.  Možda tj. vjerojatno se neki Šašek priženio Lončarićima pa je to tako ostalo, između ostalog i kao razlikovni nadimak među istim prezimenima u okviru šire obitelji ili da prezime kojem prijeti izumiranje na taj način ipak ostane sačuvano. To će ipak ostati stanovita enigma, a sumnjam i da bi se dodatnim nabijanjem dioptrije nešto o tome više saznalo.

Stjepan Lončarić ostaje, barem zasad, moj najdalji poznati predak s očeve strane, i vrlo je vjerojatno potječe baš od onih najstarijih topličkih Lončarića. U doba njegova predvidljivog  rođenja (oko 1760) paralelno se rodilo još nekoliko njegovih imenjaka i prezimenjaka pa nagađanje nema smisla. Da bi se to nepobitno utvrdilo ili eventualno pokazalo netočnim, trebalo bi provesti još duge sate u pregledavanju tih vrlo teško čitljivih najstarijih topličkih crkvenih knjiga (što se više ide unatrag, rukopis je sve "zeznutiji" i složeniji, a i razvaljena tinta na nekim mjestima stvar dodatno otežava). 

No sa šukun-šukun bakom Magdalenom, stvar je lakša. Naime samo jedna Magdalena se u tom nekom predestiniranom periodu spominje, a rodila se 27.04..1772. Roditelji, Tomae Skerlecz i Catharinae Blasevich. To bi, ako me matematički prefiksi ne varaju, bili moji "penta-preci", šukun-šukun-šukun baka i djed po ocu.

Iako sam neke stvari uspio razotkriti pa i uvjeriti se da su Lončarići u Toplicama starosjedioci i prije Badlovog doba, neke su mi još uvijek ostale nejasne. U takvoj potrazi jedna stvar vuče drugu. Ako već nađeš šukundjeda, nastojiš istražiti njegove pretke ili saznati ponešto o njegovoj braći, jer bi to dodatno pojasnilo situaciju na Lončarićevu gruntu. Pavlek je morao imati više braće i sestara (već usputnom pretragom nalazim da je 1790. rođena sestra Barbara). Jer kako objasniti činjenicu da se na dominantnom kućnom broju Lončarića – 87 –  u isto vrijeme spominje nekoliko obitelji. Primjerice, spominje se neki Ladislav "drugi" Lončarić koji je sa svojom obitelji dijelio isti krov s tada već, također oženjenim Petrom, mojim pradjedom, mada nije bio Pavlekov sin, nego, naknadno uviđam, sin izvjesnog Matije Lončarića. Po svemu sudeći, Matija je bio jedan od Pavlekove braće, a u nedostatku životnog prostora i  u najboljoj maniri one "kad čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna", ne samo braća nego i bratići su živjeli pod istim krovom. Uostalom, to bi bilo sasvim u skladu s duhom vremena i znanim etnografskim izvorima u kojima tijekom devetnaestog stoljeća pretežu opisi velikih, proširenih obitelji i zajedničkih kućanstava s više bračnih parova, uz nerijetko pokojeg "priženjaka" (u našem slučaju to su bili neki Filipci zbog kojih je nastala prava zbrka u naknadnim gruntovno-katastarskim raščišćavanjima). Kad se samo sjetim tih naših starih kuća. Zbilja, svaka čast.

Nisam uspio naći podatak ni kada su umrle šukunbaka Ana i prabaka Magdalena ni tko je bio otac Ane (Janče) Lončarić, jedne od očevih daljnjih rođakinja. Janču sam osobno poznavao, živjela je također u jednoj od kuća na našem gruntu, malo podalje, ispod šume. Također ostaje nedoumica oko Petra "prvog", rođenog 1931. god. Je li on bio spominjani Petriček ili je možda kao dijete umro pa su roditelji njemu u spomen svog sljedećeg sina (mog pradjeda) nazvali istim imenom?

Petar i Magdalena imali su više djece – Miška, Anu, Jelicu, Sofiju, Janka, Katarinu, Imbru.. Taj mi je dio već jasniji, mada zbog nedostupnosti knjiga iz dvadesetog stoljeća njihove sudbine ne mogu detaljnije popratiti. Tek pregledavanjem zapisa iz tog razdoblja nalazim da su neka njihova djeca umrla nakon poroda ili u najranijim godinama života, dakle bilo bi ih više.

Neka usputna zapažanja

Listajući te drevne dokumente, iz naoko suhoparnih činjenica može se svašta iščitati, pa i saznati podosta o duhu vremena i prilikama u kojima se živjelo. Zapisi rođenja, vjenčanja i smrti topličke gospode i vlastelina istaknuti su posebno pažljivo ispisanim i ukrašenim rukopisom, uz obilno tituliranje i birane izraze, te zauzimaju puno više prostora od zapisa običnih smrtnika uglavljenih u stroge retke i pasuse štura opisa. Zanimljivo da su gotovo sva poznata sadašnja toplička prezimena bila prisutna unatrag tristotinjak godina i uočljiva je ta sklonost davanja tradicionalnih, "biblijskih" imena, poput Petra, Pavla, Ivana, Franje, Josipa, Juraja, Magdalene, Katarine, Ane, Jelice, Terezije, Barbare, kao i stanovita "moda" kada bi neka od tih imena bila naročito zastupljena. Pa tako Petar, Pavao, Magdalena i Barbara nekako dominiraju u desetljećima s kraja osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća. Začudo, nalazim relativno malo Marija (u dvadesetom stoljeću zasigurno među najčešćim imenima u nas i u zapadnom svijetu općenito), tek se pokoja Marica spominje i to krajem devetnaestog stoljeća. Nadalje, neka imena u okviru porodica prenose se na potomke (ta je tradicija danas ipak u nestajanju). Tako se kćeri nazivaju po bakama i tetama, sinovi po djedovima ili stričevima. U našoj obitelji iz tog doba nešto češće se ponavljaju imena Magdalena, Helena, Katarina, Ana odnosno Petar, Janko, Stjepan, Ivan.

Posebno je zanimljiva matica umrlih s kraja devetnaestog stoljeća, u kojoj se nakon dominacije latinskog napokon pojavljuju zapisi na hrvatskom jeziku. Spominju se ona naša dobro znana domaća imena (Jožek, Slavek, Štef, Malča, Barica, Katica, Jalža) i sve se više osjeća prepoznatljiv štih Zagorja i nekog novog doba. Upadljiv je i velik broj mrtvorođene djece, a vrlo se često umiralo od nekih danas gotovo pa banalnih bolesti. Najčešći uzroci smrti djece bili su upala pluća, proljev, angina, zahlipi, a u starijih – vodenica, sušica, astma, "rak", padavica (?), ili jednostavno – slabost. Za ženu u dobi od 57 godina kao uzrok smrti navodi se – starost. Eto u kakovim se vremenima živjelo.

Konačno nalazim i zapis rođenja mog djeda Imbre iz 1884. god. Na kraju retka, na margini običnom je olovkom dodatno zabilježeno – "Po rješenju kotarskog suda Pregrada, proglašen mrtvim 01.11.1914." Što reći osim - prokleti rat.

U svezi toga, jedna zanimljivost. Naime, surfajući internetom i tražeći podatke o stradalima i nestalima u Prvom svjetskom ratu, naletio sam na spiskove poginulih i nestalih hrvatskih vojnika. Među brojnim imenima, praktički kao iglu u plastu sijena,  našao sam zapis da je djed Imbra skupa s još dvoje Zagoraca-prezimenjaka zarobljen (kriegsgefangen) u Prilepu, ondašnja Srbija. Po svoj prilici, djed je ratovao u neposrednoj blizini Solunskog fronta, najvjerojatnije u bitkama na Ceru i Kolubari gdje je, kasnije saznajem, u to vrijeme bila raspoređena njegova postrojba. O kojoj je postrojbi riječ, pomogao mi je znanac koji se razumije u tu tematiku i zna dešifrirati kratice. Ukratko, djed je bio rezervni pješak (res.infanterist),  s činom razvodnika (Tit.Gefr.) a pripadao je Kraljevsko ugarskoj 25. domobranskoj pješačkoj pukovniji (1.četa), jednoj od najstarijih i najslavnijih hrvatskih vojnih postrojbi koja je početkom rata ušla u sastav legendarne "Vražje divizije". Tu je diviziju poznatu po ludoj hrabrosti i tragičnoj sudbini brojnih zagorskih seljaka u svojim djelima maestralno opisao Miroslav Krleža (Zastave, Hrvatski bog Mars, naročito - Bitka kod Bistrice Lesne) i sam sudionik Prvog svjetskog rata. Zanimljivo je i to da je J.B.Tito u to doba bio pripadnik 25. domobranske pješačke pukovnije (10. četa).

Ali vratimo se mi glavnoj temi. Iako spomenute hrvatske crkvene matice nominalno obuhvaćaju razdoblje od 1516. do 1994. god., što se Toplica tiče, stvar počinje s 1667. a završava s 1893. godinom a slično je i s ostalim mjestima i župama. Podataka iz dvadesetog stoljeća ima malo ili tek u tragovima. Zbog toga, čak i da sam htio (onaj već spomenuti objektivni razlog) nisam mogao istražiti Kozine na isti način, jer su djed Alojz i baka Cilika rođeni početkom dvadesetog stoljeća. Saznanje da se pradjed s majčine strane zvao Franjo Kozina ništa ne pomaže jer se upisom tog podatka u tražilicu i dodavanjem okvirnog godišta pojavljuje njih nekoliko iz Toplica i Petrovskog. Tako da bez uvida u neke trenutno nedostupne mi knjige sa zapisima rođenja (ili makar vjenčanja)  bake i djeda, od toga, bar zasad, ništa.

Što još reći. Ova moja mala potraga (otprilike tjedan dana intenzivnijeg surfanja, pravljenja bilješki, skidanja dokumenata..) možda nije donijela neke spektakularne rezultate, puno je još ostalo neodgovorenih pitanja, ali itekako me veseli to što sam pronašao. U nekoj ću idućoj "rundi" zasigurno učiniti još pokoji korak dalje.

 Inače, kad čovjek malo bolje uđe u taj svijet, vrlo brzo uviđa da je priča s genealogijom na internetu prilično komercijalizirana. Naime postoji više servisa, stranica i aplikacija koje nude svoje usluge. Osim već spomenute www.familysearch.org, tu su još www.myheritage.com, www.billiongraves.com itd. Sve su to u osnovi besplatni servisi ali ponekad su dodatna pretraživanja, uvidi u neke dokumente i "ekskluzivne podudarnosti", dostupne tek nakon ovjere kreditne kartice. Negdje paralelno s početkom pretraživanja na stranici mormona, počeo sam na MyHeritage aplikaciji (može se skinuti preko Google Playa) "kreirati" i svoje porodično stablo, u koje sam, onako iz glave, za nepun sat unio preko 150 osoba (ograničenje za "free" verziju je 250). Na raspolaganju je mnogo mogućnosti editiranja, dodavanja slika i raznih datoteka, pozivanja drugih članova obitelji da se uključe, tiskanja porodičnog stabla u obliku željenog postera, pa sve to pomalo nalikuje na nekakav obiteljski fejsbuk. Ali to su već "kerefeki", ono najbitnije može se istražiti potpuno besplatno iz dostupnih zapisa na već spomenutoj web-stranici.

Epilog

Ovaj tekst je nastao ponajprije iz potrebe da objedinim to svoje iskustvo i pokušam bar donekle "stvari staviti na papir". Stoga je to "sirov" tekst, bez nekih literarnih pretenzija. Ipak, ako bi nekome mogao poslužiti kao ideja ili inspiracija da sam krene obiteljskim vremeplovom, nekim svojim stazama u prošlost, nemam ništa protiv – carstvo onlajn rodoslovlja spremno ga čeka. Možda će na tom putovanju doživjeti neke susrete i poznanstva koja će ga obogatiti i pomoći mu da shvati da je tek jedan od bezbrojnih putnika kroz vječnost, i doista tek sićušan "trag u beskraju" te da će nakon smrti nastavit "živjeti" samo u onoj mjeri u kojoj će među živima biti spominjan. Nekako mi se čini da je to zbilja najmanje što možemo učiniti za naše pretke.