Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Iva Srnec

Kada mi je urednik ovog lista predložio da napravim intervju s Igorom nisam uopće razmišljao da li da pristanem ili ne jer sam odmah znao da će to biti zanimljiv razgovor. Zbog toga neću pričati o recenzijama predstave "Jura", i kasnijoj evolucije Jure u "Samo jučerašnju vijest", već ću vas prepustiti razgovoru s Igorom.

Nalaziš se u nekom društvu u ugodnoj atmosferi i netko te pita čime se baviš. Što ćeš mu odgovoriti?

Prvo glumim onda pišem. Pišem stvari koje me zaokupljaju privatno i stvari koje izlaze iz glume i nekakvih improvizacija. I jedno s drugim je povezano. Pripovijedanje me je još ko klinca na neki način zanimalo. Već sam onda imao onu pripovjedačku moć da znam ispričati priču da je ljudima zanimljivo. Recimo u onih sat vremena u vrtiću kada se ide spavati, ja sam uzeo slikovnicu i prepričavao je svojim riječima i svi su sjedili oko mene i slušali. Tako da mogu reći da taj pripovjedački moment imam od uvijek. A za glumu sam se zapalio kada sam bio sam u kući poslije rata, preko filmova. Ono što mi je bilo uvijek čarobno u glumi je moment kada majstori glume odu iz dijaloga u nekakav monološki dio. Kada prepričava neki događaj, otvori dušu i u momentu promijeni emociju. I onda sam počeo istraživati kak to oni ispričaju priču da me dirnu. Skužio sam da su svi prošli razna iskustva u životu i da sada to razvlače k'o tijesto, k'o glinu i igraju se s tim emocijama.

Gdje si napravio prve konkretne korake prema glumi i kako je do toga došlo?

U studiju Kubus kod Simone Dimitrov Palatinuš. To je radionica po metodi Mihaela Čehova, s time da se koriste metode Stanislavskog, Strasberga i Reikia. Počelo je kao rad na sebi. Išao sam se tražiti, i imao sam osjećaj da se želim baviti glumom ali nisam bio siguran. Nekako što sam stariji to sam više introvertiran. Nisam više ko s 18-19 godina kada bi došao u neko novo društvo i u 5 minuta šarmirao sve. To je nestalo. Život te promijeni. U to vrijeme kad sam kretao, introvertiranost je prešla u neke oblike patološkog gdje sam se bojao čak i svojih, a kamoli nekih novih ljudi. Tada sam si rekao da ako stanem pred 20 ljudi i ispričam neku priču i budem zanimljiv, to je pobjeda. A kad sam to uspio, išao sam dalje i došlo je do toga da sam počeo pisati Juru.

Gledajući hrpu naših ratnih filmova i tekstova, koji su u najmanju ruku loši, imao sam potrebu da ta prva priča koju budem napisal bude ona koju trenutno najbolje znam, najbolje osjećam i najviše sam involviran u nju. Da bude pogled iz unutra od nekog iz te moje generacije, da se kaže kak je to stvarno bilo. Ne bojim se neuspjeha. Mislim da je puno važnije da čovjek radi i pokušava, nego govorit kak je sve loše i niš ne valja.
Pa ak i ne uspije bar znaš da si probal. Bolje je donijeti i lošu odluku nego nikakvu.

Kada si počeo pisati Juru, išao si napisati predstavu ili je to bila potreba da izbaciš iz sebe sve ono što si prošao u ratu?

I jedno i drugo. Počelo je ko izbacivanje emocija na papir. Doslovno svoj život, sve kaj sam se mogao sjetiti, stavljao sam na papir i emocije koje utječu prema tome. I onda mi se dogodilo, nakon pola bilježnice, da sam po prvi puta u životu gledao sebe iz nekog neutralnog kuta. Tu je došlo do toga da nekih 80% stvari za koje sam se krivio sam počeo drugačije gledat. Čekaj malo! Prošao sam ovo i super. I ovo, i ovo, ... Kaj briješ čovječe? Daj ajde, Rock and Roll! Ajmo sad iz ovog napraviti pravu stvar. I onda sam se počeo igrat s forom kaj bi bilo kad bi bilo. Kaj bi bilo da sam tu otišao još 2 koraka dalje? Kaj da sam tu bio još veći gad? Kaj bi bilo da sam tu bio manji gad? I tako je pomalo nastajao Jura. Potom sam prezentirao dijelove onog što sam pisao i s obzirom na povratnu informaciju mijenjao komad i razvijao lik Jure.

Baza Jure je autobiografska. No na kraju su ostale samo neke crtice koje su doslovno moje. Recimo, stvarno sam našao štakora na putu do vrtića. No, emocija, barem ona napisana, je moja, iskrena i nepatvorena. Emocija je odglumljena s dosta razlike. On je u biti ja s dodatkom nekih 4-5 likova. I trebalo mi je dosta da u glumi odijelim Juru od sebe.

Tijekom predstave, u nekoliko navrata je publika na istu emociju reagirala različito. Kako to komentiraš?

Valjda je komad takav da ljudi sami sebe razotkrivaju kakvi su prema njemu. Iz svojeg iskustva, iz svojih predrasuda i znanja, svi gledaju iz druge perspektive istu priču. To vidim i po kritikama. Kao da više kažu o sebi nego o predstavi. Isto tako i publika. I to mi je super. To znači da sam pogodio u srž teme.

Kako izgleda priprema za predstavu? Imaš neki ritual ili praznovjerje?

Imao sam praznovjerje na početku, ali sad ih pokušavam maknuti jer je to definitivno znak nesigurnosti. Imao sam foru s brijanjem na dan predstave. I potom kada bi se obukao u kostim postajem Jura. Ali nakon dvije tri predstave bez toga shvatio sam da mi to ne treba. Jedino kaj bi mi bilo idealno, pošto je to komad koji traje sat vremena, je da sam nekih sat vremena prije sam sa sobom, sa svojom muzikom, izvodim ples i lagano ulazim u lik. Onda se dižem energetski da to mogu izvest u dahu i da dobijem Juru.
Nakon što sam prvi puta izveo Juru osjećao sam se fenomenalno. Ko da mi je 100 kila kamenja palo sa leđa. To je bila ona prava prirodna euforija i bio sam sretan i zadovoljan kaj sam napravio pravi stvar.
Uvijek osjetiš razliku u pljesku na kraju predstave. Već u toku možeš znati kakav ćeš dobit ovisno o tome koliko si bio dobar i koliko si sebe dao. Tako da je uvijek iskren. Ako i baš nisi bio na 100% i nije te išlo, ali si se trudio, dobit ćeš pravi pljesak.

Igorova predstava "Samo jučerašnja vijest" trenutno igra na repertoaru Teatra Exit (www.teatarexit.hr) u Zagrebu, Ilica 208, telefon 01/3704-120.