Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

28.11.2016. 20:05:30 - Petra Vdović

"Kad ne bude mene, reci da ću ostati sa njom i tad..."

Ove duge noći u studenome baš me bacaju u depresiju. Izađem s posla u 16 sati i već je mrak. Magla se ne diže, u zraku je neka rosulja, a vrijeme…niti smrdi niti miriši…ne može se dogovoriti je li jesen ili zima pa glumi oboje…Dođem kući, moji su pred televizijom, a u peći lagano gasne vatra. "Kaj bumo zabadaf kurili kad nikoga nema. Vsa derva bumo potrošili prije nek opće snjeg padne. Rajši se poberemo h krevet pred televizor i zaspimo", govori tata. Da, moji roditelji odlaze spavati s kokošima. Neki put čak i prije njih. Čim se spusti mrak, nestanu ispod toplih pokrivača na najboljem francuskom ležaju koji opušta sve mišiće. (Ah, taj njihov krevet. I ja se često znam uvući u njega. Dok ležiš, imaš osjećaj da lebdiš na najpahuljastijem oblaku). I tako, moji i danas odoše u krevet, a ja ostajem sama u omiljenoj prostoriji našeg doma – maloj kuhinji u kojoj je još uvijek toplo. Uključim radio i čujem poznate stihove:

"O, reci mi njoj

Da je tako prolazno sve

Kao ptica let…

Samo nju da volio sam ja

Jer je za me bila sav svijet

Crveni moj cvijet.."

Eh, da je ona tu…

"Petra, donesi mi derva kaj bum dela h šporet. Moramo kuriti kaj ti ne bu zima hjutro."

"Bum, baka, ali samo ak se bumo kartale"

"Joj, daj mi mira, neću se kartati."

"Ali baka, daj, molim te. Pa nemaš kaj drugo delati."

"Bolje da idem spat. Zemi si oču ili mater, naj se oni kartaju s tobuj."

"Ja, kak pa. Samo se vi kartajte ž juj", iz hodnika se čuje mamin glas.

"Neću, baka, njih, znaš da tata vara… hoću samo tebe. Ajde, zmešaj karte dok ja donesem derva."

I otrčala bih iza kuće po drva tako da čim prije krenemo s partijom Sedmice, s velikim osmijehom na licu. Bila bih sva ponosna misleći kako je opet popustila mom nagovaranju, iako je zapravo i ona jedva čekala da se družimo. Vratila bih se u kuhinju noseći drva i usput pustila mačke u kuću, koje su spremno čekale da se otvori ta velika smeđa pregrada koja ih dijeli od maznih ruku i mekanih jastučića. Hodnikom bi se osjetio miris pečenih štrukla koje je mama tako fino radila, a toplina bi iskakala iz svake pločice, svake zavjese, svakog kutka, ma svakog djelića našeg malog doma. Ja bih odložila drva, na koja bi mačke skočile da se malo ugriju, i spremno sjela za stol gdje je baka već podijelila karte.

"Mama, daj mi napravi kakao", naredila bih.

Bacale bi karte i svaka bi se borila za svoj štih. Odjednom bi se na stolu našla 4 kralja, a ona bi rekla: "Puf, nek zgoriju." Zatim bih ja dobila štih, pa bi mi rekla: "Uzmi…uzmi sve što ti život pruža. Danas si cvijet, a sutra uvela ruža". Bile su mi smiješne te njene uzrečice i tad ih nisam shvaćala. Kad bih ja miješala, ona bi otišla po lonček vina i stavila ga grijati na šparhet. "Nemrem  merzlo piti, kaj se ne bum prehladila". Nastavile bi kartati i zaboravila bi da joj se vinčeko grije. Najednom bi skočila i probala: "Uf, krop." Pa bi se zajedno smijale. Potom bi se tata dovukao iz sobe jer bi ga probudio intenzivan miris savršenih maminih štrukli od sira i doletio u kuhinju, uzeo zalogaj i stao iznad mene da mi "savjetuje" koju kartu da bacim. Ja bih ga tjerala od sebe jer nisam voljela što se miješa u sve, on bi i dalje nastavio po svome, baka bi bila sretna što pobjeđuje, a mama bi nam se smijala i miješala kakao. A srca bi nam svima bila puna. To su bili dani kad sam bila tako bezbrižna i sretna i mislila da taj osjećaj nikad neće nestati. Iako je baka svakodnevno, dugi niz godina znala govoriti: "Petra, ne bum ti ja još dugo." No, moj odgovor je uvijek glasio: "Bakica, ti buš ostala za sjeme".

Danas bi imala 86. rođendan…vjerojatno bismo pojele štrukle koje bih ovog puta ja napravila, odigrale pokoju partiju ako bi ona pronašla snage i nazdravile lončekom mladog vina. (Kakao bih ovog puta preskočila).

Vezano

Arhiva kolumni

Reklama
Hrvatska na dlanu