Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Putujući ponekad nepoznatim stranim predjelima, kako bih skratio vrijeme i razbio monotoniju, prihvaćam se omiljene zabave koja se zna pretvoriti u opsesiju. Promatrajući krajobraze kako promiču zamišljam i određujem mjesta gdje bih, ako bih, najradije živio ili bar pristao živjeti. U tim snatrenjima najčešće bi ostajale slike kakve pitome doline obasjane suncem i okružene bregovima, šumarcima te neizbježnom rijekom, rječicom ili bar jezercem u svom okružju. Ta mitska praslika kao da je pupčanom vrpcom vezana za moj ideal i poimanje sreće i cjelovitosti. Nije ni čudo, jer ta projekcija predstavlja zapravo dio vizualne kulise iliti scenografije mog djetinjstva.

U doba prirodnog

Mjesto radnje: Zagorje, Krapinske Toplice. Živopisno brdo Marija Magdalena s još nekoliko bregova pod čijim se vrhovima i padinama razastiru vinogradi s klijetima, šume, njive, voćnjaci i zaseoci, tvoreći "orahovu ljusku" mog jarka. Vrijeme radnje: šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća.

Tih godina, još prilično daleko od posvemašnje komercijalizacije, plejstejšena, kompjutera i turbolimač-estetike, mi klinci bili smo manje-više upućeni na ono što nam je pružala majka priroda, no ne bi se moglo reći da smo zbog toga bili naročito zakinuti ili nesretni. Naprotiv!

Neumorno i danonoćno igrali bi se kauboja i indijanaca, ratovali, logorovali po šumarcima, organizirali skupne lovove praćkama, lukovima i strijelama (igračke su tada bile prirodne, a materijali u pravom smislu ekološki), uzgajali golubove i zečeve, haračili trešnjama i vinogradima. Nogomet je i tada bio zakon, a kupanac u obližnjim topličkim bazenima gotovo svakodnevna praksa. Zimi bi se do besvijesti skijali, sanjkali ili igrali hokej na zaleđenim livadama.

No sve to i nije glavna tema ove priče. Dakle, "orahova ljuska" se prema jugozapadu otvara, otkrivajući pitomu zelenu dolinu kojom teče Kosteljina.

Raj za sve

Izvire negdje (samo ime kaže) ispod Kostel-brega kraj Pregrade, lijeno vijuga livadama do Toplica i dalje, nakon otprilike desetak kilometara spaja se s Horvatskom, a potonja s rijekom Krapinom. Kosteljina i nije neka elitna, "glamoruzna" rijeka poput Kupe, Krke ili Gacke, za neke je bila samo potok, i više je sličila svojim zagorskim sestrama Sutli i Krapini. Ipak, za nas koji smo je poznavali i pohodili predstavljala je pravo bogatstvo, mjesto prvih ribičkih iskustava, avantura i nadmetanja.

U ono vrijeme, dok još nije bila regulirana (i time, rekao bih-uškopljena), tekla je sporo svojim stoljetnim koritom, a na njenom putu zauzdavala su je na trenutak dva "melina", kod Pavliše i Filipca. Tu su se, nakon brana, tvorila oveća proširenja - jezerca, pogodna za kupanje, ali i (kad je ribičija u pitanju) prilika za upotrebu "špinštoka", za razliku od ostalog toka gdje bi ljeskov prut ili kakva štanga bili sasvim dovoljni. Njezine su obale bile oivičene vrbama, trstikom i ponegdje gustim šipražjem. Imala je svoje brzake gdje su se skrivali krupni, plahi klenovi i potočne mrene, dok su u dubokim, sjenovitim tunjcima carevale štuke, somovi, šarani, ostriži i deverike. Priče o velikom somu koji je među šašem i potopljenim granjem ko' od šale kidao 0,50 i to "profesionalcima" iz Zagreba, uspaljivale bi našu maštu i to bi se mjesto uvijek obilazilo sa strahopoštovanjem.

Osim za ribe, Kosteljina je bila pravi raj za razno-razne ptice, divlje patke, fazane, žabe, zmije, bizamske štakore itd.

U ribičiju se iz razumljivih razloga odlazilo najviše za vrijeme ferija, mada to i nije bilo pravilo. Ponekad bih po cijenu fasunga zbog nenapisane zadaće, nenacijepanih drva ili nepobranih šljiva odjurio u tu blaženu oazu, pogotovo ako sam naslućivao da su dolje dečki iz moje škvadre: Žarko, Ivica, Darko, Marijan, Mladen, Vincek, Mikica i drugi.

U mojim počecima pribor je bio jednostavan i oskudan. Kakav dobro odabran i obrađen ljeskov prut, komad posuđenog ili pronađenog najlona srednjeg promjera, čep od pluta ili guščje pero kao plovak. U nedostatku udica iste sam znao praviti od ziherice ili špenadle koja bi se savila, a malom rašpicom pokušao napraviti kontra-hakl. Zapravo, rijetko se tko tada mogao pohvaliti nečim naročitim u tom smislu. Bambusov štap s hilznama bio je itekakav napredak, a teleskop štange, štap s rolom, te bolji plovci i sitni pribor postaju dostupni tek u tinejdžerskoj dobi. Lovilo se uglavnom na sveprisutne skakavce, gliste i kruh, mada su se neki kleli kako "tamo negde" dobro prima na domaći špek i jeger. Specijalisti za grabežljivce koristili su još i pijavice, pileća jetrica i smrdljive iznutrice, rovce umotane u celofan (za soma), te naravno - kedere. Bez obzira na dosta mizeran pribor, dobro se lovilo pa bi mi klinci nakon ribičija ponosno nosili dugačke niske od riba načičkanih na vrbova rašlja. Ispekli bi ih na licu mjesta zajedno s mladim pecinjakima ili odnosili kući. Naime, ti bi naši ulovi znali biti često sasvim dobra dopuna svakodnevnoj, klasičnoj prehrani. Najčešće smo lovili klenove, crvenperke, ostriže, cvergle, sunčanice i kedere, dok su kapitalne štuke, somovi, šarani i platnice bile češće na udicama starijih, iskusnijih ili jednostavno, bolje opremljenih ribiča.

Susret sa štukom

lako su nam bazeni bili pod nosom, često bi se okupali i u Kosteljini. Događalo se to za sparnih ribičija, u predahu kakve maratonske nogometne utakmice ili čak na povratku iz škole. Okupirali bi kakav oveći "tunjek", ispentrali se na okolne vrbe i uz urnebes skakali u vodu koja je bila taman, mada karakterističnog, pomalo ustajalog okusa. Kako su u to vrijeme posvuda uokolo slobodno pasle krave, znalo se dogoditi da se koja dočepa nečijih nemamo odbačenih hlača, majice ili cipela, mada iste nisu zazirale ni od školskih torbi, početnica i lektira. Tako je mom starijem bratu neka nadobudna krava željna znanja i sklona zemljopisu učas slistila nov-novcat atlas kupljen dan prije. Iz slinavih joj je usta spašen tek komad debelih korica. Ne treba ni spominjati kako je kod kuće ponovno bio skupo plaćen.

Jednom sam odmaglio do tog našeg kupališta, nadajući se kako ću tamo zateći nekog iz svoje klape. Nije bilo nikog osim starog pobožnog Boška koji je s molitvenikom u ruci napasao blago. Približivši se vodi, zastao sam kao ukopan: ispod krive, polegnute vrbe s druge strane obale, ugledao sam ogromnu, prekrasnu štuku! Mirovala je nekako čudno iskošena ispod same površine vode. Dugo sam je promatrao, a onda je ispod mojih bosih nogu kresnula suha grana. Prugasta ljepotica se u taj čas izvila, mlatnula moćnim repom po vodenoj površini i nestala u dubini.

- Kaj je to bilo? - javio se Boško.

- Štuka stric, štuka... - raportirao sam bez daha.

- Da vidim... - mršav i vitalan starac prodornog pogleda učas se stvorio kraj mene.

- A de je?

Pokazao sam rukom prema još uvijek uzburkanoj vodi. Od štuke naravno ni Š.

- Ni ti to ščuka dečec. Im ti je to same štakor.

Uistinu, veliki "bizamac" panično se pokušavao uzverati na obalu očito preplašen štukinom reakcijom.

Dobrom, starom Bošku nije se isplatilo protusloviti. Ionako bi i na "dobar dan" okidao nama klincima kakvu nadahnutu propovijed, uz mnogobrojne citate iz Svetog pisma i Evanđelja.

A onda - regulacija

Dugo je trajala ta idila, to "dugo, toplo ljeto" (tako se zvala ondašnja tv-trakavica) uz Kosteljinu. Negdje krajem 60-tih zbog čestih izlijevanja počela je regulacija njenog toka. Bageri i buldožeri zauzeli su obale rijeke, tjerajući nas s naših omiljenih mjesta i sužavajući nam ribolovni prostor. Bilo je tužno gledati kako svojim raljama izbacuju sa zemljom i muljem polužive ili izmrcvarene ribe i uništavaju stoljetno korito.

Kako je rijeka prilično maštovito vijugala, nakon regulacije ostalo je podosta rukavaca ili graba. Tu je dakako bilo još puno riba, no dugoročno je zbog bujanja vegetacije, nedostatka kisika i sve većeg zagađenja i to bilo osuđeno na propast.

U to vrijeme lovili bismo i "na ruke". Složila bi se ekipa u kojoj je nekolicina uglavnom mlađih kalila, tj. mutila vodu, dok bi stariji tražili i lovili ribu pod boltama - podlokanom obalom. Rukama i tijelom opkolila bi se bolta u kojoj se nerijetko nalazila i krupnija riba. Plijen bi se po završetku podijelio po dogovorenom ključu. Nisam volio tu vrstu ribičije jer je isključivala onu finu igru nadmudrivanja putem "cajga". Pogotovo nakon što sam jednom iz neke tako obećavajuće bolte rukama izvadio veliku zmiju (valjda bjeloušku). Bacio sam je daleko od sebe, no ponovno u vodu, a ona je dezorijentirana i u panici kao i ja, opet krenula prema meni, pletući mi se između nogu. Što reći, popišao sam se od nelagode.

U novoformiranom koritu sve se slabije dalo loviti, pa smo okupirali rukavce. U njima je ostalo još podosta crvenperki, krapova, cvergli, ostriža, uz pokoju štuku ili soma. Jedno vrijeme grizli su i tzv. čikovi, čudna, nama nepoznata vrsta ribe zmijolikog tijela. Bili su zagonetka za nas, sve dok nam neki upućeniji ribič nije rekao kako je to zapravo rijetka riba, inače ukusnog i tečnog mesa.

Nastavak dječačkog sna

Rukavci su naočigled kopnjeli, pretvarajući se u odlagališta odbačenih autoguma, karoserija, frižidera, te svakojakog drugog otpada i ambalaže. Bacati udicu u kakav otvor od vešmašine ili sred naplavine plastike i sprejeva postalo je degutantno i bespredmetno. Izravnana, plitka i okljaštrena, ni Kosteljina nije nudila puno više.

Tu negdje nakratko prestaje moje zanimanje za ribičju. Nakon par godina selim se u Zagreb i s vremenom opet počinjem pecati. I tako, dok krstarim Savom, Krapinom, Kupom ili kakvom šodericom, pržen suncem ili šiban kišom, sjetim se Kosteljine, shvaćajući kako samo nastavljam svoj dječački san i sakupljam djeliće izgubljenog raja.

S vremena na vrijeme, vraćajući se u svoju orahovu ljusku, zagledam se u Kosteljinu. Taj je pogled zacijelo ispitivački i sumnjičav, onako kako se već gledaju stari znanci nakon dugog vremena.

Zastajem na mostu. Tu je negdje, gotovo skrivena iza mladog vrblja, plaha i tajanstvena. I znam, kad – tad krenut ću njezinom obalom sa štapom u ruci, komadom kruha, pokojom glistom i skakavcem. Svaki će keder imati "težinu" savskog štupsera-kilaša, a svaki klen vrijednost šarana-kapitalca.

Ovo je prva iz serije kolumni Marcela Lončarića, porijeklom iz Krapinskih Toplica, a bavit će se tematikom vezanom uz zagoski kraj. (Josip Krušlin)