Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Stojimo za šankom nas nekoliko, ne pleše nam se više. Njih dvoje se opet ofiraju, meni je baš super. Na zidu se izmjenjuju slike iz prošlosti. Muzika je u stilu 60-ih. Ne pričam i to me uopće ne brine. Samo se smješkam. U životu su važne male stvari, ovo je takav trenutak. Uzimam slamčicu i ispijam gutljaj, na filmu to uvijek ispada nekako erotično - ja nisam takav tip. Palim cigaretu, iako mi se ne puši. Okrenem se i gledam slike - i mi smo na nekima. Primjetim da se prostorija ispraznila, zapravo nisam ni gledala tko je sve bio večeras tu. Ona se vratila sa WC-a i tiho mi šapne da je pijana, i ja sam. Okrenemo se i zaključimo da je šteta što se nismo zamaskirale. Ima nešto moćno u tome kad si netko drugi. Priča mi da joj je zgodan, ali ona ima dečka. Ja nemam. Prasnemo u smijeh, krv nije voda. Netko me zagrli s leđa i ja protrnem. Zaljuljamo se u ritmu muzike, razmišljam tko bi to mogao biti - taj trenutak neizvjesnosti uvijek traje nekako dugo. Prijatelj iz srednje. Nas dvije ga srdačno pozdravimo, malo popričamo i pustimo da ode. Uvijek nam je drago opet ga sresti.

Tražimo da nas slikaju, i pri tome insceniramo slike. Taj trenutak nečega. Vidjela sam ga i prije da stoji meni s lijeva, ali tek ga sada doživljavam. Započinjem konverzaciju, ali njemu se ne priča. Slikamo se. Večeras smo svi jedna velika obitelj. Ponovno se okrenem i srknem kroz slamku. Miš-maš, koje znakovito ime, a rekle smo da prelazimo na vodu. Onaj njezin glasno privlači pažnju, to je njegov način.

S druge strane šanka poznata ekipa - s fotićem u ruci i smješkom na licu. Ponovno poziramo. Iz nepoznatih razloga na poklon dobivam kapu. Dobacujem neku provokaciju, ali čujem samo polovicu odgovora. "149 CE, sa malo hrđe." Prasnemo u smijeh. "149 CE," ponovimo nas dvije. Hahaha.... Ta nas je misao zaokupila na neko vrijeme. Tek sam u petoj priči shvatila o čemu se radi. Nekad sporo kapiram.

Zaustavimo na trenutak film i rezimirajmo. Dakle, ovu je subotu Zefra priredila feštu u stilu 60-ih na kojoj su samo dvije osobe bile zamaskirane. (One znaju koje su.) Ljudi je bilo prilično, ali ne i puno. Ana, moj brat i ja smo se (malo) napili. Njih se dvoje bare već godinama, ali nikad nisu otišli dalje od toga. Zapravo, sad kad malo razmislim sve je to zafrkancija (da ne upotrijebim jednu drugu riječ). Očito je taj dio i najbolji. Osoba koja me zaskočila je Štelja, a tip meni s lijeva Zvonimir. Za šankom je bilo nekoliko osoba, ali ja se sjećam samo Josipa (iliti ga Jože). I slikanja sa svijećom, toga se sjećam. I njegovog oponašanja onog lika iz Austin Powersa ili nekog drugog filma, ali i tu sam foru shvatila prekasno. Večer je zapravo prošla sasvim rutinski - dogovor u devet, moje kašnjenje, gužva u Ramoni (ovo već postaje reklama), osvrt na tjedna događanja, čeznutljiva razmišljanja o još neproživljenom... Idemo dalje.

Smijemo se tako zagrljeni, možda su nas u tom trenu i slikali - teško je reći jer se slika polako gubi. Čak smo i na mikrofon izvikivali tu čarobnu kombinaciju - 149 CE. (Onaj dio "sa malo hrđe sa strane" nije nam bio interesantan.) Bila je to dobitna kombinacija. Odgovor na svako pitanje. To je bilo više od broja, šifra za novo prijateljstvo.

U jednom trenu shvatim da sam opet sama, a postalo mi je teško stajati pa odlučim sjesti za stol. A i glava mi je nekako teška i zapravo ne znam kuda da gledam, i s kim da pričam, pa spustim glavu na ruke. Osjećam se spokojno. Da sam bar doma u svom krevetu, tako mi se spava. Žmirim, ali vidim sve. Njega kako se dere, njih kako plešu, onog koji stoji za šankom i nekog kako uzvikuje - 149 CE. To mi izmami smješak. Tada me netko trkne i ja podignem pogled - ha?

Dalje je film cenzuriran jer scene nisu primjerene jednoj tako pristojnoj djevojci za koju se volim predstavljati, a i iskreno ne sjećam se baš svega. Znam da mi je bilo loše, i da sam sjedeći na stepenicama čekala da se dogovorimo tko će nas voziti doma. Utješno je znati da u današnjem svijetu postoji (tih nekoliko) dobrih duša (pozrdav Braceku) i da one žive u našem susjedstvu.

/Jednog dana kad postanem turbo poznata i svjetski priznata znanstvenica i otkrijem lijek za rak, Altzheimerovu bolest ili barem SIDU, nazvat ću ga 149 CE. Ako se kojim slučajem ipak odlučim za karijeru u politici, prvi projekt (može i afera!) kao ministrici nositi će znakovito ime - 149 CE. A samo će rijetki znati zašto, hehe./