Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Svakodnevno, u razgovoru, na televiziji, na radiju čujemo: "Prije je bilo bolje!" Pročitao sam neki članak na internetu kako je u zadnje vrijeme postalo jako popularno razgovarati o prošlosti, o boljim starim vremenima, o vremenima kada je sve bilo manje stresno, sigurnije i kada se budućnost planirala s manje straha i neizvjesnosti. Kad su se svi mogli nečemu nadati i kad su imali mogućnost ostvariti svoje snove. Autor članka napisao je da ljudi sjećanjem bježe u prošlost da bi bar na tren pobjegli iz sivila današnjice. Pročitavši članak baš me zaintrigiralo da li ljudi bježe u neku iluziju o boljoj prošlosti ili su to stvarno bila vremena kojih se vrijedi sjetiti. Ne bih želio ulaziti u analizu globalnog odnosno svjetskog stanja, želim se posvetiti lokalnoj situaciji, točnije našoj Pregradi.

Vrijeme prije drugog svjetskog rata

Iako je to vrijeme sad već jako daleko i nema više mnogo ljudi koji bi ga se sjećali, ostao je za njime pisani trag kao i pokoji objekt koji podsjeća na staru slavu Pregrade. Već 1857. godine Pregrada postaje kotarsko središte te je u kratkom vremenu izgrađeno nekoliko javnih zgrada tj. zgrada općine, kotara, pošte i suda, što joj daje zamah za danji razvoj. Školstvo u Pregradi počinje 1843. godine, a moderna škola u centru sagrađena je tek 1909.g. Pregrada je tako davnih dana bila mjesto u kojemu je započela industrijska proizvodnja lijekova u Hrvatskoj, zahvaljujući Adolf pl. Thierry de Chateauvieux koji 1893.g. otvara tvornicu "K angjelu čuvaru".

U razdoblju između dva svjetska rata Pregrada je prema broju stanovnika bila najjače obrtničko središte u Hrvatskoj. 1942. godine Stjepan Tuđina kupuje pregradski ugljenokop, te u njemu pokreće ozbiljnu eksplotaciju te tada jako važne rude. Mnogi ljudi iz pregradskog kraja (i šire) u njemu nalaze zaposlenje. Za potrebe ugljenokopa sagrađena je teretna žičara prema Rogacu koja je bila svojevrsno tehničko čudo. Pregračani i Pregračanke se angažiraju na kulturnom planu, tako da 1939. godine osnivaju društvo za uređenje i unapređenje Pregrade. Iste godine organizira se i prva manifestacija Berba grojzdja. Sve to vrijeme Pregradu je krasila Zagorska katedrala, jedan od najimpresivnijih sakralnih objekata u Zagorju, koja je blagoslovljena davne 1820. g. Nesretnim spletom okolnosti, planirana pruga iz Zaboka, preusmjerava se prema Krapini, tako da Pregrada ostaje prometno nepovezana te počinje njena stagnacija prema drugim zagorskim mjestima. Da je pruga stigla do nas u ono vrijeme, danas bi zasigurno postojala Pregradsko-zagorska županija, ali izgleda da je sudbina ipak favorizirala Krapinu.

Vrijeme socijalizma

Iako sam premlad da bih se sjećao tog vremena, imam osjećaj da ga poznajem vrlo dobro. Zašto je tome tako? Devedeset posto ljudi barem jednom u razgovoru kaže prije je bilo bolje i misli baš na to doba. Premda ima i onih koji to vrijeme nazivaju mračnim vremenima i koji na izraz prije je bilo bolje znanstveno odgovaraju da ljudski mozak prirodno briše ružna sjećanja i stvara dojam da je prošlost bila bolja nego što ona stvarno jest i da su to bila najgora vremena, da ljudi koji vjeruju da je socijalizam bio dobar zapravo žive u nekoj amnezijsko-fantazijskoj zabludi. To je razlog zašto sam odlučio usporediti život u Pregradi iz sredine osamdesetih s onim danas.

Počnimo od onoga što je svakoj osobi najvažnije, a to je posao i egzistencijalna sigurnost, a njega je osamdesetih godina bilo za sve, država je štitila radnička prava. U Pregradi su tad poslovale tri velike tvrtke, od kojih je do danas samo jedna preživjela. Njezino ime je OKI-ROTO koja danas zapošljava drastično manji broj ljudi nego prije. Unatoč tome OKI je dobro prošao prema drugim mjesnim tvrtkama. Prvi je danak pretvorbe platio Šavrić koji je prvi zatvoren i pretvoren u skladište. EMKA, koja je u to vrijeme laskavo nosila titulu tvornice s najvećim plaćama u jugoslavenskoj tekstilnoj industriji, a proizvodila je robu svjetskih marki i osiguravala 200 radnih mjesta, još je do prije par godina poslovala na aparatima, no i ona je zatvorila svoja vrata. U to vrijeme Pregrada se mogla pohvaliti novom osnovnom školom, novom ambulantom, zgradom policije kao i zgradom ureda za obranu. Kuće kod Bujanića nicale su jedne za drugom, stanovništvo je stalno bilo u porastu. Sve to ne zvuči nimalo loše, a pogotovo ne kao loša vremena.

Vrijeme prije krize

Recimo sada nešto o bližim boljim vremenima kojih se jako dobro sjećam, o onim godinama prije 2009. i izbijanja krize. Tada je svatko tko je želio raditi mogao pronaći posao. Trošilo se, skoro svatko se upustio u neki kredit, peglale su se kartice bez prevelikog razmišljanja, kupovali su se novi auti, putovalo se, šopingiralo itd. Strane banke su nam sve to omogućavale, nicale su kao gljive nakon kiše, bombadirajući nas reklamama za kredite. Sve je izgledalo tako lijepo i sigurno, svi su htjeli biti kao nasmiješeni ljudi s reklama.

U cijeloj toj situaciji i Pregrada je dobila svoj dio kolača. U gradu su se neke stvari počele pomicati: otvorilo se par novih poduzeća, krenuli su radovi na srednjoj školi, đački dom, Kuna park, vodovod prema okolnim mjestima, uredio se trg kao i muzej i knjižnica i ono najvažnije sagradile su se dvije fontane. Ali nije se samo gradilo. Dom kulture se bespotrebno srušio. Nitko u toj prividnoj idili u našoj državi nije primijetio da je cijeli sistem samo grad na ledu, krhki balon od sapunice koji će se rasprsnuti. Odjednom je nastao kolaps u našoj državi, počeli su se redati otkazi, a krediti i minusi su ostali, švicarci su porasli i mnogim ljudima život se pretvorio u pakao. Vlada nije pronašla nikakva rješenja, držala se stare škole hrvatske ekonomske politike te je dizala poreze i prodavala državne tvrtke.

U Hrvatskoj je zavladalo neko sivilo, pa tako i u našoj Pregradi. Gradske tvrtke počele su dijeliti otkaze, infrastrukturni projekti su stali, mnoge bitne stvari ostale su neriješene, kao primjerice odvoz smeća po mjestima, postavljanje javne rasvjete, asfaltiranje i održavanje lokalnih cesta. Kuna park je zbog neodržavanja počeo propadati i postao je opasan za djecu. Plan o sređivanju odgovarajućeg prostora, kao zamjene za srušeni Dom kulture, ostao je samo obećanje. Sjaj fontana počeli su umanjivati veliki računi za njihovo održavanje. Dio suda preseljen je u Krapinu. Dvorac Bežanec zatvorio je svoja vrata i time smanjio turističku ponudu našeg mjesta. U Gradu nema sluha za financijsko podržavanje kulturnih sadržaja te je tako povorka za fašnik otišla u prošlost. Na Berbi grojzdja sve je manje poznatih estradnih imena. Iz predpristupnih europskih fondova još se nije povukao nikakav novac da se nešto pokrene, a industrijska zona zjapi gotovo prazna. Samim time ne otvaraju se niti nova radna mjesta. Sve je manje mjesta za izlazak, a kulturnih sadržaja za mlade gotovo i nema. Predugo se u Pregradi ništa novo nije stvorilo. Ukoliko tako nastavimo polako i sigurno Pregrada će postati grad spavaonica. Umjesto titule grada napretka dobit će titulu grada duhova. Nekako mi se ipak čini da su oni koji kažu da je prije bilo bolje u pravu. No, sve je stvar perspektive, a ovo je iz moje.

Možda je sva prošla vremena najbolje opisao Charles Dickens koji je svoj roman Priča o dva grada započeo rečenicom: "Bila su to najbolja i najgora vremena."