Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Beograd. (Srđan - ja - Adnan):
....igramo se pred zgradom Srđan i ja. Bezbrižno i uživajući u zrakama sunca. Kopajući bagerima po pjesku, radili smo tunele i ceste jedan prema drugome. Došao je i naš prijatelj Adnan. Dali smo mu njegov dio pjeska i nastavili igru.

Pregrada vrhi - Plemenšćina - Pregrada
Došlo je ljeto. Vrijeme da idem kod dede na ferje. Deda i ja bili smo pravi prijatelji. Kosili smo zajedno travu, vodili krave na pašu i napajat u jarak, štavrali smo živad. Najdraže od svega bilo mi je kad mi je deda dao voziti traktor. Prije spavanja deda mi je uvijek pričao priče.

To je ljeto trajalo jako digo. Čak je i snijeg pao tog ljeta .

Kako je to "ljeto" trajalo jako dugo, a u međuvremenu su se meni i sestri pridružili mama i tata, preselili smo se kod drugog dede jer je on imao više mjesta u kući. Po tatu je došao Žika (Marko Živković- vojni pilot, poginuo negdje iznad Slavonije) i tata je otišao u rat. Ja sam i dalje baki pomagao štavrati krave. Mama je otišla u Švicarsku. Sestra je krenula u školu.

Preselili smo se u Pregradu. I ja sam krenuo u školu. Prvo sa veseljem, a kasnije svakim danom sa sve manje veselja. Čuvala nas je dobra teta Pepica. Teta je bila dosta stroga. Po osobnoj direktivi moje mame tjerala me da pišem zadaću i, još gore, čitam one tekstove iz čitanke. Svakog sam morao pročitati toliko puta dok ga nisam naučio čitati (sva sreća što sam brzo pamtio, tako da sam ga već nakon 28 čitanja nahčil napamet). Uvijek sam jedva čekao Dnevnik. To je značilo odmor od učenja i gledanje dobrih (naših) kako se bore protiv zločestih. U tome sam uživao.

Kad bi mama dolazila iz Švicarske to bi bilo pravo veselje. Pogotovo jer je ovaj put dolazila zauvijek i još mi je k tome kupila stolni nogomet. (Iako sam ja želio video.)

Svi smo bili presretni. Prvo je mama bila dobra prema meni, a onda me s vremenom počela k'o teta, tjerati učiti i to baš kad bi vani bila puna ulica ekipe i onako lijepo vrijeme. Uvijek sam probao ovu fintu: "Mama," rekao bih onako umiljatim glasom "vani je tak lijepo vrijeme, idem se ja sad malo van ispuhat pa kad padne mrak bum došal učiti." Prvih dva, tri puta je upalilo,a onda kad je mama zaključila da mi ne ide ono noćno učenje (jer puno puta ne bi ni došao doma na vrijeme, a kad bi i došao imao bi razbijeno koljeno ili lakat i plakao bi da ne mogu učiti jer me - eto - jako boli) ukinula mi je i te izlaske. Poslije sam naučio od jednog prijatelja da, kad te mama pita za zadaću, veselo odgovoriš: "Pa nemam niš za zadaću!" i onda se možeš vani igrati s dečkima kol'ko hoćeš. To je trajalo do prvog roditeljskog. Onda sam imao mali informativni razgovor s tatom i poslije toga sam stalno imao zadaću.

Ali uvijek je vrijedila ona stanka za vrijeme Dnevnika. Tad smo se svi okupili pred televizorom i gledali naše. Jedino tate nije bilo, on je bio na poslu.

Kad bi bila ona izvješća sa prvih crta zapitkivao bi mamu koji su naši (dobri). Ona bi uvijek odlučno odgovarala: "Pa to su ti ovi s dva prsta."

Kad sam već bio malo veći i počeo shvaćati koji su dobri, a koji loši, bio sam posebno sretan kad smo pobjeđivali.

A to je bilo baš tog dana. Na Dnevniku ponos i slava, na televiziji lijepe pjesme (...ko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može niko prošlost da izbriše...). Lijepo vrijeme, a meni se ne ide van. Ljepše mi je ovdje pred televizorom. Sav sam sretan jer naši pobjeđuju.

Odjednom na televiziji izvanredne vijesti. Mama brzo dotrči do televizora. Na vijestima kažu da je oboren jedan pilot. Pilot MIG-a!

Zvoni telefon. Mama se otišla javiti. Malo su joj se tresle ruke, bila je sva blijeda. Nije mogla reći: "Halo," ali nije ni trebala. Netko je s druge strane rekao: "NISAM JA, RUDI JE!" Odmah sam znao da je to tata. Mama ga je htjela još nešto pitati, ali tata je rekao da ne može više o tome preko telefona. "Pričat ćemo doma," reče.

Mama me otjerala prati zube. "I nakon toga u krpe!" to je bila njezina zadnja. Taman sam oprao zube kad začuh zvuk traktora svoga dede. Mi smo sasvim zaboravili na dedu, a tata mu je bio sin jedinac (nakon što mu je setra umrla kao mala od bolesti). Odmah sam otrčao van i skočio u traktor. Deda je bio nekako drugačiji. Otišao je do mame. I prije nego je postavio pitanje (jer nije to mogao ni pitati) - mama je rekla: "Rudi je." Deda je i dalje bio ozbiljan, ali sada spreman na šalu zgrabio me, posjeo na koljena i dao mi da vozim traktor.

Te smo večeri moj deda i ja bili najsretniji ljudi na svijetu.

P.S. Uskoro u Gornjoj Stubici - 10. SUSRETI ZA RUDIJA.