Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kada sam početkom sedamdesetih završavao osnovnu školu, moja srednjoškolska perspektiva i nije bila naročita. Iako sam u nižim razredima bio u prosjeku vrlo dobar učenik, u višim, osobito u šestom i sedmom razredu, stvar se donekle srozala. Tih sam godina sasvim zapustio matematiku, a kako je ona osnova nekih prirodoslovnih predmeta, sa sobom je povukla srodnu fiziku i kemiju. Općenito, moje školovanje obilježio je nekakav čudan, dubinski otpor prema predmetima koji me nisu previše zanimali te u najmanju ruku solidan uspjeh u onima koji su me zanimali ili mi prirodno ležali. Dodatni problem u cijeloj toj priči je bio što tih godina gotovo i nisam učio ili bi se učenja prihvaćao kampanjski, tek kada bi zagustilo.

Čudno je to kako sam uspio do te mjere zaratiti s matematikom. Matematika u svakodnevnom životu mi nikad nije predstavljala problem. Uostalom, bio sam oduvijek dobar šahista a to baš ne ide bez smisla za matku. Međutim s onom suhoparnom matematikom koju je trebalo štrebati, "biti prisutan na satu i ne zapuštati gradivo", jeste. E tu sad idu one neke teorije po kojima je učenik onoliko dobar koliko ga učitelj uspije zainteresirati za predmet i na pravi mu ga način prezentirati. Međutim, ne bih se na to vadio. Moja nastavnica matematike me s te strane definitivno nije osvojila niti je našla najbolji modus, no kvaka je ipak bila u meni. Bez truda i redovitog učenja nema ni boljeg uspjeha.

S tim prosječnim ocjenama nisam mogao računati na upis u neku školu koja bi me više zanimala, poput gimnazije naprimjer. Stoga sam se upisao u tzv. "šuvarovku", najnoviji prosvjetiteljski izum ondašnjeg ministra kulture i obrazovanja. Ta Opća srednja škola je bila temeljena na tome da se prve dvije godine uče opći predmeti a u trećoj se najčešće opredjeljivalo za neko određeno zanimanje (kovinotokar, mehaničar, strojarski tehničar i sl., zavisno od smjera, dakako).

I tako sam se ja malo po injerciji (većina mojih prijatelja i znanaca je završila slično), malo u nedostatku alternative, upisao u Opću srednju školu Krapina, metalski smjer. Iz Toplica i okolice je godišnju autobusnu kartu za Krapinu čekirala nas nekolicina. Među nama i par gimnazijalaca jer su i gimnazija i Opća srednja dijelile zapravo isti prostor, iste zgrade.

Nije počelo loše. U prvom polugodištu nije bilo problema a matku sam držao pod kontrolom. Ostale sam predmete uglavnom dobivao na svježinu, ponajviše zahvaljujući aktivnijem zalaganju na satu prilikom usvajanja novog gradiva. Sad kad malo bolje razmislim, čini mi se da je kratki spoj nastao kada je počela cjelodnevna praksa u školskoj metalskoj radionici. Vjerojatno sam već tada shvatio koliko sam fulao profesiju. Varenje, turpijanje, rezanje, manipulacija sa željezom i svi ti zamorni zvukovi radionice bili su nešto u čemu se nisam mogao zamisliti. Umaralo me više od bilo kakvog drugog posla koji sam dotad radio, mada ponajmanje u fizičkom smislu. Tako se dogodilo da sam te prakse počeo izbjegavati, tj. markirati. Najnormalnije bih stigao autobusom u Krapinu, ali bih umjesto u školi završio na Hušnjakovu, na stijenama iznad tržnice, u pivnici, parku ili autobusnoj odnosno željezničkoj stanici. Ne, nisam bio u tome usamljen, na razini škole uvijek se skrpala sasvim solidna ekipa srodnih dušica. Ništa čudno, srednjoškolsko razdoblje donosi ta neka nova uzbuđenja i posebnosti. Za pubertetlije i svakojake izazove pa i testiranje granica slobode, jer napuštanjem roditeljskog doma i mjesta prebivališta otvaraju se sasvim novi vidici, mogućnosti i iskustva. Neki se tome odupru, neki ne.

Međutim, praksa je bila samo jedna karika u lancu. S vremenom su olabavile i neke druge, prije svih upravo matematika, potom i tehničko crtanje, kemija i fizika. Tijekom drugog polugodišta i te sam predmete sve više zapostavljao i markirao, a kao kolateralne žrtve uskoro su im se pridružili manje-više svi ostali, čak i oni omiljeniji. Ukratko, ja sam i dalje redovito odlazio autobusom u Krapinu ali me škola takoreći nije vidjela. Cijelo se to drugo polugodište pretvorilo u jedno veliko markiranje. Kada bi se napokon nekim slučajem pojavio u razredu ili na praksi, čuđenju i zafrkanciji nije bilo kraja.

Dotad sam vrlo vješto eskivirao pozive za roditeljske sastanke, no u proljeće te godine razrednica (ujedno i profesorica iz matematike i fizike) je ipak nekako uspjela dojaviti mojima da se obavezno netko pojavi na sastanku. Otišao je otac.

I tada se cijela ta velebna laž srušila, sve je razotkriveno.

U tom trenutku imao sam velik broj neopravdanih izostanaka i čvrste jedinice iz barem sedam predmeta. Te sam jedinice vukao kroz gotovo cijelo drugo polugodište i po mišljenju razrednice skoro bi nemoguće bilo ispraviti ih jer je zaostatak u gradivu bio ogroman. Tako je barem rekla mome ocu.

Vrativši se te večeri zadnjim autobusom iz Krapine, otac je u mom prisustvu cijelu tu surovu istinu ispričao majci. Bio je ljut kao ris a ja sam tirade odslušao šutke, nisam se ni pokušao braniti. Bilo mi je jasno da nijedan pokušaj opravdanja nema smisla i gotovo prelazi granicu pristojnosti. Da sam i zavapio nešto poput "istina, ne mogu smislit to zanimanje, zato je tako ispalo", time bih možda sebi olakšao dušu ali ne i cijelu tu situaciju. S druge strane otac se zadržao samo na jezikovoj juhi. Možda se već tada pomirio da je stvar ionako propala, a da eventualno posezanje za batinama u toj dobi nema smisla.

Začudo, tada je proradila savjest. Kada se situacija koliko-toliko smirila, povukao sam se u svoju komoricu, legao na krevet i u mraku zaplakao. Sve ono što sam skrivao u sebi i od sebe zadnjih nekoliko mjeseci kao da je izašlo na površinu.

Poslije je nekako bilo lakše. Tim više što sam istovremeno donio odluku: moram bar pokušat spasiti stvar.

Kada sam sljedeće jutro napokon otišao u školu precizno sam skenirao stanje s ocjenama i gradivom i sve zapisao. Po povratku kući, kupio sam oveće pakovanje Franckove kave.

I tada je počela utrka s vremenom i samim sobom. Do kraja školske godine ostalo je otprilike mjesec dana a ja sam odlučio učiniti sve da ispravim sedam jedinica. To je značilo da sam trebao naučit kompletno propušteno gradivo tih predmeta. S naglaskom na "naučiti" a ne naštrebati, jer štrebanje nužno ne znači razumijevanje gradiva i lako se može minirat nekim pitanjima koje štrebera izbace iz takta. Znao sam da ću u tom smislu biti pod povećalom i da ću usput morati moljakati profesore da mi uopće pruže šansu. Jer ocjene su se već naveliko zaključivale.

Slijedile su noći i noći bjesomučnog učenja uz ispijanje šalica crne kave koje su trebale spriječiti da ne zaspim. Ponekad bi krenuo na jutarnji bus nakon doslovce neprospavane noći, mumljajući grozničavo u bradu formule, poučke, fizikalne zakone i povijesne podatke. Da me netko sreo takvog na Pogledu, vjerojatno bi pomislio da sam poblesavio.

Ipak, počeli su se pokazivati rezultati. Nakon dva tjedna ispravio sam četiri jedinice a neke granične ocjene sasvim doveo u red. Vidjevši što smjeram, u razredu su počeli pomalo navijat za mene. Pale su i neke oklade. Ipak, tjedan dana prije kraja školske godine još uvijek sam vukao tri čvrsta topa, iz tehničkog crtanja, fizike i (kud će suza neg' na oko) matematike. Nažalost, profesor tehničkog crtanja i strojarstva otvoreno mi je rekao da čak ni pokušaj ispravljanja ne dolazi u obzir jer sam kompletno drugo polugodište markirao njegov predmet.

Zadnja nada bila mi je razrednica. Ona je trebala pružiti mi šansu da ispravim makar jedan od dva njezina predmeta (matematiku ili fiziku) i time mi omogući odlazak na popravni ispit. Zato sam na jednom od zadnjih satova matematike s velikom nadom podigao dva prsta i instiktivno krenuo prema ploči. Nažalost, bez obzira na moje molbe pa i navijanje razreda, njezin odgovor bio je sličan:

"Učeniku koji pola godine markira i tegli sedam i više negativnih ocjena neću dati šansu da se izvuče jer bi to bilo nepošteno prema onima kojima možda i nejde, ali su marljivi i uporni".

Eh da, ovo je sličilo na dejavu. Naime, tijekom školovanja često me pratila ta famozna konstatacija; "on bi bez problema mogao biti odličan učenik, ali neće". S time je raska zapalila oca na roditeljskom sastanku i time mi je najviše trljao nos. Mogao bi, ali neće pa neće!

Teško se mogla naći gora osuda.

Bio je to uistinu hladan tuš. Znao sam i po njezinu stavu vidio da bilo kakav pokušaj nagovaranja ne bi uspio.

Čudan je to bio dan. Sjećam se da sam nakon toga kao ošamućen lutao Krapinom. Kao da se opraštam, jer sam već tada znao da moja neslavna srednjoškolska epizoda u tom gradiću prestaje. Potom sam sjeo na vlak i sišao u Velikoj Vesi. Tu su bile neke cure koje sam poznavao. Pokupovali smo nekoliko piva u trgovini blizu autoputa i otišli na livade ispod šumarka s druge strane pruge.

Vratio sam se kući pješice, u sumrak. Provirio sam kroz jedan od prozorčića i vidio oca kako sjedi za stolom i nešto piše.. Majka je kraj krušne peći "ružila kuruzu". Na gusnatoj su tabli bile dvije posude. U zdjeli se bijelilo kuhano mlijeko, dok su se u omanjem loncu pušili žganci. Sa strane, u plitkom tanjuru pokrivenom manjim, oveća hrpa hruskavih palačinki.

Bio sam gladan, o da. I ništa se specijalno ne bi dogodilo da sam ušao u kuću, sjeo za stol i počeo jesti. Pa i da sam priznao kako sam prošao u školi to ne bi bio smak svijeta jer su moji tako nešto u najmanju ruku naslućivali.

Ipak, nisam ušao u kuću. Nisam otišao čak ni u svoju komoricu mada mi je itekako trebao krevet i pošten, okrepljujući san. Otišao sam na staju. Na strani iznad Perge bilo je uvijek nešto sijena, čak i u proljeće. Ljeti bi se našlo gore deka i koječeg ali tad sam na jedvite jade uspio napipati neku staru ceradu. Legao sam na nju ali mi je svejedno bilo prilično hladno. Tada sam u jednom trenutku kroz odškrinutu zabatnu dasku spazio da je netko zapalio svjetlo pred kućom.

Odmaknuo sam dasku jače da bolje vidim.. Mama je upravo izlazila iz kuće i s "baterijom" krenula prema komorici. U ruci je nešto držala.

Znao sam da me traži. Kad se uvjerila da je komorica prazna, uputila se nepogrešivo baš prema staji.

Povukao sam se u udubinu i nekako zagrnuo ceradom. Hodala je gotovo nečujno, sve dok u jednom trenutku nisu zaškripale drvene ljestve. Ubrzo je snop baterijske lampe prošarao potkrovlje zaustavivši se na udubini u kojoj sam ležao. 

- Ti si tuj? –ustvrdila je blagim glasom - Zakaj ne dojdeš f hižu, pa ne misliš valjda tu spati?

Gledali smo se šutke jedno vrijeme. Kako je znala da sam se vratio iz Krapine?

- Mislila sam da si h komorici pa sam ti donesla nekaj za jesti.

Podigla je drugu ruku bliže bateriji. Preko nečeg je bila prebačena salveta. Prepoznao sam onaj tanjur s palačinkama.

- Mama, nebum nič jel! Nič, jel ti jasno? Nosi to f hižu!

Pogledala me ispitivački, ravno u oči. Dobro sam poznavao taj pogled pred kojim je teško bilo išta sakriti. Potom je htjela negdje spustiti tanjur ali sve je bilo neravno. Još jednom ga je pružila prema meni.

- Daj zemi, na, zakaj nebi jel? – ponovila je glasnije.

- Nebum i gotovo. Pusti me na miru!

Ah, kako sam bio odrješit, kako sam bio ljut. Istovremeno, najradije bi zgrabio te palačinke i smazao ih u tren. Ali znao sam da neću popustiti, prije bih umro.

Mama je ponovno pokušala naći mjesta za tanjur. Podigao sam se i odmaknuo joj ruku.

Na kraju je odustala.

- Dobro, nečeš..Samo da znaš, Marcel, od sutruca nema nič. Zapamti si to.

- Lahku nuoč! – otpovrnuo sam – Odi spat. I pazi na predzadnji klin.

Mama je otišla potiho, isto onako kako je i došla. Zakopao sam se u rupu ali uz sav umor nisam mogao još dugo zaspati.

Kada sam se probudio, preko mene je bila prebačena topla karirana deka. Znači, ipak me je došla pokriti, ko zna, možda sred noći.

Po nekim znacima i položaju sunca shvatio sam da je zapravo poslijepodne. Ležao sam razbuđen još neko vrijeme na sijenu, a u glavi su se rojili brojni upitnici.

 

Puno je godina prošlo otad. Karte su se nakon toga nekoliko puta miješale i dijelile s promjenjivom srećom. Srednja škola u Krapini još stoji na svom mjestu. Majke više nema, nema ni oca. Nema vjerojatno ni moje razrednice, većine profesora pa i nekih školskih kolega. Nema staje, Perge, stare hiže..Nedavno sam saznao da ni cure iz Velike Vesi koja me tješila nema. Ostale su te neke slike i sjećanja na emocije koje sam proživio. Ostaje i žal zbog nekih stvari koje sam propustio.

Žalim li zbog srednjoškolskog kiksa u Krapini? Zapravo i ne. Poznavajući se, znam da bi mi bila velika muka i pokora cijeli život raditi ono što ne volim. A kiksevi i razočaranja su sastavni dio života. Da ih nema, teže bi spoznali dobro i izvukli pouke.

Ali žalim za tim prizorom majke dok stoji na vrhu rasklimanih ljestava i nudi mi palačinke. Nije stvar u palačinkama, ali drukčije je to trebalo završiti. Trebao sam odbaciti svoj glupi, infantilni ponos, zauzdati aroganciju. Umjesto durenja, trebao sam joj prići, zahvaliti na brizi i (s)trpljenju, zagrliti je, pa i zamoliti za oprost..Jer mama je često izvlačila svoj zadnji dinar za moje autobusne karte i sendviče a ja sam sve to bacio u vjetar, pogazio.

Kasno je sad. A od naknadne pameti slaba je utjeha.

P.S.

Postoji jedna priča slovenskog književnika Ivana Cankara koja je svojevremeno bila neizostavan dio školske lektire. Ta kratka poučna crtica iz njegovog mladenaštva zove se "Šalica kave". Oni koji su je pročitali sigurno bi našli sličnosti s epilogom ove moje priče. Pritom bi samo trebalo zamijeniti šalicu kave Ivanove starice s tanjurom palačinki moje majke. Sve ostalo je jako slično, a ponajviše taj osjećaj propuštenog koji se ne da popraviti. Tu sam Cankarevu priču dotad očito pročitao, ali u tom sam trenutku reagirao impulzivno. Pitanje je bi li išta promijenilo čak i da je nisam pročitao jer mladost je ponekad bezobzirna do mjere da u svojoj nezrelosti ranjava one koje najviše voli. Ali kada mi je puno godina kasnije nekim slučajem ta knjiga ponovno dospjela u ruke, prepoznavanje je bilo trenutno.

Treba učiti na greškama, tako kažu.