Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Sv. Marija Sniježna - Majka Božja Partizanska - Strmec

Hrvatska i ljudi u njoj prolaze kroz teška vremena. Rješenja za prevladavanje nezaposlenosti i ekonomske ovisnosti još su uvijek nedovoljno vidljiva. Ljudska uvjerenja i odluke na temelju tih uvjerenja odlučivati će pri pronalaženju izlaska ili još većem produbljivanju postojeće krize.

Ljudska uvjerenja, kako pokazuje život, gotovo su najvažniji pokretači koji vode bilo razrješavanju bilo produbljivanju kriza. Iz svojih uvjerenja ljudi su kadri podnijeti i žrtve u trenucima kad život to traži. No nečije žrtve ljudi su kadri i zloupotrijebiti.        

Marko Vešligaj u svojoj kolumni Povodom Dana antifašističke borbe: Josip Jutriša Janko (Kolumne, Pregrada.info, 22.06.2012) ustvrdio je kako je antifašizam jedan od temeljnih odrednica moderne hrvatske države. Ustvrdio je također kako o tome nije popularno govoriti zbog povijesnog revizionizma kojeg, po njegovu mišljenju provode neki krugovi u Hrvatskoj.  Osvrćući se na žrtve fašističkog terora, koje su u pregradskom kraju bile strašne, prisjeća se  poginulog narodnog heroja Josipa Janka Jutriše rođenog 16. veljače 1920. u Martiša Vesi podno Vinagore, umrlog, u 24. godini života, u Strmcu pokraj Velikog Trgovišća 30. prosinca 1944. Na kraju kolumne upućuje na Jutrišinu biografiju autora Slavoljuba Pantelića u izdanju Vojnoizdavačkog i novinskog centra iz Beograda, objavljenu 1989. godine u ediciji likovi revolucionara. br. 51.  

Pročitao sam tu biografsku knjižicu o Josipu Jutriši ili Pepeku kako su ga od milja nazvali njegovi roditelji. Pojedini događaji iz Pepekova života zabilježeni u toj knjizi privlače pažnju i vrijedno ih je izvući iz zaborava. Mene  posebno zanima Jutrišin odnos prema Bogu. Pantelić o tom odnosu piše u poglavlju svoje knjige pod naslovom Vjerska politika. Centralno mjesto u tom poglavlju opis je donošenja odluke i odlaska Jutriše i njegovih vojnika na polnoćku i proslava Božića u crkvicu "Majke Božje Partizanske". Zanimljiv je, u okviru Jutrišina odnosa prema Bogu i odgovor na pitanje o Jutrišinu shvaćanju antifašizma i komunizma.

Marko Vešligaj gore spomenutu kolumnu napisao je povodom Dana antifašističke borbe. Dan antifašističke borbe državni je blagdan u Hrvatskoj. Svrha mu je prisjećanje na osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda, prve antihitlerovske postrojbe u tadašnjoj okupiranoj Europi i na pojavu antifašizma u Hrvatskoj.

Antifašizam je tijekom i poslije drugog svjetskog rata u Hrvatskoj politički iskorišten i iskorištavan od strane jugoslavenske komunističke partije i komunističkih vlasti. O tome u Hrvatskoj sve više progovara ideološki nepristrana i znanstveno objektivna povijesna znanost. Pojavni oblici antifašizma u Hrvatskoj upotrijebljeni su i iskorišteni uspješnom političkom manipulacijom od strane jugoslavenske komunističke partije pri uspostavljanju komunističkog totalitarizma u novoj državi. Novija povijesna istraživanja i znanstveni radovi to sve više potvrđuju. Knjiga Neve Mihalić na primjer, Borba Hrvata protiv Trećeg Reicha, Hrvatski protuosovinski otpor i dinamika vojno-političkih strategija na hrvatskom ratištu u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 2012., govori o tome vjerodostojno i argumentirano.  

Ekstremno lijev komunistički sistem ostavio je u Hrvatskoj, pa i u pregradskom kraju, nebrojeni broj žrtava.

Jutrišin antifašizam, uvjeren sam, iako je bio član partije, nije bio usmjeren ka uspostavljanju komunističkog totalitarizma nego interesima i težnjama širokih slojeva hrvatskog naroda za izlazak iz krize u kojoj se hrvatski narod našao slijedom povijesnih događaja.  

Dva me događaja iz Jutrišine biografije upućuju na zaključak prema kojem se na njegov antifašizam može gledati suprotno od totalitarnih  pretenzija komunističke partije: njegov stav o vjeri u Boga i njegov motiv obrane života svojih prijatelja uz cijenu vlastita života.           

Majka Božja Partizanska

Uoči Božića 1944. godine, Jutriša pet dana prije svoje smrti razmišlja o odlasku sa cijelom svojom četom vojnika na polnoćku u crkvu sv. Marije Sniježne u Strmcu. Kapelu sv. Marije Sniježne proglasili su Majkom Božjom Partizanskom. Nazvali su je tako, kako kazuje Jutrišin biograf, jer u njezinoj porti nikad nije bio niti jedan neprijatelj. Jutriša je bio rodom iz Martiša Vesi podno Vinagore i zasigurno je identitet njegove obitelji i njega samog u velikoj mjeri odredilo obdržavanje duboko ukorijenjene katoličke tradicije u narodu s područja Vinagorske župe sv. Marije od Pohoda kojoj su pripadali a i danas pripadaju i stanovnici Martiša Vesi. Na Badnjak 1944. Jutriša je razmišljao o nadolazećem Božiću i donio odluku za čitavu četu za odlazak na polnoćku u crkvicu sv. Marije Sniježne, odnosno Majke Božje Partizanske. Pri donošenju odluke, vagajući za i protiv, Josip se Jutriša nije htio posavjetovati s političkim komesarom koji bi se tome usprotivio. Politički komesari komunističke partije  kod članova partije, kako je zapisao Jutrišin biograf Pantelić, zabranjivali bi ne samo vjersku praksu nego su nastojali razbiti i svaku pomisao na religiju.

Mala senzacija toga vremena, kako piše Pantelić, bio je neki svećenik pri Vrhovnom štabu koji je u predahu između borbi vršio obrede krštenja, vjenčanja, sahrane.

Ususret Božiću 1944., ne znajući da će mu biti posljednji, Josip je počeo razmišljati o svom odnosu prema Bogu i vjeri. Osjećao je kako narod njega i njegove podržava, ali iako im to u oči ne kaže, zamjera im što su protiv Boga i njihove vjere u Boga. Nakon razmišljanja Josip se odlučio izjasniti.  Nema on ništa protiv Boga i tradicije. On je protiv onih koji Bogom manipuliraju kako njima odgovara. I bez suglasnosti s političkim komesarom, izdao je Josip naređenje da čitava četa na Badnjak 1994. ode na božićnu polnoćku u crkvicu "Majke Božje Partizanske" gdje su zapjevali božićne pjesme i nakon polnoćke proslavili Božić.    

Pogibija

Četa koja je svečano proslavila Božić, sljedećih se dana 26. i 27. prosinca u borbenim aktivnostima. Vrše napad i zauzimaju tri uporišta: Tuheljske Toplice, utvrđenje kod crkvice Sveti Križ-Križek i utvrđenje kod crkve Sv. Tri Kralja. Dana 28. prosinca dolazi do protunapada i ranjavanja sedmoro vojnika, među kojima i Jutrišina zamjenika Branka Vdovića. Odmah ih      se prebacuje u župni ured uz crkvu Sv. Tri Kralja gdje se nalaze i ranjenici ranjeni u borbama proteklih dana. Protunapad postaje sve žešći i približava se nadomak improviziranom previjalištu u župnom uredu. Jutriša koji je sa svojim štabom bio smješten u gostionici Korušić , kako piše Pantelić, doletio je među ranjenike, prišao svom zamjeniku, sagnuo se nad nosila, poljubio ga i stisnuo mu ruku…Ne boj se drugar, dok sam ja ovdje, neprijatelj se neće probiti.

U borbi koja nije jenjavala Jutriša je bio pogođen metkom te mu je raznijeta utroba. Hitno je prenesen u improvizirano previjalište u osnovnu školu Strmec. U nemogućnosti kirurške intervencije, uslijed nedostatka lijekova od zadobivenih rana umire ujutro 30. prosinca 1944. Svome bratu Miji ostavlja ručni sat a svojoj djevojci u Zagrebu prsten. Rastanak s Josipom Jutrišom njegovi su suborci održali na groblju uz crkvicu "Majke Božje Partizanske" u Strmcu.

Jutrišin grob i poruka s groba

Na mjesnom groblju na Vinagori nalazi se grob s nadgrobnim spomenikom na kojem se uz ime Josipa Janka Jutriše nalaze i imena Mate i Mije Jutriše. Zemni ostaci Josipa Janka Jutriše vjerojatno su ekshumirani iz njegova groba u Strmcu i preneseni u zajedničku grobnicu braće Jutriša na Vinagori. 1962. godine Općinski odbor Saveza Boraca NOR Pregrade podigao je taj nadgrobni spomenik braći Jutriša kao vjernim sinovima svoga naroda i u mramornu ploču uklesao poruku: Svoje živote ugradili smo u temelje socijalističke domovine a Vas zadužujemo da čuvate tekovine narodne revolucije i da se borite za sretnu budućnost naših pokoljenja. 

Nakon smrti Josipa Janka Jutriše i njegove braće ideologija je pronašla način i u usta im stavila neke svoje poruke.  Povijest pak svojim tijekom i svojom istinom neumoljivo razotkriva svoju stvarnost i oslobađa je svih  pretenzija bilo koje ideologije.  

Očekivanja

Nakon kolumne Marka Vešligaja o Josipu Jutriši povodom Dana antifašističke borbe očekivao sam da će se, ako već ne Marko Vešligaj, ono ipak netko drugi javiti svojom kolumnom i to povodom 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, među kojima i onih komunističkog režima u Hrvatskoj. No to je iz nekih razloga izostalo. O antifašizmu se očito lakše govori i piše nego o komunizmu.

Spominjući se Pepekovog Božića 1944. i motiva njegove pogibije, ima smisla sjećati se Josipa Janka Jutriše prije svega radi njegove žrtve. Po mojem uvjerenju on svoj život nije dao za ostvarenje ciljeva političkih komesara komunističke partije i ostvarenja komunističkog totalitarizma.

Imam dojam kako neki zagovornici i sljedbenici komunizma u Hrvatskoj uporno nastoje prešutjeti i zanijekati taj totalitarizam i njegove žrtve.  

Dobro je sjećati se narodnih heroja i  antifašizma, no zbog bolje budućnosti za koju je i Josip Jutriša dao svoj život bilo bi poželjnije propitivati motive oko interpretacije povijesti koji po mojem mišljenju s Pepekom Jutrišom i stvarnim antifašizmom nemaju gotovo ništa zajedničkog.  

U nadolazećem Božiću 2012 ponovno se pruža prilika razmišljati o našim  najdubljim uvjerenjima. Naše težnje koje se nalaze u temeljima naših najdubljih uvjerenja pokretačka su snaga uz koju će izlaz iz krize i u Hrvatskoj biti sigurno moguć.

Pepekof Božić iz 1944. ima nam o tome zasigurno nešto vrijedno za reći.