Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Potkraj prosinca 2017. javila mi se iz Pregrade Ljiljana Leskovar s pitanjem da li mogu pristati na intervju za njezinu "knjigicu"' u kojoj želi objaviti intervjue s pregračanima. Odmah sam pozitivno odgovorio i podržao njezinu namjeru. Ne znam zbog čega je izabrala i mene. Odgovore sam poslao već sredinom siječnja 2018. Promocija knjige s naslovom Pregrada u sjećanjima i razgovorima je održana u Pregradi 23. svibnja i u Bestovju 11. lipnja. 2018. Izdavač knjige je Zaklada blaženog Alojzija Stepinca iz Brestovja. Vrijednost ove knjige su vrlo zanimljivi odgovori 10 pregračana i dvije pregradske obitelji. Kroz odgovore saznajemo puno toga o njima samima i o Pregradi. Prva je to objavljena knjiga intervjua s pregračanima različitih generacija. Kroz tekstove Ljiljane Leskovar, kroz različite teme o kojima piše, saznajemo mnogo toga i o njoj, što joj leži na srcu, porukama koje šalje. Naklada knjige je mala, svega 300 primjeraka, i kao takva knjiga je prava rijetkost.

Čini mi se opravdanim moje vlastite odgovore Ljiljani Leskovar podijeliti s čitateljima portala Pregrada.info. U odgovorima koje sam dao Ljiljani Leskovar o mojem životnom putu, o crkvenim prilikama u Nizozemskoj, o crkvenim medijima u Hrvatskoj, o Hrvatskoj danas, o mojem doživljaju Pregrade danas, ima sigurno nešto što će i tebe, dragi čitatelju, vjerujem zanimati.

Molim Te "osobnu iskaznicu" kada si rođen, ime roditelja, gdje danas živiš, imaš li obitelj, čime se danas baviš, kako danas živiš… Dakle u kratkim crticama sve što želiš reći o sebi danas.

Rođen sam u Pregradi 17. svibnja 1954. godine kao treće od šestoro djece Milana Kantocija iz Pregrade, poljoprivrednika sa završenom nižom poljoprivrednom školom u Križevcima, radnika u skladištu Ugljenokopa u Pregradi i Štefice Kantoci rođ. Pohovski iz Vrljanšica, domaćice i izvrsne šnajderice. Sada stanujem sa suprugom Christinom rođ. Janssen u malom naselju Bussloo sa svega 90 stanovnika u nizozemskoj pokrajini Gelderland. Sin Kristijan stanuje i živi u susjednom gradu Deventeru. Radim na poslovima pastoralnog radnika, u župi sv. Franje i Klare u gradu Twello, u nizozemskoj pokrajini Gelderland, službe na koju me imenovao nadbiskup nadbiskupije Utrecht, kojoj župa i pripada. Član sam župnog pastoralnog tima u kojem su još dva svećenika i još jedan pastoralni radnik laik. Župa sv. Franje i Klare u kojoj radim broji ukupno 12 739 članova. Župljani žive u 8 različitih manjih gradova i mjesta te se okupljaju u tri župne crkve, 3 veća pastoralna centra i 5 manjih.

U Nizozemskoj sam od 1987. godine i uskoro će biti trideset godina otkako radim u župnom pastoralu. Potkraj 2007. počeo sam s pisanjem kolumni za internet portal Pregrada.info pod nazivom 'Pisma iz Nizozemske'. Neke od tih kolumni objavljene su u pregradskom listu Pregrada.info a neke uz neke nove tekstove u knjizi Pisma iz Nizozemske koju je uredio Boris Krizmanić a koja je izašla u Pregradi 2011. g. u izdanju Matis d.o.o. U tim tekstovima je vidljivo koje su to od nekih tema koje su me osim posla u pastoralu posljednjih godina zaokupljale a koje sam želio podijeliti i s čitateljima u Pregradi. U Nizozemskoj sam od 1991.g. bio jedan od osnivača zaklade Nizozemska-Hrvatska, njezin tajnik od početka i nekoliko posljednjih godina njezin predsjednik. Zaklada je odigrala veliku ulogu za Hrvate i Nizozemce u Nizozemskoj i Republiku Hrvatsku za vrijeme osamostaljenja Hrvatske, za vrijeme domovinskog rata i nakon rata. Svakog ljeta dolazim sa suprugom na odmor u Pregradu 'v našu drvenu hižicu pod svetim Lenartom' i susreti s obitelji u Pregradi i poznatim Pregrađanima uvijek mi donose veliku radost.

Pregrački korijeni

Reci nam Ivane nešto o sebi, o obitelji u kojoj si rođen? Kakvo ti je bilo djetinjstvo?

Rodom sam iz velike obitelji Kantocijevih u Pregradi, obitelji, koja je uvijek bila prožeta kršćanskim vrednotama, živjela i njegovala pregradske običaje i tradiciju, težila razvitku već prema svojim mogućnostima. Ponosim se mnogim poznatim ili manje poznatim članovima moje šire i uže obitelji. Moj pradjed Franjo bio je inspektor županijskih cesta. U braku sa suprugom Katarinom rođenom Tuđina rodilo im se 11 djece. Moj djed Eduard, Edo, bio je 4. u redu. Nakon osnovnog školovanja i rada u poljoprivredi djed se bavio trgovinom stoke. Po smrti svoje prve supruge Monike Cinkuš rodom iz Kostela s kojom je imao sedmero djece u drugom braku s Ivanom, Ivkom Gorupić rodom iz Donje Plemenščćine u kojem je rođen i moj otac Milan rodilo se još njih desetero. Iz obaju brakova u dječjoj dobi umrlo je njih četvero. Moj otac Milan završivši nižu poljoprivrednu školu u Križevcima zbog ekonomskih prilika u obitelji morao se vratiti doma i prihvatiti se posla u poljoprivredi. Upravo po završetku njegove vojne obveze u Kraljevini Jugoslaviji počeo je 2.sv.rat te je mobiliziran u redovnu oružanu vojsku NDH - domobrane. Na frontu pokraj Nürnberga u Njemačkoj mislio je da mu se bliži kraj života. Nekim čudom ostao je na životu. Prilikom prolaska svoje jedinice iz Njemačke kroz Zagreb na front u Grčku samovoljno je napustio vojsku i kraj rata dočekao u Pregradi. Nova ga je vlast, s obzirom na to da je bio u domobranima poslala na jug Srbije u Kuršumliju na tromjesečnu 'izobrazbu' odnosno preodgoj. S mojom Majkom Štefanijom, Šteficom rođ. Pohovski, iz brojne obitelji Pohovskih iz brdovitih Vrljanšica pokraj Pregrade, sklopio je po završetku rata brak i zaposlio se u Ugljenokopima Pregrada gdje je radio na poslovima skladišnog radnika. Zajednički skroman život započeli su u maloj kućici u centru Pregrade koju im je dao na raspolaganje djed Edo. Kućica se nalazila ispred zgrade Općine a danas Grada Pregrade, u blizini stare osnovne škole i nadomak župne crkve, gdje danas u nadograđenoj živi moj najmlađi brat Branko i njegova obitelj. Najranije godine svog djetinjstva proveo sam u toj kućici koja je imala dvije sobe, hodnik, kuhinju, ulazni drveni hodnik ili ganjk, podrum ili pelnicu kako smo ga mi nazivali. Uz kuću je bilo malo dvorište, vrt, a roditelji su uz vrt izgradili štalu za krave, svinjac i kokošinjac.

U sjećanju su mi rascvjetane crvene ruže pri kućnome pragu, rascvjetali mirisni jorgovani u dvorištu uz prozor veće sobe u kojoj smo svi spavali, kreveta, nad kojim je visjela slika Majke Božje i Anđela čuvara kako brižno prati neko dijete, ispod kojih me prije spavanja u toplome krevetu mati učila moliti molitvu Anđelu čuvaru. Još uvijek čujem taj majčin glas i moje ponavljanje molitve koju me je učila. Sjećam se i vrlo ranog ustajanja oca na odlazak u rudnik na posao. Starijeg brata Krešimira koji je iznenada umro star svega 9 godina što je za roditelje i najstarijeg brata Milivoja donijelo veliku žalost sjećam se vrlo malo. Nezaboravni su mi najraniji dječji trenuci prisustvovanja s roditeljima liturgijskim slavljima u župnoj crkvi, gdje su snažno i oduševljeno pjevanje i zvuk orgulja za nedjeljnih Misa meni bili velik i neizbrisiv doživljaj. Djetinjstvo, uz roditelje koji su me voljeli i uz moju braću mi je bilo prekrasno. Svinje, krave, kokoši, njive pune kukuruza i travnjaci s mirisnim osušenim sijenom, pregradski potok, vinograd pun ukusnog grožđa, mačke, braća, bratići, familija, pregradski licitar i mnogi poznanici koji su navraćali u naš dom, šumovita Kunagora i šume podno sv. Lenarta, postajali su sve više svijet u nastajanju iz tog toplog i skromnog doma mojih roditelja i uz braću koja su se rodila poslije mene Romulada, sestre Marije i najmlađeg mi brata Branka. Zahvaljujući krojačkom i šivačkom umijeću moje majke koja je uz mnoge obaveze u domaćinstvu i na zemlji koju su roditelji obrađivali, uvijek imala previše narudžbi svojih stalnih mušterija i svo preostalo vrijeme od vrlo rana jutra i kasnih noći provodila za svojom voljenom 'Singericom' i oca koji se je trudio koliko je mogao, sve su nas uspjeli othraniti, postaviti na vlastite noge i odgojiti u duhu skromnosti, vjere i poštovanja Boga i ljudi oko nas.

Osnovno obrazovanje je vrlo važan period u životu pojedinca. Kako sa sadašnje distance gledaš na osmogodišnje školovanje i život u Pregradi? Možeš li mi ga opisati u "crno – bijeloj tehnici", pozitiva i negativa? Kada si pohađao osnovnu školu u Pregradi bio je još "jaki i vrlo čvrsti" socijalizam i komunizam. Kako si doživljavao to vrijeme? Da li si išao redovito u crkvu i na vjeronauk?

Rado sam krenuo u školu. Godilo mi je društvo, igra i zajedničke aktivnosti mojih vršnjaka ali i starijih ili mlađih od mene. Tijekom godina osnovnog školovanja počeo sam zapažati različitost pregradskih obitelji u opredjeljenjima s obzirom na nazor na svijet, vjersku pripadnost, odnos prema režimu i ideologiji komunizma. S početkom osnovne škole počeo sam odlaziti na vjeronauk kod tadašnjeg župnika vlč. Ivana Juraka, koji nas je okupljao u crkvi u prostoriji iznad sakristije. U crkvu sam odlazio redovito. Stari zvonar Kajba ostavio je na mene poseban dojam a i mnogi od vjernika koje sam tada kao dijete u crkvi i oko crkve susretao. Po dolasku župnika vlč. Ivanjka Branka, bio sam u trećem razredu osnovne škole. Zapalo me tako, pa sam bio njegov ministrant prvih njegovih dana u Pregradi u veljači 1963. g. Časnim sestrama dominikankama, koje su te godine na jesen došle u Pregradu, pomogao sam nositi kofere od autobusa do njihove sobe na farofu gdje su bile smještene na početku njihova djelovanja u Pregradi. Vlč. Ivanjko je brzo i vrlo uspješno počeo okupljati i ministrante a i svu ostalu djecu na vjeronauk i aktivnosti, prvo u crkvi a kasnije u vjeronaučnoj dvorani napravljenoj u gospodarskoj zgradi uz župnu kuću. Nisam bio ministrant samo vlč. Ivanjku. Nikica Špiljak, na nagovor svoje mame Ruže, često se igrao služenja sv. Mise pa sam mu se u igri često pridruživao i ja kao ministrant. Jedini prisutni od vjernika na toj "misi" bila je Nikičina mama Ruža. Na vjeronauk sam dolazio s lijepom grupom vršnjaka i vršnjakinja. Vjeronauk bi započinjao jedan tjedan odmah nakon jutarnje Mise i trajao bi do početka škole. Drugi tjedan kad je škola bila poslije podne bio bi i vjeronauk prije početka škole. Biblija i njezin sadržaj jako su me zanimali. Molitvena tradicija Crkve također. Marijanske pobožnosti u svibnju i lipnju donosile su uz redovito ministriranje i neko novo vjersko iskustvo i zanimljivo druženje s vršnjacima.

Sjećam se da smo jednog dana po dolasku u školu bili prozvani svi koji smo bili na vjeronauku. Učiteljica, neka Milka, tražila je da svi koji smo bili na vjeronauku ustanemo, a bili smo većina u razredu. Zatim nas je počela grditi i omalovažavati vjeronauk i vjeru. Sjećam se da sam se zapitao kakva je to učiteljica koja ne poštuje volju mojih roditelja i ono što je njima važno a meni i zanimljivo, te kakvo je to društvo u kojem roditelji imaju svoje vrednote a u školi se te vrijednosti omalovažavaju. Opažao sam da su učitelji pod jakim ideološkim pritiskom. I ne samo oni nego i mnogi izvan škole i drugih zanimanja u javnome životu Pregrade i šire. Prijateljstva među nama djecom rušila bi barijere koje bi ideologija nametala. Znao sam se vrlo lijepo igrati i s prijateljima koji nisu odlazili u crkvu i na vjeronauk i uočavao vrednote na koje su ukazivali njihovi roditelji. Imao sam dobre učitelje. U nižim razredima učiteljica Marija Bandula ugradila mi je ljubav i interes za umjetnost, u višim razredima učiteljica Slavica Rainer za biologiju, prof. Ana Vincek za hrvatski jezik i književnost, prof. Alojz Perković za povijest, učitelj Josip Salamon za svijet glazbe, prof. Barić Danijela za zemljopis. Učitelj Pošta Zlatko trudio se kako bih zavolio ruski jezik ali nije u tome baš uspijevao. Žao mi je bilo i njegove drage supruge Katice, vrijedne učiteljice matematike koja nikako da me dovede na pravi put. Interes za matematiku od samih početaka bio mi je nikakav što me u daljnjem školovanju koštalo silnih muka. Zadnjih godina osnovne škole intenzivnije sam se bavio i sportom, rukometom a posebno nogometom, zahvaljujući dobrom učitelju Đermanoviću. Zbog ljepote i izazova sportske igre s prijateljima i poznanicima iz svoje generacije česta nam je izvanškolska aktivnost bila nogomet na školskom nogometnom igralištu i plivanje u bazenu do njega. Pregradski planinari u to su vrijeme pobudili u meni već prisutnu ljubav prema boravku u prirodi i zajedničkom druženju i aktivnostima, radosti uživanja u prirodi . Da nije bilo ideološkog pritiska u školi koje je naše učitelje više ograničavao nego poticalo, moglo se za nas i od nas njihovih đaka učiniti i mnogo više. Život, pa ni škola, mislim, ne pozna crno – bijelu tehniku, tako da mi je tom tehnikom teško opisivati moje osnovno školovanje. Da me se naučilo zavoljeti matematiku i otkriti njezinu draž a umjesto ruskog naučiti temelje engleskog jezika danas bi bio zadovoljniji čovjek. No priučio sam se živjeti i bez toga. Osnovna škola, druženja i prijateljstva iz tog vremena prekrasna su i nezaboravan su dio mog vrlo lijepog djetinjstva.

Kako se u tebi rodila želja da ideš u sjemenište? Jesu li ti uzor bili svećenici: župnik mons. Branko Ivanjko ili neki drugi svećenici? Ili je tvoj poziv nastao bez uzora, onako sam od sebe? Kako je bilo u to vrijeme studirati teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu?

Moje iskustvo i promatranje života ljudi u Pregradi vodilo me određenim zaključcima. Opažao sam, družeći se s vrlo jednostavnim ali vrlo dragim ljudima i zajedno se baveći aktivnostima u životu župne zajednice, bilo da je riječ o popravcima na crkvi ili uz crkvu ili liturgijskim događanjima, kako se u krilu Crkve posjeduje izvor slobode i istine prema kojem su ideološko trabunjanje, prazne fraze i igra s maskama režimskih ljudi izgledalo jadno. Život ljudi oko mene tražio je više ljudskog dostojanstva, više prostora slobode, više zadovoljstva i sreće. Razmišljao sam da li bih i ja i kako u tim okolnostima najbolje mogao doprinijeti sreći ljudi. Jednog dana, dok sam bio s kravom na paši u blizini crkve, nabasao sam na poderanu knjigu dr. Janka Oberškog Biblijska povijest Starog i Novog Zavjeta koju je netko o starijih vjeroučenika župnika Ivanjka vjerojatno bacio. Čitajući je, upoznavao sam ključne događaje iz Starog i Novog Zavjeta i taj me je svijet Biblije počeo još više začuđivati i zanimati te sam razmišljao ne bi li u životu bilo korisno iz tih izvora posvetiti se povećanju ljudske sreće. U petom razredu osnovne škole poslao sam u Mali Koncilu, koji je raspisao natječaj za sastav o Isusovu istjerivanju trgovaca iz hrama svoj tekst i osvojio nagradu - knjižicu Novog zavjeta. Bio sam ponosan.

Novi zavjet počeo sam tu i tamo prolistavati a kasnije kad su roditelji dok sam polazio osmi razred osnovne škole kupili novu Bibliju znatiželja se samo povećala. Redovito sam kao ministrant ili čitač čitao misna čitanja ili pjevao s orguljašem Dominikom Krsnikom kroz tjedan uz orgulje na koru, a u nedjelju sa zborom, pa su mi se te aktivnosti u crkvi sviđale i privlačile me. Zanimljiva mi je bila i moja baka Ivka moleći redovito svoj molitvenik, pun razno-raznih svetih sličica i pripovijesti koje mi je pripovijedala na moje traženje dok sam je znao posjećivati u njenom krevetu iz kojeg je sve manje izlazila. Osim toga vjerski život roditelja i tete Mime koja je živjela s nama poticao je i utjecao je i na mene. Od svećenika najviše me se dojmio kostelski župnik velečasni Josip Rukelj, iz kojega su zračile jedna posebna srdačnost i dobrota a koji je često znao navraćati u Pregradu te ga se redovito moglo sresti više na ulici nego u crkvi ili farofu i doživjeti koliko je zainteresiran za svakog čovjeka. Znao sam tu i tamo biti zamoljen nešto odnijeti k njemu ili časnim sestrama dominikankama u Kostel. Biti kod njih i vlč. Rukelja bilo je uvijek nešto posebno i lijepo. Iako sam mnogo vremena kao ministrant proveo uz vlč. Ivanjka u crkvi, pregradskim kapelama, na farofu ili ga prateći na blagoslovu obitelji i kuća, 'Križecu' kako se to u Pregradi kaže, imao sam, što se njega tiče i njegove karizme i njegovih težnji za statusom i autoritetom, uvijek previše pitanja. Jednog sam dana pred kraj osnovne škole zaključio kako bih rastu ljudi prema većoj slobodi, njihovu dostojnom i vrijednom življenju, njihovoj sreći najbolje mogao doprinijeti iz posla koji bi uključivao sadržaje iz života Crkve. Tako sam nakon završenog osmog razreda, 7.6.1969. predao župniku vlč. Ivanjku molbu za prijem u sjemenište na Šalati u Zagrebu. Kao najvažniji razlog da me se primi naveo sam želju kao svećenik služiti Crkvi i Bogu svome stvoritelju. U to vrijeme osim svećeničkog posla nisam vidio druge mogućnosti za rad u Crkvi. Vrijeme provedeno u sjemeništu bilo je bogato što se tiče stjecanja znanja i života s dotad nepoznatim vršnjacima iz različitih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Imao sam izvrsne nastavnike u sjemenišnoj gimnaziji i dobre odgojitelje u sjemeništu.

Posebno su me oduševljavali i zanimali predmeti povijest, vjeronauk, hrvatski jezik, zemljopis, njemački jezik. U prvome sam razredu imao popravni ispit iz matematike kojeg sam uspješno riješio zahvaljujući poduci iz matematike koju mi je tijekom ljetnih praznika na farofu u Pregradi davala časna sestra, dominikanka Emanuela Škarica, inače prof. matematike, koja se u Pregradu kod svojih redovničkih sestara u ljetnim mjesecima te godine našla na oporavku. Bila mi je anđeo čuvar i kasnije kad mi je nakon završene gimnazije našla stan i posao u Njemačakoj kako bih zaradio koji dinar i na studiju teologije, kojeg sam upisao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu po završetku gimnazije, i u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu gdje sam bio primljen i smješten, bio financijski neovisniji od roditelja koji su imali i previše financijskih briga oko ostale braće i sestre. Studij teologije u moje vrijeme bilo je za me ali i generacije studenata tih godina posebno blagoslovljeno vrijeme. Zahvaljujući prije svega markantnim profesorima bez kojih se i danas razvoj novije teološke misli i mnogo toga u katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj ne može ni zamisliti. S obzirom na svoju čvrstu odluku za taj studij nisam se posebno obazirao što tko o tome misli. Prvo suočavanje sa stvarnošću doživio sam na općini u Pregradi, kad sam došao kod gospođe Danice Leskovar, rodom iz obitelji Novak, kćeri očeva prijatelja iz mladenačkih dana Ede Novaka da mi izda zdravstvenu iskaznicu radi prava iz zdravstvenog osiguranja. Bila je vrlo srdačna prema meni i s velikim sažaljenjem u očima mi je objašnjavala kako učenici i studenti crkvenih škola ta prava nemaju i da po tom pitanju za mene učiniti ne može ništa. Ovo je tek jedan od primjera gubitaka nekih od prava što se moralo prihvatiti želi li se tim putem nastaviti i dalje. Za mene ni to nije bio preveliki problem već je prije svega bio dokaz da sam na pravome putu.

Katolička Crkva u Nizozemskoj

Opiši nam Katoličku Crkvu u Nizozemskoj. Po čemu se razlikuje od Katoličke Crkve u Njemačkoj, Francuskoj ili Hrvatskoj?

Katolička Crkva u Nizozemskoj bogate je i osebujne crkvene povijesti. Nizozemska kultura nezamisliva je bez kršćanskih korijena i doprinosa katoličke Crkve u svim vremenima. U 16. stoljeću dominantan vjerski utjecaj preuzima reformirani protestantizam temeljen na kalvinizmu nakon čega katolici postaju građani drugog reda, bez crkvi, skupljajući se po kućama i zgradama koje nisu smjele izgledati kao crkve niti je katolička Crkva imala pravo javnosti. Te ih neprilike nisu slomile, dapače vrlo su ih ojačale. U 19. st. kada je katoličkoj Crkvi vraćeno pravo javnosti i kad je obnovljena biskupska hijerarhija, i ustrojena jedna metropolija (crkvena pokrajina) s jednom nadbiskupijom (Utrecht) i šest biskupija (Groningen-Leeuwarden, Haarlem-Amsterdam, Rotterdam, Breda, Den Bosch, Roermond) i kasnije vojnim vikarijatom, započeo je nevjerojatan organizacijski razvitak katoličke Crkve u nizozemskom društvu koje je bilo podijeljeno na tri skupine: protestantsku, liberalnu i katoličku. Svaka od tih triju skupina osniva svoje škole, medije, bolnice, sindikate, političke stranke. Velik je broj novonastalih župa i izgrađenih crkvi, redovničkih kuća, mnoštvo redovnika i redovnica vrlo aktivnih unutar Crkve u Nizozemskoj ali i u dalekim misijama širom svijeta. Crkva se u tom razdoblju jako institucionalizirala.

Uz mnogo postignutog dobra i pozitivnog doprinosa katoličke Crkve nizozemskom društvu, unutar same katoličke Crkve, vjerojatno zbog potrebe zbijanja redova prema protestantima i liberalima, pojavila se, ponajviše među dijelom klera prevelika autoritarnost. Kako se pak razvoj društva kretao u suprotnom smjeru, novonastala situacija rezultirala je stvaranjem jaza između vjernika i klera/biskupa i sve više formalnog ispovijedanja vjere i zapravo do slabljenja temelja od kojeg se živi u Crkvi a to je čvrsta vjera u Boga i zajedništvo u njezinu ispovijedanju i življenju. Nevolje II. svjetskog rata zbližile su katolike i protestante i od tada su ekumenski odnosi u stalnom usponu. Drugi vatikanski sabor i njegova implementacija u lokalnu Crkvu nisu mogli spriječiti razvitak krize u kojoj se Crkva našla, te se ona, s nastankom još veće liberalizacije i sekularizacije društva nastavila produbljavati i traje sve do danas. Teolozi sa svoje strane, bavili su se teologijom više kao znanstvenom disciplinom a manje svojim doprinosom u pastoralu Crkve i povezivanje s pastoralom. Da je bilo sretnijih imenovanja novih biskupa i nadbiskupa, s više karizmi oslonjenih na duhovnost a manje na disciplinu, možda bi vođenje vrlo emocionalnih unutarcrkvenih rasprava i sukoba dovelo do većeg razumijevanja, što je moglo pomoći jačanju i vitalitetu Crkve, a što je nažalost izostalo. Došlo je do smanjenja crkvenih zvanja i općenito manjka svećenika. Uslijed porasta sekularizacije u društvu, došlo je do osipanja članova i napuštanja Crkve, no ne samo kod katolika. Sve to dovelo je do toga da se kler počeo mijenjati i sve više uvažavati potrebu sudjelovanja vjernika laika u životu crkvene zajednice. To se sudjelovanje jako razvilo, tako da u vjerskim zajednicama ima veliki broj volontera. Diplomirani teolozi, kao što sam i ja, pozvani su na služenje u Crkvi i služba im je formalno institucionalizirana. Župe kojima je to financijski moguće mogu u dogovoru s biskupijom raspisati natječaj ili javiti da žele zaposliti pastoralnog radnika a biskup po provjeri kandidata i izboru izdaje kanonsku misiju.

Katolička se Crkva ali i ostale vjerske zajednice i organizacije vjerskog karaktera financiraju izričito svojevoljnim doprinosom vlastitih članova te se ne prima nikakva financijska pomoć od države. Zbog oslabljenja financijskog položaja mnogih župnih zajednica u nadbiskupiji Utrecht, nadbiskup je odlučio u službi na župama imenovati samo one đakone koji su financijski neovisni o župi i nadbiskupiji. Prestalo se i s formiranjem teologa za službu pastoralnog radnika, te je izgledno da će se i zbog tih razloga vjerojatno u nadbiskupiji Utrecht ta služba s vremenom ugasiti. Zbog tih razloga prišlo se obrazovanju volontera za zadatke u župnim zajednicama na području kateheze i karitasa. Upravljanje materijalnim dobrima župne zajednice gotovo je sasvim u rukama vjernika laika, no u dogovoru sa župnikom u okviru župnog vijeća. Jednom dijelu vjernika laika povjeravaju se i pastoralni zadaci, tako da gotovo sve župne zajednice uz svećenike, đakone i pastoralne radnike imaju i pastoralne volontere koji predvode službe čitanja s podjelom svete pričesti, predvode molitvene skupova a u mnogim župama vode i sprovode. Sva nastojanja i veliki trud koji se još uvijek ulaže u život župnih zajednica kako bi Katolička crkva imala svoju budućnost izgledaju nedostatni. U crkvama i župnim zajednicama danas se okupljaju uglavnom starije osobe a mladih i djece ima vrlo malo ili gotovo da ih nema. S druge pak strane na području karitativne i humanitarne pomoći nizozemski su katolici nevjerojatno aktivni. Moj je posao danas u župnoj zajednici, u svim poslovima koje obavljam, u velikoj mjeri misionarski, evangelizacijski s velikim naporima oko prenošenja i upiranja vjere u Krista i njegovu poruku.

Kod nas se po različitim tiskovinama piše da se crkve na zapadu Evrope prodaju i prenamjenjuju u druge svrhe. Da li je to točno? Kakva su tvoja saznanja i razmišljanje o tome?

Nadbiskupija Utrecht, u koju spada i župa u kojoj radim, odlučila je 2007. godine u idućim godinama 326 župa ujediniti u njih 49 i to zbog sve manjeg broja vjernika i svećenika. Nadbiskupija je tada brojala oko 300 crkvi. Očekuje se da će do 2020 trećina a do 2025 dvije trećine od tih crkvi biti prenamijenjeno i prodano a da će se održati malo više od 20 župa. U župi smo od 2002. g. kad sam ovdje došao raditi, sve do 2014 g. imali 8 crkvi. U međuvremeno 5 ih je prodano i prenamijenjeno, i to ponajviše zbog manjka financijskih sredstava, manjeg broja vjernika i sve manjeg broja pastoralnog osoblja. Danas ove preostale tri crkve zadovoljavaju pastoralne potrebe s obzirom na broj vjernika koji redovito dolaze na liturgijska slavlja. Pojava zatvaranja i prenamjena crkvi u Nizozemskoj u neke druge svrhe nije u ovdašnjim prilikama samo teza nego očita bolna stvarnost kroz koju prolaze vjernici u svojim zajednicama i pastoralno osoblje s nadbiskupom na čelu. Za razliku od održavanja crkvi u Hrvatskoj, crkve u Nizozemskoj, ako su u funkciji, moraju biti optimalno održavane a to traži velika financijska sredstva. U Nizozemskoj ako se neku zgradu, pa i crkvu optimalno ne može održavati i koristiti lakše se mijenja namjena nego što je to u Hrvatskoj. Osim toga, katoličke crkve u Nizozemskoj novijeg su datuma i imaju manju povijesno-kulturnu i arhitektonsku vrijednost nego crkve u Hrvatskoj. Sve starije crkve, nekad katoličke, u vlasništvu su protestantskih Crkvi, osim nekih koje su u tradicionalno katoličkijim krajevima i danas u vlasništvu Katoličke crkve. Pratio sam i pratim s kolegama iz pastoralnog tima, župljane u tim procesima, koji su za sve nas vrlo bolni i vrlo teški. No razmišljamo praktično i sredstva koja nam stoje na raspolaganju bilo da su ih stvorile prijašnje generacije ili ih daju današnje generacije ulažemo u to kako bi vjera u župnoj zajednici i život iz te vjere imali i svoju budućnost.

Da bi se dobila nekakva slika stanja možda je dobro pogledati i statističke podatke. Ukupno upisanih članova katoličke Crkve u Nizozemskoj prema podacima iz 2015.g. ima 3.882.000 ili oko 22,9% od ukupnog stanovništva. Njih 186.000 ili 4,8 % dolazi nedjelom u crkvu. Od novorođene djece 9% ili 14.030 bilo je kršteno. Od broja sklopljenih brakova 3% ih je sklopljeno u katoličkoj Crkvi. Od ukupnog broja pogreba 16% ih je bilo crkvenih. Broj crkvi 2015.g. iznosio je 1.513 a broj župa 726. Broj aktivnih svećenika je 522, đakona 79, pastoralnih radnika 2013. U župama je aktivno 194.400 volontera. Broj redovnica iznosi 3.119 a redovnika 1534. U Nadbiskupiji Utrecht gdje se nalazi župa u kojoj radim od ukupnog stanovništva od 754.000 katolika ima 20%. 8,6 % ih nedjeljom dolazi u crkvu.

Može li se govoriti o renesansi ili stagnaciji Crkve u Nizozemskoj? Koja je realna slika župne crkvene zajednice kojoj ti pripadaš kao pastoralni suradnik?

O renesansi svakako nije riječ. Stagnacija također nije primjerena riječ. Radi se o krizi kroz koju nizozemska katolička Crkva prolazi i u kojoj je suočena s propitkivanjem svojih temelja i izvora te pozvana na produbljivanje i svjedočenje autentične vjere. Proizvodnja materijalnih dobara, tehnika, znanost, užurbani materijalni razvoj stoji u centru ljudskih interesa najvećeg dijela nizozemskog društva. Potraga za religioznim iskustvom postoji no to se iskustvo radije stječe individualno, zbog osjećaja veće slobode i nenavezanosti, nego aktivnim vjerskim životom u vjerskim zajednicama. Oslanjanje na Boga kroz vjeru, njegovo priznavanje i potvrđivanje u okviru Crkve u velikoj je krizi. U pripremi vođenja mojeg prvog sprovoda u župi Zevenbergen u biskupiji Breda gdje sam započeo svoje pastoralno djelovanje u Nizozemskoj, djeca pokojnog oca, po zanimanju radnika u industriji, pričala su mi s velikom tugom kako je prije mnogo godina ocu u Crkvi uskraćena ispovijed i kako je to cijelog života teško djelovalo na njega i njihovu obitelj.

Kad je naime želio pristupiti sakramentu ispovijedi svećenik mu je zatvorio vratašca u ispovjedaonici i time dao do znanja da mu uskraćuje ispovijed. Prije ispovijedi morao je naime reći koje sve novine čita. Kad su se među novinama koje je čitao našle i one koje je Crkva vjernicima zabranila čitati, a on je priznao da ih je čitao, svećenik ga nije pripustio sakramentu ispovijedi. Kad sam to čuo bolje sam mogao razumjeti razloge zbog kojih su toliki nizozemski katolici počeli napuštati Crkvu te sam shvatio da moj posao u pastoralu neće biti nimalo lagan. Za Katoličku crkvu u Nizozemskoj znalo se reći da je u prošlosti znala biti papskija od pape. Mentalitet i življenje vjere u župnoj crkvenoj zajednici kojoj pripadam i u kojoj djelujem je specifičan. Mentalitet je posve specifičan kao što je i specifičan i različit mentalitet i življenje vjere u raznim krajevima diljem Hrvatske. Kao što sam već spomenuo sudjelovanje vjernika laika oko organiziranja raznih aktivnosti župne zajednice za razliku od Katoličke crkve u Hrvatskoj, mnogo je razvijenije. Oni članovi župe koji su ostali vjerni svojim korijenima vrlo su vjerni, ustrajni i zadovoljni članovi župne zajednice, primjerna života u svojoj sredinu i na radnom mjestu. Općenito se može reći da nizozemski katolici svoju vjeru više dokazuju u svojim svakodnevnim aktivnostima na raznim područjima života a manje u Crkvi. I za moju župnu zajednicu veliki je izazov prenošenje vjere na nove generacije. Evangelizacija iz župne zajednice i za župnu zajednicu traži nove puteve koje za sada još uvijek nismo našli a trudimo se pronaći ih. Okupljamo se na nedjeljna liturgijska slavlja u tri crkve. Župu obuhvaća 8 naselja/gradova na prostornoj udaljenosti od cca 50 kilometara. Prema župnim statističkim podacima za 2016.g. od 12.739 registriranih članova župne zajednice iz 7.215 domaćinstva u prosjeku na redovita nedjeljna liturgijska slavlja u tri crkve dolazi svega njih 492 ili 3.87%. Od navedenog ukupnog broja članova samo njih 3.448 dalo je dobrovoljni novčani prilog za potrebe župne zajednice. Svetu Misu slavi se svake nedjelje u jednoj crkvi, euharistijskom središtu župe. U drugim dvjema crkvama svake druge nedjelje. Uz euharistiju u tim dvjema crkvama kad nema euharistije, održava se Služba riječi i podijeli se sveta pričest iz prethodne euharistije. Župa ima više pjevačkih zborova u kojima je aktivno 139 pjevača. Dvojica kolega svećenika iz pastoralnog tima, od kojih jedan podrijetlom iz Indije aktivni su u velikoj župi u susjednom gradu Apeldoornu. Župnik je imenovan za obje župe i ima zadaću s vremenom te dvije župe ujediniti u jednu. Dvojica nas je pastoralnih radnika. Godine 2016. u župi je bilo 86 sprovoda.

Sakramenat krštenja primilo je 39 djece, 33 djece je primilo je prvu svetu pričest, a 22 dvoje mladih primilo je sakramenat Potvrde. Ženidbu su sklopila samo 4 bračna para. U našoj župnoj zajednici veliko je sudjelovanje volontera u aktivnostima župne zajednice. Godine 2016. bilo ih je aktivno 861. Mi u pastoralnom timu ponosni smo na sve njih i bez njih život župnih zajednica je nezamisliv. Starije generacije vjernika prošla su burne promjene u Crkvi ali niti oni ne žele vraćanje na staro. S velikom brigom, zbog nedostatka djece i mladeži, gledaju na budućnost svojih zajednica no dosljedni su svome primjeru i ustrajni u vjeri koja im mnogo znači. Ono što je od članova župne zajednice u svojim mjestima aktivno, pa i u onim mjestima koja su ostala bez crkve, pronalazi mogućnosti za okupljanje i zajedništvo. Način njihove aktivnosti i privrženosti Kristovu evanđelju uvjerava me da župna zajednica ima budućnost ali na drugačiji način nego što je to danas. Za tri godine, kao najstariji u pastoralnom timu, s navršenih 67. godina otići ću u mirovinu. Prije odlaska u mirovinu ponudio sam župljanima posjet mojem zavičaju i domovini. Odazvalo ih se pedeset. U svibnju, od 9. do 14. svibnja 2018. posjetiti ćemo moj zavičaj i Hrvatsku. Posjet će to biti mojem dragom rodnom kraju kao dar mojim župljanima ovdje prije mog odlaska u mirovinu, s trenutcima molitve, pjesme i svjedočenja zajedništva u Kristu. Veselim se tome putu i plodovima toga puta.

Uloga crkvenih medija na društveni život

Bio si kao student teologije u Zagrebu među najboljim studentima. Živio si za "Spectrum", časopis ogleda i prinosa studenata teologije, s još nekoliko kolega studenata. Tada ste po mnogočemu u "Spectrumu" bili progresisti. Jesi li ponosan na to razdoblje? Bi li bi nešto mijenjao da ti se vrati ta situacija tvojih ondašnjih studentskih dana?

Da, studij teologije u Zagrebu bilo je prekrasno vrijeme u mojem životu. Ni sam nisam bio svjestan, ali sam to osjećao, kako imam iznimne učitelje, dr. Šagi Bunića, dr. Bajsića, dr. Bonaventura Dudu, dr. Goluba, dr. Turčinovića, dr. Rebića, dr. Šanjeka, dr. Valkovića, sve markantne osobe bez kojih je povijest generacija i teologije u Hrvatskoj nezamisliva. Opazio sam da su me cijenili zbog zalaganja u studiranju i aktivnostima kojima sam se bavi, posebno u okviru Spectruma – pokušaja i prinosa studenata teologije. Bio sam inicijator njegova obnavljanja nakon što je neko vrijeme prestao s radom. Angažman prijatelja i kolege Ivana Miklenića rodom iz Desinića koji je bio sudionik oživljavanja Spectruma i s kojim sam bio urednik časopisa Spectrum, odredio je i njegov kasniji životni put. Dr. Ladika, profesor pastoralne teologije i direktor Glasa Koncila predložio mi je poslije teologije studij sociologije u Parizu i osiguranje uvjeta za to. No kako sam, suočen sa željom za obitelju, odustao od kandidature za svećeništvo, jer sam bio uvjeren da obvezu celibata neću moći održati, otklonio sam ponudu i bio primoran suočiti se s traženjem novog životnog puta. Vrlo sam ponosan na razdoblje teološkog studija i aktivnosti oko Spectruma.

Da mi se vrati situacija ondašnjih studentskih dana, još bi više iskoristio vrijeme za produbljivanje teologije u još većoj suradnji s gore navedenim profesorima. Premalo sam bio svjestan njihove nevjerojatne obrazovanosti i nevjerojatno duboke vjere na koju su mi oni još više mogli ukazivati da sam ja bio znatiželjniji i u traženju ustrajniji. U Bogosloviji gdje sam stanovao i bio odgajan kao svećenički kandidat trebao sam iskoristiti više vremena i napora oko izgradnje vlastite duhovnosti. Bilo je mnogo prilika koje nisam dovoljno iskoristio. Ponosan sam na odluku koju sam donio i vjerojatno me i Bog zbog toga nagradio posebnim životnim putem, kojim sam zadovoljan i na kojem sam zahvalan. Iako i na tom putu ima poteškoća kao što ih ima na svim putevima kojima u životu prolazimo.

Crkveni pisani mediji u Hrvatskoj Glas Koncila, Veritas, Kana i drugi mediji, nemaju, po mojoj subjektivnoj procjeni, baš veliki utjecaj na svakodnevni život vjernika i stvaranje katoličkog javnog mišljenja. Kakvo je tvoje razmišljanje? Zašto je to tako?

Mediji sami po sebi su više sredstva informiranja, i kao takovi vrlo važni, no utjecaj na javno mišljenje, u medijima prisutan, ipak je ograničena dosega. Obrazovanje, produbljivanje znanja i rad na izgradnji pozitivnog mentaliteta ozbiljan su i dugotrajniji posao javnih obrazovnih, kulturnih ali i vjerskih institucija nego što su to mediji. Živa suradnja s osobama koje posjeduju znanje i umijeća i njihovi radovi važniji su od medija. No mediji su važni radi informiranja, upoznavanja različitih ideja, različitih mišljenja, poticaja koji dolaze iz života i aktivnosti koje se u društvu ili Crkvi poduzimaju. Mediji imaju i svoju uređivačku politiku i idejnu pozadinu i tu je pitanje izbora što želimo čitati i o čemu se želimo informirati. Mediji danas, kao i uvijek, stoje pod utjecajem svojih izdavača i raznih idejnih pritisaka.

Sloboda izražavanja je zbog toga velika vrednota. U Crkvi bi je moglo i trebalo biti više a osobne i kolektivne cenzure puno manje. Pratim Glas Koncila i Kanu. Glas Koncila, kao što je to uvijek činio, objavljuje mnoštvo informacija kako bi zabilježio i predstavio sve ono važno što se u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj događa. Urednik, moj prijatelj i školski kolega mons. Ivan Miklenić, vješt je u svojim komentarima o prilikama u Hrvatskoj i zalaganju za opće dobro, iako vjerujem, da one koje on dotakne, ili pak drugi koji ne misle kao on, ne gledaju na njegove komentare baš dobroćudno. Kao čitatelj Glasa Koncila želim više tekstova koji bi razotkrivali stvarno socijalno stanje i položaj običnog čovjeka u Hrvatskoj i prikazivali primjere kako i što čini Crkva za tog običnog čovjeka i njegov položaj. Kršćanstvo i Crkva u Hrvatskoj ima snažne korijene, jaku tradiciju i velik utjecaj u društvu pa bi sve trebalo učiniti da ono dobro što Crkva čini bude još vidljivije. Što se tiče utjecaja na javno mišljenje, prostor postoji, a vjerujem da postoje i ljudi. Samo bi ljudski potencijal trebalo još više, možda još bolje povezati i poticati uočene talente, pogotovo kod mladih. Svatko sam treba djelovati iz svoje odgovornosti prema onome što ga u njegovoj duši i srcu potiče i zove na djelovanje.

Za mene osobno, još kao studentice, najbolje novinarske članke u posljednjih četrdeset godina pisali su Yves Yvonides, dr. Špiro Mrasović, dr. Vjekoslav Bajsić i don Živko Kustić. To su bili doajeni novinarstva, čije se tekstove čitalo i prepričavalo. Što misliš, zašto danas nema takvih novinara, poput don Živka Kustića i njegovih tekstova?

Mislim da su pojedine osobe u svojim sredinama, pa tako i u Hrvatskoj, nagrađene duhom, korisnim znanjem, i posebnim umijećem darovanim od Boga i od ljudi rijetka pojava. Njima i njihovima darovima može se biti samo vrlo zahvalan. Na mojem radnom stolu, uz tekstove nizozemskih autora, redovito se nalaze knjižice i knjige iz moje biblioteke darovitih ljudi iz Hrvatske, primjerice, dr. Vjekoslava Bajsića. Kad se zaželim ljepšeg dana i jednostavnijeg a pametnog štiva posegnem za njegovom knjižicom Obrnuto vrijeme s prekrasnim tekstovima kolumni koje je objavljivao u Kani. Njegovi tekstovi sadrže mnogo toga zanimljivog, pametnog, stilski zanimljivog. Nije on jedini, Vi ste naveli neke. Ja volim više njih. Volim u Kani pročitati tekstove koje piše Vladimir Pavlinić kao i tekstove koje u Kani redovito objavljuje gospodin Mirko Ivanjek, književnik i kulturni djelatnik rodom iz Slivonja Jarka kraj Krapinskih Toplica. Kako to da takvih darovitih ljudi riječi i pera danas nema onoliko koliko ih je bilo jučer? Na to nema nitko zadovoljavajućeg odgovora, pa ni ja.

Velika je zadaća, posebno u Crkvi, ako se radi o darovitim ljudima, da im ne gase nego potiču njihove darove duha. Znam da su dr. Ivan Golub, koji je osnovao i uvijek podržavao Spectrum, dr. Josip Turčinović iz Kršćanske Sadašnjosti i dr. Josip Ladika i Živko Kustić iz Glasa Koncila, da su bili vrlo zainteresirani za rad uredništva i suradnika Spectruma, studente teologije koji su pisali i radova koji su objavljivali jer su računali i nadali se mlađim nadarenim talentima. Umijeće, dar lijepog i zanimljivog pisanja stvara se i razvija ozbiljnim radom a talenat se otkriva i potvrđuje i treba ga podupirati. Vjerujem da su doajeni katoličkog novinarstva koje ti spominješ tu potporu u svoje vrijeme uživali i svojim se pisanjem odužili svojim dobročiniteljima i samima sebi a nama ostavili tekstove i u njima svoje poruke koje nam još uvijek mnogo govore. Izazov su oni svakome od nas, svojim porukama i svojim umijećem, svojim sasvim osobnim stilom izražavanja i pisanja.

Hrvatska danas

Vjerujem da pratiš događaje u našoj domovini. Čini mi se kao da postoje "dvije Hrvatske". Jedna je tradicionalna i katolička. Njoj pripadaju ušutkani branitelji i katolici. Katolički moral nije usvojen životno niti u jednoj stranci, iako se akteri tih stranaka nazivaju demokršćanima. Druga Hrvatska su liberalci različitih vrsta, razne udruge koje guraju u prvi plan LGBT zajednice, rodnu ideologiju i novi svjetski poredak. Kako izaći na kraj s tim činjenicama i stvoriti pozitivno katoličko javno mišljenje, te probuditi laikat u Crkvi?

U Hrvatskoj bi se već jednom trebala početi rješavati podvojenost koja je očito prisutna. Korijeni tome su duboki i nasljeđe su prošlosti koja će, izgleda tako, još dugo tražiti svoj danak. Krilatica divide et impera, podijeli pa vladaj, u Hrvatskoj je stvarnost. Trebalo bi raditi na promjeni mentaliteta. Nije poželjno da svi jednako misle. Nije poželjno niti traženje samo svojeg prava. Tužan sam kad promatram nezrelo bavljenje politikom i tolike zaostatke oko promjena koje su se u hrvatskom društvu već davno trebale početi događati. Uživam u parlamentarnoj demokraciji u Nizozemskoj jer ovdje opozicija u parlamentu traži još bolja rješenja sa strankama na vlasti kako bi se došlo do najboljih rješenja. U Hrvatskoj, takav je moj dojam, stranke se bore za vlast a usputna im je briga za opće dobro svih građana Hrvatske. Tek se treba, izgleda, izgraditi mentalitet gdje je različitost mišljenja poželjna a traženje rješenja utemeljeno na dijalogu, argumentima, zajedničkoj brizi za sadašnjost i budućnost, a ne na niskim potrebama za osobnom diskvalifikacijom, ocrnjivanjem, vrijeđanjem, podmetanjem, neuvažavanjem, zatiranjem drugoga a izdizanjem sebe i svoje moći s ciljem vladanja nad drugim.

Što se tiče izbora vrijednosti, izbora i izgradnje identiteta pa i katoličkog, to ne treba ići na štetu drukčijih mišljenja i drukčijih identiteta. Svrha bi trebao biti zajednički poželjan i sretan život, temeljen na dijalogu, u kojeg svatko može ugraditi i podijeliti s drugima svoje vrijednosti. Netrpeljivost prema drugom i drukčijem rađa konfliktima, neprihvaćanjem i novim nestabilnostima. Svi ljudi traže istinu. Nitko je nema sasvim u svojem posjedu. Mi koji svoje uvjerenje temeljimo na Isusovu primjeru trebali bismo biti ljudi za druge, ne odričući se svojeg identiteta ali ne tražeći ni da drugi po svaku cijenu moraju prihvatiti ono što mi mislimo da je jedino ispravno. Pitanje u svezi s laikatom u Crkvi u Hrvatskoj također je vezano uz promjenu mentaliteta u samoj Crkvi. Gledajući od mojeg odlaska u Nizozemsku, pa do danas, pomaka ima mnogo. Prije odlaska u Nizozemsku, dok smo supruga i ja još živjeli u Pregradi, sjećam se još, pitao sam župnika velečasnog Ivanjka bismo li ja, diplomirani teolog, i moja supruga, mogli sudjelovati u pripravi za brak onih bračnih parova koji bi to htjeli. Odgovorio nam je da će razmisliti. Definitivnog odgovora nikad nismo dobili. Od onda do danas u Crkvi u Hrvatskoj dogodili su se veliki pomaci. Moguće je da bi možda i rezultati Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije te procese mogli potaknuti na bolje.

Koja Crkva je da tako kažem "moćnija" u Duhu Svetom i praktičnom životu vjernika - Crkva u Hrvatskoj ili Crkva u Nizozemskoj? Pred kojom je svjetlija pesrpektiva?

Na to nije jednostavno odgovoriti, mislim gotovo nemoguće odgovoriti. Duh Sveti, puše, kako kaže Sveto pismo, tamo gdje hoće. Vidim veliku otvorenost Duhu Svetome kod vjernika u Hrvatskoj ali i kod vjernika ovdje u Nizozemskoj. Možda je u Hrvatskoj veći osjećaj kod vjernika da ih Duh Sveti nadahnjuje samo onda kada su aktivni u crkvi ili župnoj zajednici, kao da ih Duh Sveti ne želi nadahnjivati i biti s njima u svim okolnostima života, pa tako i na radnim mjestima u kojima rade ili aktivnostima bilo gdje da ih obavljaju i u kakvim god ulogama. Kod nizozemskih katolika prisutniji su svijest i uvjerenje da je Duh Sveti uz njih kad su aktivni i izvan crkve. Svjetlu perspektivu ima i jedna i druga Crkva i to iz jednostavnog razloga što je i jedna i druga Crkva Kristova Crkva a Duh u Crkvi jamac perspektive za jedne i za druge.

Možeš li usporediti te dvije Crkve i vjernički život u nizozemskom i hrvatskom društvu?

Prošle sam godine pripremio prezentaciju o životu župne zajednice u Pregradi pod naslovom "Bog u mojem mjestu". Namijenjena je bila zainteresiranim župljanima koji su se odlučili posjetiti moj rodni zavičaj u Hrvatskoj u svibnju ove godine, ali i ostalim zainteresiranima. Odaziv je bio velik. Prezentacija je sadržavala moj osobni put u vjeri i informaciju o životu župne zajednice u Pregradi danas i to na temelju izabranih fotografija iz života župne zajednice u Pregradi objavljivanih na župnoj Facebook stranici u razdoblju od godinu dana, od 20.11.2015. do 18.11.2016. Na sve prisutne slike su ostavile dojam, a posebno mnoge procesije kroz Pregradu i okolicu Pregrade. Objasnio sam kako su te procesije postale tradicija poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj te je Crkva dobila tako reći stvarno pravo javnosti. Meni su se te procesije svidjele kao znak prisutnosti župne zajednice u javnosti. S druge pak strane, došle su mi misli kako bi za Crkvu u Hrvatskoj važnije od znaka prisutnosti bila stvarna prisutnost vjernika u javnom prostoru na svim područjima života a koji bi oni svojim kršćanskim djelovanjem stvarno mijenjali nabolje. Ako bi se ostalo samo na procesijama, bio bi to samo lijep običaj bez utjecaja na stvarni život, a što nije cilj procesije kao znaka u javnosti.

U Nizozemskoj ima u posljednje vrijeme i malo više procesija u javnom prostoru ali ne toliko kao u Hrvatskoj. Za katolike i ostale u Nizozemskoj važno je da stvarni život napreduje i da svatko tome dade svoj najbolji doprinos. Vjernici i Crkva u Hrvatskoj za vrijeme komunističko-socijalističkog sustava u bivšoj državi prolazili su kroz svoje vrlo teško razdoblje. Crkva je u tom vremenu bila jaka i izdržljiva. Sjećam se prve Tijelovske procesije u Pregradi uoči prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. Našao sam se u to vrijeme iz Nizozemske na godišnjem odmoru u Pregradi. Za vrijeme bivše države Tijelovska je procesija išla samo oko crkve. Kroz Pregradu se, kako je to bilo nekad, nije smjelo. Te 1990. godine, župnik je, kad se stiglo do kuće obitelji Peer u Kostelgradskoj ulici, od muževa koji su nosili križeve na čelu procesije zatražio da krenu prema farofu i oko crkve. Muževi su odjednom stali, nisu poslušali župnika i skrenuli su procesiju kroz centar Pregrade, uz zgradu u kojoj su tada bili smješteni Općinski sud i Milicija, prema centru i iz centra prema crkvi. Župniku nije preostalo ništa drugo nego krenuti za njima. Pjesma sudionika procesije bila je gromoglasna i odzvanjala je centrom Pregrade, u kojemu se nije moglo vidjeti nikoga od tadašnjih vlasti ni nikoga od njihovih simpatizera, a vjernici su svojom odlučnošću odlučili centar Pregrade pretvoriti u javni prostor za svakoga, a ne samo za neke. Oči muževa koji su nekad, prije Drugoga svjetskog rata, vjerojatno kao djeca ili mladež sudjelovali u Tijelovskim procesijama kroz Pregradu a to im je nakon Drugog scjetskog rata bilo onemogućeno, a oni su to sad vratili, zrcalile su se, pune ponosa. Gledao sam jednog svog rođaka i u njegovima sam očima i licu vidio neku posebnu odlučnost i osjećaj ponovno stečene slobode. Za mene je to bio trenutak doživljaja oslobađanja od nametnutog komunističko-socijalističkog sustava, diktature i jednoumlja u bivšoj državi. Kad bi ta snaga i odlučnost kakvu su pokazali tada muževi, žene i djeca te Tijelovske procesije u Pregradi iz 1990. stalno pokretala vjernike i Crkvu u Hrvatskoj u smjeru stvarne slobode, dostojanstva za svakog čovjeka, moglo bi se dogoditi, tako se meni čini, da Crkva u Hrvatskoj bude manje zabrinuta za svoju budućnosti. Crkva u Nizozemskoj ima svoje povijesne uvjete koji su utjecali na njezin život jučer i danas. Uspoređivati bi se moglo povijesno razdoblje u tim dvjema zemljama kada su katolici i Crkva bili građani drugog reda i ograničenog djelovanja u javnom prostoru. U Nizozemskoj je to razdoblje trajalo znatno dulje, od 1580., kada je ispovijedanje katoličke vjere bilo zabranjeno.

Nizozemsku se smatralo misijskim područjem sve do 1848., kada je došlo do ustavnog izjednačavanja svih vjeroispovijesti a za katolike i do uspostavljanja katoličke hijerarhije i biskupija 1853. godine. U Hrvatskoj to je razdoblje trajalo od 1945. do 1990., dakle povijesno gledajući mnogo kraće i s obzirom na uvjete bilo je drugačijeg karaktera. Katolička crkva u Hrvatskoj mogla bi mnogo toga naučiti iz povijesnih lekcija katoličke Crkve u Nizozemskoj. U novonastalim prostorima slobode u svome djelovanju Crkva u Hrvatskoj trebala bi znati i moći izbjeći prenaglašeno institucionaliziranje s naglaskom na čvrstoj organizaciji i odnosima poslušnosti a više ulagati u produbljavanje duhovnosti, izgrađivanje zajedništva i poticanje na sudjelovanje s postojećim talentima kod vjernika u izgradnji župnih zajednica i Crkve.

Katolički intelektualci nekad i danas

Razdoblje u kojem su djelovali dr. Tomislav Šagi Bunić, dr. Josip Turčinović, dr. Špiro Marasović, dr. Vjekoslav Bajsić, dr. Adalbert Rebić, don Živko Kustić, dr. Josip Ladika, dr. Bonaventura Duda i drugi, bilo je plodonosno. U tom vremenu njihova teološka misao imala je utjecaj na društvena promišljanja i zbivanja. Kako i zašto?

Sve su to ljudi koje su zatekli događaji Drugoga svjetskog rata, novonastala država pod komunističkom vlašću, velika gibanja poslije Drugog svjetskog rata u teologiji i katoličkoj Crkvi, uoči, tijekom i nakon Drugog vatikanskog Koncila. Svi oni ušli su u ta gibanja nevjerojatno snažno uprežući sve svoje snage, sposobnosti i kreativnost na dobrobit teološke kulture, na dobrobit Crkve u Hrvatskoj, na dobrobit hrvatskog društva kao takvog. Svijet se stalno mijenja. U promjenama svijeta koje su njih zatekle oni su, zahvaljujući snažnom vjerskom identitetu i stečenim novim znanjima izvan Hrvatske ili u Hrvatskoj, pokrenuli gibanja i u Crkvi u Hrvatskoj i bez njih ne bi bilo Crkve u Hrvatskoj kakve mi danas poznajemo. Tu Crkvu danas grade nove generacije vjernika, katoličkih intelektualaca kojih ima i danas. Vrlo sam ponosan na doprinos u teološkoj i filozofskoj misli u Hrvatskoj danas, dr. Stjepana Kušara rodom iz našeg kraja, iz Gornje Plemenšćine. Njegovi radovi imaju i imat će utjecaja na daljnja gibanja u hrvatskoj teološkoj i filozofskoj misli a time i u izgradnji i promijeni svijeta koja se događa i u Hrvatskoj. Njegov prijevod s njemačkog Filozofija religije, knjige, koju je napisao njemački mislilac Bernhard Welte sa svrhom otvaranja novih i plodonosnih mogućnosti mišljenja za teologiju, a koju je u Zagrebu 2016. izdala Matica Hrvatska, trebao bi pročitati svatko tko želi promišljati i utjecati na zbivanja u Crkvi u Hrvatskoj a time i na društvena zbivanja.

Poslije demokratskih promjena u Hrvatskoj, kao da su katolički intelektualci zašutjeli. Sve su manje prisutni u pisanim i elektronskim medijima. Je li ta smjena starih generacija teologa razlog da se novi intelektualci još nisu dokazali ili je demokratska sloboda za katoličku misao "ulijenila" sve sadašnje katoličke intelektualce?

Mišljenja sam da su katolički intelektualci zašutjeli zbog toga što gibanja i promjene koje su ih zatekle traže sasvim nov pristup i nov način bavljenja onim za što nisu bili pripremljeni niti su mislili da će ih zateći. Cijela Crkva u Hrvatskoj kao i društvo i intelektualci izvan Crkve, je u traženju. Novonastala sloboda u Hrvatskoj velika je promjena, ali traži sasvim nova razmišljanja za sadašnju, rekao bih sasvim novu kršćansku sadašnjost. Katolički intelektualci i Katolička crkva mogli bi biti pritom i više angažiraniji i na drugačiji, bolji način nego to često čine, jer užurbana promjena svijeta ne mimoilazi ni Hrvatsku. Sadašnji papa Franjo mogao bi im poslužiti svojim primjerom poticanja karizmi i odnosa prema svijetu danas. Crkva i katolički intelektualci ili će aktivnije prići i sudjelovati u razvoju društva ili će zaostajati samo gledajući kako se svijet nezaustavljivo mijenja. Nova generacija zvana Z, rođena između 1995. i 2012., takozvana generacija četvrte (industrijske) revolucije, prva je generacija koja svijet ne može zamisliti bez online komunikacije. To je prva generacija u povijesti ljudskog roda koji čine digitalci i koja za sebe kaže da je WTF-generacija, WhatsApp, Twitter i Facebook generacija.

Organizirana religioznost za njih gotovo da i nije relevantna tema. Mnogi od njih, ovdje u Nizozemskoj, ne odlaze u crkvu, svakako ne redovito, mislim da to polako započinje i u Hrvatskoj pa vjera počinje sve manje igrati neku ulogu u njihovu životu. Drži se kako će tek 15 do 20 % mladih te generacije svoj identitet vezati uz pripadnost nekoj vjeri. Većina generacije Z odrastati će bez vjere u Boga te će uz njih ostati samo jedna manjina koja će svoj identitet vezati uz neku od vjera. Mi to sada proživljavamo u Nizozemskoj, a u budućnosti to će biti i još izraženije. Ta generacija Z nije protiv vjere, ali je prema vjeri ravnodušna. Dakako da i njih ne mimoilaze velika pitanja o smislu života. Naša i prijašnje generacije s tim su se pitanjima obraćale svećenicima, teolozima, no generacija Z traži te odgovore tražilicom Google i razgovora na internetskim forumima. Oni ne traže istinu kako je drugi predstavljaju nego je traže horizontalno pomoću svih vjera svijeta. Uvjereni su da je vjera ono što sam stvaraš, paket za gradnju od skupljenih cigli koje sam skupljaš. Vjera, misle tako, treba dati odgovor na pitanje tko sam ja i kako mogu vjerovati u sebe samog? To znači da kršćansku vjeru lako kombiniraju, primjerice uvjerenjem u reinkarnaciju ili u postojanje duhova u prirodi. Učiteljski autoritet toj je generaciji posve stran. Oni pobiru po svim religijama i preuzimaju shvaćanja koja im pomažu shvatiti njih same. Vjera i religija za njih ne predstavljaju više životna pravila koja su nametnuta odozgo i koje trebaju uvijek slijediti, nego zapravo njima služe kako bi se izvukli iz svih obaveza i pravila. Religija je u njihovim očima kao garderoba - ovisna o modi, ukusu i potrebi u određenom trenutku.

Na velika plesna okupljanja i koncerte promatra se danas kao na polureligiozne doživljaje. Osjećaj potpunog predanja i zajedništvo koje se doživljava na tim oblicima masovnog okupljanja, može poslužiti kao zamjena za tradicionalne vjerske doživljaje. Glazba, efekti svjetlosti, ljudi uokolo i naravno pola tabletice izazivaju gotovo duhovne doživljaje. Moglo bi se reći da je to povratak na poganski način prakticiranja religioznih doživljaja, koji se vidi i u zanimanju za astrologiju i slično. Vjera kao stalna vrednota i čvrsti putokaz za život, postala je izgleda, tako je to barem ovdje u Zapadnoj Europi, za nove generacije rijetkost. Ti procesi započeli su i u Hrvatskoj i nije ih se dovoljno svjesno. No, te se procese ne može preokrenuti niti ih zaustaviti. Kako se s njima ophoditi i na njih utjecati kako bi se i u tim gibanjima i procesima novim generacijama približilo Krista i slobodu koju je on donio ovome svijetu veliki je izazov za Crkvu i sve katoličke intelektualce i u Hrvatskoj i svugdje u svijetu.

Što za tebe znači biti katolički intelektualac? Imaš li uzore u životu na području katoličkih intelektualaca i njihovih javnih svjedočenja?

Biti katolički intelektualac za mene znači prije svega biti čovjek vjere, to jest čovjek s povjerenjem u Boga a iz tog odnosa izgrađena osoba s posebnim osjećajem za ljude i sve stvoreno oko sebe. Znači također biti čovjek koji poznaje vjeru Crkve, posjeduje znanja o svojoj vjeri, znanja o čovjeku, zemlji i svijetu oko sebe. To je čovjek koji svoju vjeru i stečena znanje ne nameće nego ih znade dijeliti s drugima. To je čovjek koji zna promišljati i komunicirati s drugima ali tako da se njegova uvjerenja i znanje ne osjete kao nametanje nego kao slobodna ponuda, a ono što priopćava, bilo u govoru ili tekstu bude inspiracija i otvoren prozor za nove vidike koji privlače i oduševljavaju. Katolički intelektualac je čovjek aktivan u različitim znanstvenim, kulturnim, javnim disciplinama, na različitim poslovima i životnim područjima. Na području teologije i pastoralnog djelovanja, što je moje životno područje uzori su mi osobe čija si imena i ti već spomenula. Za mene su to bili posebno dr. Josip Turčinović i dr. Vjekoslav Bajsić. Među njima je, još uvijek hvala Bogu živ i zdrav, veliki katolički intelektualac, teolog, pjesnik i kulturni povjesničar, dr. Ivan Golub. Ako ste pročitali njegovu knjigu,već u drugom izdanju, Običan čovjek, objavljenu 2014. u Zagrebu, i neka od njegovih teoloških, kulturno-povijesnih ili književnih djela, onda možete sebi predočiti što za mene znači biti katolički intelektualac.

Uz njega bih iz redova teologa i filozofa spomenuo još jednom dr. Stjepana Kušara s čijim je djelima i riječima teološka i filozofska znanost u Hrvatskoj uvelike obogaćena. Dakako da su to i imena mnogih drugih s tog područja. U Nizozemskoj je to s područja teologije đak velikog nizozemskog teologa dr. Edwarda Schillebeeckxa, dr. Erik Borgman kao i Henri Nouwen, katolički svećenik i profesor na različitim teološkim institutima i sveučilištima u Americi a čija djela su prevedena i na hrvatski jezik, te mnogi drugi, od kojih ne mogu a da ne spomenem prijatelja Geert van Dartela, vrlo vrijednog na području ekumenizma u Nizozemskoj. Na području književnosti u Hrvatskoj istaknuo bih, ne znajući da li je on katolik, Miru Gavrana. Volim čitati tekstove, kolumne, i razmišljanja Nine Raspudića. Dakako da postoji mnogo katoličkih intelektualaca ne samo na području humanističkih i društvenih znanosti, nego i na području prirodnih, tehničkih, biomedicinskih znanosti i umjetnosti. Njihova su svjedočenja specifične naravi i vezana su uz njihovu struku i područje rada ali su također svjedočenja koja proizlazi iz njihova uvjerenja i savjesnog obavljanja stručnog rada. Rado bih spomenuo i velečasnog Dragu Bosnara, prevoditelja i pjesnika, rodom iz Vinagore, danas župnika u Oroslavju, gospodina Božidara Brezinšćaka Bagolu, dokazanog i priznatog književnika i prevoditelja iz Vrbišnice pokraj Huma na Sutli, velečasnog Culjak Marijana iz Mihovljana, školskog kolegu, pjesnika, danas župnika u Zaboku, dr. Stjepana Balobana, školskog kolegu, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, pročelnika katedre socijalnog nauka Crkve.

A sad o Pregradi

Kako danas doživljavaš Pregradu i koja bi bila tvoja osobna poruka upućena vjernicima i građanima grada Pregrade?

Pregrada se posljednjih godina jako razvila i to će se i nastavljati. Dolaze mlade generacije i opće prilike se poboljšavaju. Razvija se poduzetništvo. U industrijskoj zoni vidljiv je razvoj s bivšim i novim poduzetnicima koji novim generacijama mogu ponuditi radna mjesta, koja su temelj za financijsku neovisnost mladih ljudi i njihovu sigurnost iz čega proizlazi zatim i sve ostalo - osnivanje obitelji, i već prema talentima zalaganje i ulaganje u društvenu zajednicu pa i župnu zajednicu. Pregrada se prilično izgradila s novim obiteljskim kućama, novim ulicama i poboljšanim cestama i to ne samo u gradu nego i svim mjestima pregradskog kraja. Poslije višestranačkih izbora i demokratskim promjenama u Hrvatskoj prvi načelnici i gradonačelnici Pregrade Romuald Kantoci, Zdravko Ivanjko, Branko Horvat, Davorin Šutina i Stepan Novačko sa svojim suradnicima učinili su mnogo kako bi Pregrada mogla krenuti naprijed.

Za gradonačelnice Vilmice Kapac i njenih suradnika preuređen je i izgrađen prekrasni novi pregradski trg ispred crkve, Trg Gospe Kunagorske, uz staru školu, danas zgrade Muzeja dr. Zlatko Dragutin Tudjina i Gradske knjižnice Pregrada. Ustanovljena je srednja škola u Pregradi koja se jako dobro razvija, a uz nju i Učenički dom. Prije odlaska u Nizozemsku, na naš brijeg, za ljetnih dana do nas je s tih prostora, nekad smo ga zvali "bajer" dopiralo kreketanje žaba, jer je to bio močvaran kraj, a danas lijepo izgrađen prostor, sa   osnovnom školom, novom srednjom školom,  vrlo aktivnim i kreativnim novim dječjim vrtićem "Naša radost" i sportskim parkom za različite sportske aktivnosti na otvorenom.

Za gradonačelnika Marka Vešligaja i njegovih suradnika, a gradonačelnička mu služba još uvijek traje, jako se povećala informiranost, transparentnost Grada, poticanje mladih i njihovo sudjelovanje, razvoj u svim mjestima u pregradskom kraju, poticanje kulturnih aktivnosti i događanja te oblikovanje tih manifestacija i događanja važnih za Pregradu zajedništvom i suradnjom. Starije generacije pregrađana, a već i neke iz moje generacije, odlaze, no dolaze i nove, od kojih mnoge više ne poznajem. Vrlo me raduju uz gospodarski napredak, koji treba još više stimulirati, postignuća i vrlo dobri rezultati na području obrazovanja, kulture i sporta.

Kulturno umjetničko društvo Pregrada sa svojim aktivnim članovima,  pjevačima, solo pjevačima, tamburašima, plesačima,  pronosi lijep glas o Pregradi i obogaćuje žitelje Pregrade kulturnim sadržajima tijekom cijele godine. Veliki razvoj doživjele su udruge kuburaša a "Kostelska pištola" i "Keglevićeva straža" dika su pregradskog kraja svojim gostovanjima diljem Hrvatske. Tu je svake pohvale vrijedna klapa Kmeti koja oduševljava. Usluge Gradske knjižnice, uz knjige i ostalih sadržaja koja ona nudi svim generacijama u Pregradi zahvaljujući stručnom vođenju Draženke Gretić, za svaku su pohvalu. Planinarsko je društvo, a posebno ga pratim jer sam i sam bio u njem aktivan, vrlo pomlađeno, vrlo aktivno s prekrasnim godišnjim programima i zanimljivim planinarskim pohodima.

Velik iskorak na području digitalnog informiranja a i općenito informiranja, učinili su ljudi oko nezavisnog pregradskog portala Pregrada.info i nezavisnog pregradskog lista Pregrada.info, Josip Krušlin, Zlatko Šorša, Davor Špiljak a danas to čini i glavna urednica Petra Vdović. Mlađe bi generacije s više smjelosti svoje pismene pokušaje i radove, u obliku kolumni trebale objavljivati u pregradskom portalu ili listu.

Oduševljava me pjesnička i spisateljska djelatnost Tomice Kolara iz Kolarije, novinarska djelatnost Jelene Jazbec iz Vinagore. Prof. Boris Krizmanić, koji je nažalost prerano umro, svojevremeno ravnatelj osnovne škole Janko Leskovar, pokrenuo je u Pregradi značajnu izdavačku djelatnost, osnovao obiteljsko izdavačko poduzeće, uredio i izdao mnoga izdanja i među njima lijepu monografiju Grad Pregrada. Taj važan izdavački posao nastavila je njegova poduzetna supruga Gordana Krizmanić što je za svaku pohvalu. Nevjerojatno je veliki iskorak napravljen na području muzičkog obrazovanja.

Glazbena škola Pregrada postiže izvrsne rezultate. Prošlog sam ljeta nazočio Završnom koncertu Glazbene škole na Trgu Gospe Kunagorske i s poznanikom iz Belgije svećenikom Dirkom Vannetelboschom, koji se izgleda, zaljubio u ljude pregradskog kraja, ustvrdili smo kako pregradski mladi glazbenici nimalo ne zaostaju za svojim kolegama i kolegicama diljem Zapadne Europe. Nadam se da će izgradnja Kulturnog centra i izgradnja eko-bazena moći biti realizirani kao što je najavljeno.

Začeci aktivnosti i događanja oko Kostelgrada pokazuju da se misli na očuvanje kulturne baštine kojom smo bogati u pregradskom kraju. Podvig koji je učinio Siniša Križanec u dogovoru s općinskim a kasnije i gradskim vlasima oko očuvanja i korištenja dvorca Bežanec, iako rješavanje imovinskih odnosa još uvijek traje, za svaku je pohvalu.  Raduje me što se krenulo intenzivnije s izrađivanjem planova i korištenjem sredstava iz europskih fondova.

Redovito pratim događanja u župnoj zajednici. Dogodile su se velike promjene odlaskom u mirovinu, sada već pokojnog župnika Ivanjka. Dolaskom velečasnog Vinka Gregura župa se pokrenula. Njegovim iznenadnim odlaskom nije se prestalo, nastavili su istim smjerom velečasni Vladimir Drnetić i velečasni Tomislav Kralj, a sada vrlo uspješno župu i župnu zajednicu vodi velečasni Ivan Mikec. Došlo je i do smjene kod časnih sestara. Vidim da časna sestra Bernardica Jurić i časna sestra Jasenka Mravak izvrsno surađuju sa župnikom i župnom zajednicom. Vidim da u osnovnoj školi vjeronauk predaju Marija Kajba, Ljiljana Kurko i časna Bernardica Jurić. Nadam se da im dobro to uspijeva raditi i da su djeca koja pohađaju vjeronauk zadovoljna a i one djecom. Pratim na župnoj internet stranici i Facebook stranici događaje u župi i vidim, a za ljetnih praznika kad idem u crkvu to i osjetim, vitalnost župne zajednice što me jako raduje. Posebno me raduje što su uz starije generacije i župni zbor i mlađe generacije svoju glazbenu nadarenost tako dobro izgradile svojim izvrsnim pjevanjem ugradile u liturgijski život zajednice. Vidim da župnik mnogo radi s ministrantima te da je župa posebno radosna kad se u njoj slavi nova mlada Misa novog mladomisnika. Teolozi i vjeroučitelji laici iz župne zajednice u Pregradi, a ima nas nekoliko, također su plod života župne zajednice, naših zvanja i izbora te dokaz kako se mnogo toga promijenilo i još uvijek mijenja.

Moja osobna poruka vjernicima i građanima Pregrada je ona domaća - majte se radi, imajte se radi, budite si dobri, radi se mejte!