Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Foto: Ivan Kantoci

Volim pregradske magle pogotovo kad ih gledam s Kunagore. Kunagorske magle su lijepe. Puno toga skrivaju. Istina je također lijepa. No i ona zna puno toga skrivati.

Istinu razotkriva na zanimljiv način W.A.C. Whitlau. Evo kako on vidi ophođenje s istinom.

Treba li čovjek lagati? Naravno da ne. Treba li uvijek govoriti istinu? Dakako. Punu istinu? O tome je moguće diskutirati.

Postoje oni koji misle da treba uvijek govoriti istinu. No koje su posljedice koje slijede iz takvog mišljenja? Da li je istina uvijek toliko jasna da ju treba izreći? Puno je ljubavnih parova došlo u poteškoće zbog idiličnog dogovora "uvijek ćemo si sve reći". Treba li izreći baš i svaku iritaciju koja se zna dogoditi? Treba li se prolazni osjećaj zaljubljenosti u nekog odmah otkriti? I onda kada je za drugog to nepodnošljivo? Treba li otkrivati misli koje se tek rađaju? Treba li se izbacivati zrelo i nezrelo? Da li je to istinitost? Ili je pak to besmislena impulzivnost koja se ne pita kako riječi djeluju na druge? Jer riječi ne ranjavaju manje od kamenja; vjerojatno mnogo više. Ipak nije mali broj onih s visokim idealima koji misle kako treba govoriti uvijek istinu, ništa drugo nego istinu i uvijek cijelu istinu. Istina im predstavlja najveću vrijednost.

Život jači od teorije

Na sreću je život jači od teorija pa i najuvjerljiviji pristalice istine znaju lagati u slučaju da bi istina drugome mogla uzrokovati nesreću. U vrijeme rata život je jači od teorije kada na primjer okupator za vrijeme preslušavanja traži podatke gdje se nalaze rodbina ili prijatelji. I najuvjerljiviji ljubitelj istine tada lažu. Kada se dogodi takva potreba pobjeđuje ipak život a ne teorija. No neki idealisti ipak daju veću vrijednost teoriji. I za vrijeme rata moglo se diskutirati da li se neprijatelju treba lagati. "Zapravo" se ne smije, bio je zaključak, no u ovom nesavršenom svijetu nije moguće pridržavati se najviših ideala. Mnogi od idealista ostali su s grižnjom savjesti zbog laži kojima su spasili druge. Neki su zbog odvratnosti znali pobjeći u svoje kule idealizma; u ovom svijetu nema mjesta istini, žalili bi se. Slika svijeta iz koje su razmišljali i govorili bila je ona nesavršenog svijeta, gdje za savršenost i dakle za istinu nema mjesta. Još uvijek je ta slika svijeta prisutna. Istina se u biti stavlja ispred života. No postoji i drugi put.

Dvije slike svijeta

Što se tiče brige za savjest idealisti mogu pronaći drugačiji nazor u biblijskim tekstovima gdje stoji da se sve zapovijedi – i ona o govorenju istine – trebaju napustiti kada se radi o zaštiti života i budućnosti. O tim zapovijedima u Bibliji se kaže: "Čovjek koji ih vrši, u njima će naći život"(Lev. 18,5). Dakle, to znači da ih treba napustiti kada njihovo ispunjavanje dovodi život u opasnost. Na primjer: u nedjelju se ne smije raditi. Dođe li pak netko u životnu opasnost, tada treba sve učiniti kako bi mu se spasio život. Zapovijedi nedjelje ustupaju mjesto životu. Prema neprijateljima u ratu zbog tih razloga trebalo je lagati: život je trebalo zaštiti. U toj slici svijeta koju dijele mnogi kršćani i humanisti – život se smatra važnijim od istine. Ne da istina ne bi bila velika vrednota, no ona dobiva smisao tek u i iz života. I u tom pogledu na svijet polazi se od nesavršenog svijeta, gdje za istinu nema uvijek mjesta. No umjesto razočaravajućeg povlačenja, postupa se nadajući se stvaranju prostora za istinu.

U naše vrijeme prisutni su i jedan i drugi pogleda na svijet. Možemo ih zbog jednostavnosti nazvati grčki pogled na svijet (istina iznad svega) i biblijski pogled na svijet (život iznad svega). Često leže pomiješani, iako različite strane nisu uvijek svjesne odakle potječu njihovi nazori.

Mir iznad istine

Poznati rabin Loew iz Praga (16. st.) je unio u diskusiju između tih dvaju nazora jedan poseban naglasak: istina se ne povlači samo pred životom, nego i zbog mira među ljudima. Pri tom nije gledao na mir negativno kao na odsustvo rata, nego pozitivno kao na suživot različitih oblika života u svemu stvorenom. Bog nije stvorio istima niti dvoje ljudi, niti dvije biljke niti dvije životinjske vrste, mislio je rabin Loew, zbog mira. Kad bi bili svi jednaki, svi bi oni željeli isto i imali bi iste potrebe, i to bi moralo voditi do borbe kao životnog počela. No kako su svi ljudi različiti, jer su sve biljne i životinjske sorte različite, svaki organizam traži svoju vlastitu "nišu" u ekologiji. U prirodi na primjer nepregledna različitost organizama traži svoj vlastiti način života kroz prilagođavanje i korištenje mogućnosti koje još nisu ispunjene. Lovi li većina životinja danju, tada neke love upravo noću, kako bi tako izbjegle svog neprijatelja. Druge pak žive od pružanja usluga, u zamjenu za povratnu uslugu. Pčele dobivaju med iz cvijeća i pri tom u zamjenu pomažu oko oplodnje. Lisne uši pružaju mravima slatkoću u zamjenu za zaštitu; da to nisu tako organizirale lisne uši bi već davno izumrle. Sve te različite biljke i životinje žive zahvaljujući obostranoj brizi, i omogućavaju mir pomoću različitosti, misli rabin Loew. Tako i svaki čovjek traži svoje mjesto u društvu. Kroz to nastaje međusobna ovisnost među ljudima, i naravno među ljudskim društvom (kulturom) i prirodom. U idealnom slučaju dolazi do "prirodne ravnoteže" u prirodi. Ljudska je zadaća stvoriti takvu ravnotežu između prirode i kulture kako bi se cijeli svijet dovelo u ravnotežu. Mir, ta ravnoteža, nastaje često borbom, no borba je pri tom uglavnom sredstvo, postupak kako bi se pronašla ravnoteža. Komunikacija je u tom postupku nezamjenjiva. Kako pak svaki čovjek ima različita svojstva, druge potrebe, druge motive, pojavljuje se "istina" svakome u životu na drugačiji način. Istina je uvijek vidljiva u nekome, u osobnoj situaciji. Istinu, izvan ljudi i situacija, zapravo ne poznajemo. Pri komunikaciji treba s tim računati. To je ono na što misli rabin Loew kada kaže da istina treba ustupiti mjesto miru: "istina traži uvijek prilagođavanje jedne situacije drugoj, jednog čovjeka drugome, kako bi istina jednoga mogla postati također istina drugog". Rabin Loew je to pokazao na primjeru jedne biblijske pouke iz prvih stoljeća našeg brojanja godina . U toj se pouci upućuje na knjigu Postanka, glavu 18, gdje Sara iza šatora čuje kako jedan od troje tajanstvenih posjetilaca njezinu suprugu Abrahamu najavljuje rođenje sina. Sara se nasmijala i kaže: "Zar ću još u svojoj starosti doživjeti nasladu? A i suprug mi je već star". Kad je Bog prenio tu Sarinu reakciju Abrahamu, polovicu je izostavio. Kaže samo da se Sara nasmijala i rekla: "Hoću li u svojim godinama zaista dobiti dijete?" Zbog čega Bog nije ispričao Abrahamu sve što je ona rekla? Pouka kaže: "Zbog mira između muža i žene. I ako se Bog tako pažljivo koristi istinom u službi mira, tada moramo tako postupati i mi ljudi".

Relevantne informacije

To počelo bismo mogli sažeti u pojam "relevantne informacije". Informacija je relevantna kada možemo u našem traženju mira nastaviti dalje – gdje je mir još uvijek u značenju jednog društva u kojem svako biće može ostvariti svoje pravo. Nije relevantna ona informacija koja tome ne doprinosi, a sigurno ne ona koja tome stoji na putu. Ćuti da te žena, seksualno gledajući, smatra slabićem, nije ohrabrujuće za jednog muža, i nije nimalo stimulirajuće za jedan plodan spolni odnos. Mala je razlika u tome što je jedna opaska kao što je to Sarina drugačije shvaćena nego što nju mogu tumačiti oni kojih se tiče. Što je smatrano dijelom trezvene realnosti može se od strane muža – iz njegova kuta gledanja i briga – shvatiti kao prigovor. Prenošenje doslovne istine moglo bi nepotrebno narušiti odnos.

Pri pružanju informacija i kod komunikacije radi se o tome da se informacija tako prevede da drugi s njome može dalje, ili, na koncu, dalje stigne. Samo takva informacija doprinosi plodonosnijim odnosima, boljim društvenim- i suradničkim oblicima, i na kraju jednom boljem svijetu. To znači da su maksimalna otvorenost i maksimalna komunikacija sami po sebi, nepovezani sa situacijom, samo šuplje fraze. Koliko ćemo biti otvoreni i koliko ćemo komunicirati ovisno je o onom što međusobno želimo. Jedan odnos traži, kako bi se stiglo dalje, možda više otvorenosti, drugi manje. Jedan traži možda više otvorenosti pri manjoj komunikaciji ("manje pričati a više reći"), drugi više komunikacije s manje otvorenosti ("više podataka, ali manje dubine"). To se može prosuditi samo od slučaja do slučaja, dok će se mješoviti odnosi s vremenom mijenjati. Taj proces shvatiti "zajedno" i primijeniti ga, je fundamentalan za svaki ljudski odnos u malim ili velikim odnosima. Među male odnose ubrajamo ljubavne odnose, prijateljstva, obitelji, radne grupe; u velike: poduzeća, ustanove, društvo. Pri svemu tome ne radi se o vulgarnostima kao što su "laž s dobrom namjerom", "što ne znaš nije ni važno", ili o paternalističkim izjavama kao npr. "Njemu ova informacija ne bi pomogla". Često se informacija ne prenosi pod izlikom izreka zbog nas samih a ne zbog drugih. No od koristi biti sebi samome nije loše. No neiskreno je to činiti krivim izgovorom. Nasuprot tome važno je uočiti da mnoštvo takozvane otvorenosti isto tako stoji u službi vlastitog interesa i drugome više šteti nego koristi. Često se oblik tobože-otvorenosti javlja kod ljudi koji pod krinkom iskrenosti svoje partnere opterećuju osjećajem krivnje. Dobar primjer iz svijeta literature je dramatična situacija Lava Tolstoja. Pisac knjige Rat i mir bio je prilično neobuzdane, nagle naravi i snažnih seksualnih potreba, koje je tu i tamo znao zadovoljiti kod prostitutki. Kada se bura znala smiriti Tolstoju je postalo žao što je učinio pa su ga znali snaći jaki porivi za poboljšanjem ponašanja i vođenjem istinitog života. Znao je tako ispripovijediti svojoj ženi Sofiji odlazak prostitutkama s čime se ona nikako nije znala nositi, učinilo ju to na smrt nesretnom i sasvim blokiralo njezin odnos s mužem. U svom egoizmu Tolstoj je mislio samo na za njega relevantne informacije, bez da je stao i razmislio da li je i njegova supruga u stanju to uopće podnijeti. Na usporedive slučajeve nailazi tu i tamo svatko u svom okruženju. U gotovo svim slučajevima dotični se opravdavaju pozivom na Istinu. U stvari radi se o tome da žele očistiti i zaboraviti prošlost na štetu drugoga. U organizacijama se zna u posljednje vrijeme sve više i više događati da se redovito razgovara o potrebi komuniciranja između različitih odjela i osoba, kako u svom funkcioniranju ne bi bili ometani, i to ili s previše ili s premalo informacija koje se njih ne tiču. Ne bi bilo loše ni kad bi i bračni parovi i obitelji tu i tamo porazgovarali o međusobnim potrebama u komunikaciji. U osobnoj atmosferi ne dolazi tako lako do takvog razgovora, jer se misli "da uvije treba sve reći", tako da takav razgovor ne bi trebao biti potreban. Kako pak nitko "uvijek ne kaže sve" (po mojem ukusu s pravom) najbolje je polaziti od realnosti. Da li onda otvorenost nema nikakvog značenja? Ne bi li zvučna riječ ljudske vrline ipak trebala imati svoj smisao? Vjerujem u to. Ali tada kod toga trebamo razumjeti ljudskost. Iznositi svoj nagon brbljanja bez da se pitamo kako informacija djeluje na drugoga, je čisti egoizam, kojeg se tumači spontanošću što je sasvim krivo. Postoji fundamentalna razlika između spontanosti i impulzivnosti. Impulzivnost je iznošenje svakog nagona. Spontanost je iznošenje samo onog što drugi treba u trenutku kad drugi to treba. To moći i smjeti je ujedno prava otvorenost. Takva otvorenost se može steći samo iz svijesti međusobne odgovornosti.

Muka s istinom

Često se mučimo s Istinom bez da je stvarno stavljamo u službu života (i mira). Često smo skloni našim nazorima što je dobro za drugog čovjeka i šopamo ga bez da se pitamo da li u svojoj situaciji ona ili on s time može dalje. Često pod krinkom otvorenosti i iskrenosti tovarimo na druge naše nesigurnosti i osjećaje krivnje. A šutjet ću radije o idili "sve si možemo reći" zbog koje mlade ljubavi znaju patiti. Kao da se sve može reći. Kao da nema stvari koje kod nekog znaju navirati a bolje da ostanu neizrečene. Kao da čovjek ne treba vremena da svoje misli dovede u red. Kao da ne treba razlikovati zrelo od nezrelog i kao da krive misli ne bi bolje bilo ispraviti prije nego ih se iznese. Kao da čovjek nema potrebe za mjestom gdje može biti sam, može misliti i preraditi ono što kod njega živi. Šutim radije o krivom shvaćanju "kreativnih-ekspresionista", koji misle da trebamo baš sve iznositi od onoga što se u nama budi i da je to sve još i lijepo i dobro a i naročito. Na kraju šutim o mnogim, mnogim nivoima ljudske komunikacije koja ne teće preko riječi i koja riječima koji puta zna biti tako ružno obezvrijeđena. Završit ću riječju jednog mog prijatelja, koji kaže: "Sve što misliš ne smiješ reći; sve što kažeš ne trebaš pisati; i sve što pišeš ne trebaš objaviti."

Kud su me sve odvele te te pregradske magle? …