Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Kolumne

05.12.2016. 15:43:43 - Ivan Kantoci

Prijateljstva za koja nismo ni znali

Foto: Darko Topolko

Prošlo je tek tjedan dana otkako je u Pregradi zapao snijeg. Zabijelilo se sve. Pregrada sa svojim mračnim zimskim noćima utihnula je u mir. Pregradske ceste u ono vrijeme, a bile su to šezdesete godine prošlog stoljeća, nisu ni znale za asfalt. Na tihe ulice počele se spuštati nošene vjetrom male snježne pahuljice. Osvjetljivane skromnom javnom rasvjetom snježne pahulje stale su ceste oblačiti u nazaboravno bijelo zimsko ruho. Idućih je dana našim ulicama prošlo ono malo vozila što ih je u ono vrijeme bilo. Mali oštar šljunak s cesta počeo je nestajati pod utabanim bijelim pokrivačem. Ulične su ceste tako pregradskoj dječurliji postale izvrsne staze za sanjkanje.  

Četiri su spusta bila posebno privlačna. Prvo, onaj kod općine, uz našu kuću i školu do glavne ulice i pumpe za vodu s druge strane ceste. Kad se snijeg smrznuo, nastala je ledena staza i za večernjih sanjkanja bilo je pravo umijeće brenzati na vrijeme pri uglu mesnice strica Slaveka kako bi se izbjeglo opasnostima koje su vrebale na glavnoj ulici, osvijetljenoj tek slabom javnom rasvjetom.

Drugi privlačan spust bio je uz crkvu, od ulaza u farofsko dvorište pa do križanja ispred crkve. Spust je bio strm i zato izazovan, ali neosvjetljen. Taj su put prema farofu kunagorske vode znale nagrađivati manjim jamama koje su nam stvarale muke pri spuštanju. Zbog toga je taj spust bio manje privlačan. Osim, kad su te jame, nekim čudom nestajale.

Treći spust bio je kod vatrogasnog doma. Izvrstan nagib omogućavao je solidnu brzinu. Spust sanjakama naglavačke bio je posebna atrakcija. Opasnosti koje su nas mogle dočekati dolje na glavnoj cesti bile su i veće nego kod spusta pri općini. No promet je ionako bio vrlo rijedak, tu i i tamo neko zalutalo vozilo pa opasnosti nije ni bilo. A nas, pregradske dječurlije, unatoč kasnim noćnim satima,  okupilo se uvijek dovoljno da bude zanimljivo i veselo. Bilo je to miješano društvo s klapama iz gornje i donje Pregrade, te centra grada. Zadihani i uživajući u sanjkanju uspinjali bi se do vatrogasnog doma i spuštali do u bezbroj puta. Polako, sve više kako je noć bila hladnija i mračnija društvo se smanjivalo, a pregradska bi tišina konačno došla na svoje.

Bilo je to prekrasno vrijeme djetinjstva. Naša djetinja saznanja nisu dopirala dalje od najjednostavnijih događaja. Sve svjetske brige i brige naših roditelja bile su izvan naših radosnih duša. Gromoglasan smijeh, zafrkancija i dječji razgovori pružali su nam u tim zajedničkim trenucima sanjkanja neizreciv doživljaj uživanja i sreće. Zamotani u debelu zimsku odjeću s rukavicama ili bez njih, šalom oko vrata zadržavajući toplinu, naša su spuštanja i uspinjanja na tim bijelim svečanostima trajala do u beskraj.

Meni najprivlačniji spust bio je onaj od Škreblinovog brijega, uz staru poštu, s ceste za Sopot. Romantiku je i tu pojačavao nedostatak svjetla. Jedna jedina lampa dolje na raskršću kod križa i druga gore kod Škreblinovih bilo je sve što je davalo malo svjetla. Sredinu staze koja se odlikovala svojom dužinom pokrivala je tama. Večeri su uvijek bile vrlo hladne i svježe. Još ljepši ugođaj bio bi sanjkanje za blagog padanja snijega, kojeg se moglo vidjeti tek pri pogledu na pahuljice rasvjetljene svjetlom lampi s javne rasvjete.

Što mi se posebno urezalo u sjećanja i što će zauvijek ostati, bila su nastajanja prvih prijateljstava. Oni stariji, kao Zdenko i Berna, bili su smjeliji, njihove su se ruke sve češće susretale. U njihovim sam očima primjećivao, a vjerujem i ostali od nas mlađih, zrcaljenje nečeg posebno novog, praćenog podjelom nekih posebnih skrivenih tajni srca samo njima poznatih.

Vrijeme je za tih zimskih pregradskih sanjkačkih večeri jednostavno stalo. Snijeg koji je pokrio sve, i ceste i krovove i vrtove i sve što se zabijeliti dalo u tom najdražem mjestu na svijetu, kao da nam je donosio neku novu slobodu.

A zatim su dolazila jutra, puna sunca i zimskih bjelina. Ponovno bismo se susretali, sad u školskim razredima uz ražarene razredne peći naložene brižnim marom podvornika, tete Vere i njezina supruga Bože. Tišina bi nastala pri ulasku najdraže učiteljice, pri otvaranju knjiga i bilježnica i kretanja na put svladavanja svjetova znanja i umijeća potrebnih nam tko zna gdje i kada, zaboravljajući pri tom i na sanjakanje i snijeg i naša prijateljstva koja su bila tu, a da za njih nismo ni znali…                

Arhiva

Arhiva kolumni

Reklama