Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

U već objavljenim "Retro-Džuboksima s Fejsa" prisjetio sam se pjesama s prizvukom nekih dalekih, nostalgičnih vremena.  S obzirom da je taj zdenac dubok i nepresušan, nastavljam u sličnom tonu, grabeći sa samog dna i istražujući neke najzakučastije slojeve svijesti i sjećanja. Opet uz pomoć čarobnog vremeplova, kućnog oltara i multimedijalnog centra mog djetinjstva - starog Riz-ovog radio aparata.

Da me netko tih davnih godina iznebuha upitao koju stvar smatram najvrjednijom u kući, gotovo sigurno bih ruku usmjerio ka radiju. Dakako, bilo je tu još podosta stvari od životne važnosti, no sve su se one u odnosu na radio činile nadoknadive. Radio je unio posebnu atmosferu u kuću; informacije iz prve ruke, govorne emisije i humor uz obilje glazbe. Ako je televizija predstavljala "prozor u svijet", radio je bio njezina intuitivna preteča, čudesna zvučna kulisa i učinkovita zabava za siromašne. Prema potrebi mogao je zamijeniti odlazak na koncert, u kazalište ili knjižnicu. A to nije baš malo.

Naš radio se prvih dana u nekom nedefiniranom statusu premještao po kući, sve dok otac nije pripremio prikladnu policu. Potom smo nekako provukli onu plosnatu radio antenu s poleđine aparata na vanjski zid kuće. Zapravo je ta antena bila suvišna, običan komad žice mogao ju je zamijeniti.. Naime, iz našeg dvorišta pucao je savršen pogled prema četrdesetak kilometara udaljenom odašiljaču na Sljemenu. Ako išta, sve ono što je prenosio Radio-Zagreb, primali smo u najjasnijoj formi, bez smetnji ili oscilacija. Zabava je mogla početi.

Milord – Edith Piaf

"Milord" sjajne Edit Piaf je jedna od prvih pjesama s radija koju pamtim. Tadašnji glazbeni izbor nije bio pretjerano bogat, a produkcija ni izbliza izdašna kao danas pa su se iz dana u dan emitirali provjereni glazbeni brojevi koje danas svrstavamo u naftalinske evergrine. Međutim, s obzirom da pjesma datira iz 1959., tada je zasigurno bila veliki hit s primjerenim odjekom u eteru.

Nekako nejasno i fragmentirano se sjećam tog prizora.. Stari susjed je upravo rasturio staju s pokrajnom prostorijom pa su na svjetlo dana izronili neki davni predmeti i alati; ostaci zaprežnih kola, plug, lanci, neki ogromni kotači s ručkom, korodirani masivni zupčanici.. Na tim razvalinama sred pljesnive slame, Edith je glasom prepunim melankolije i suspregnute drame pjevala "Allez venez, Milord". Glazba je podsjećala na okretanje starog vergla a s njim je u nepovrat odlazilo jedno vrijeme, jedan način života, jedan tako (ne)običan dan s početka šezdesetih. Tamo negdje iza ugla već se opasno ljuljalo, valjalo i treslo. I to nešto pristizalo je neumoljivo. No još se stari svijet nije tako olako predavao.

Drink, Drink, Drink - Mario Lanza

Često se emitirala u jutarnjem programu, danima, tjednima, mjesecima. Bilo je neke tako očite besprijekornosti u toj napitnici iz operete "Princ student". Superiorno pjevanje Maria Lanze, primjerena orkestracija, savršeno višeglasje, himnična melodija koja vodi klimaksu nekog aristokratskog jedinstva. Tada su bile u modi socijalističke zborne koračnice ali to je bilo samo ovlaš slično, patern je dolazio iz nekog sasvim drugačijeg miljea.

El Manisero - Antonio Machín

Dobro se sjećam onih par kutija na najvišoj polici kredenca naše skromne seoske kuhinje. Vjerojatno prazna piksa bombona "505 sa crtom", limenka Franck kave, Kneipp, kutija "Droge" Portorož s vinjetom mlade crnkinje ili malog crnca u haljinici od trske u naručju nasmiješene majke koja u stupi usitnjava.. ah, valjda tu kavu ili neki začin. Krvavi kolonijalizam u rastućem kapitalističkom svijetu sveo se na takve egzotične marketinške ilustracije, ali takav je bio poredak stvari. El Manisero (odnosno, The Peanut Vendor u američkom prepjevu Dean Martina) donosio je taj dašak dalekih južnoameričkih, afričkih i karipskih zemalja. Pjesma je svojim zaraznim i maštovitim ritmom jednostavno pozivala na ples. Glazba je univerzalan jezik koji svi razumiju, a to je sjajna stvar.

Because They're Young - Duane Eddy

Pjesma koju pamtim ponajviše kao špicu popularnog "Muzičkog automata" koji je počinjao oko devet ujutro. Tu je emisiju nedugo potom zamjenio "Sastanak u 9 i 5" (njezine se špice ne sjećam). Upravo je taj masni twang gitare tadašnjeg gitarističkog idola Duane Eddya bio na neki način nagovještaj promjena koje su invazijom "električarskog rocka" pomele umivenu scenu pedesetih. Mada je u to doba taj instrumental zvučao više kao efektan soundtrack nekog westerna, ali western filmovi su tih godina žarili i palili, nije bilo greške.

Strose to Stroma Sou - Mikis Theodorakis

Mogao sam glatko staviti prepjev "Vrati mi srce" zlatnog dečka ondašnje estrade, Ivice Šerfezija, ali ipak biram original. Prepjevi tradicionalnih i popularnih grčkih melodija bili su u tek nešto manjoj mjeri zastupljeni od naših "Meksikanaca" koji su obradili gotovo sve marijači hitove i još uspjeli lansirati podosta vlastitih, autorskih pjesama, naravno, po uzoru na izvornik. A grčki buzuki je uz tipične orijentalne ukrase uspješno inkorporiran u recimo, dalmatinski melos i dobar dio festivalske zabavne glazbe sedamdesetih, osamdesetih..I tako su navodno neki poznati rokeri u ulozi studijskih muzičara na Fender i Ovation gitarama nasnimavali bouzuki "ornamente", mada bi,u najmanju ruku, za to bila primjerenija mandolina. Ali još je gore kad taj fejk odrađuje sintisajzer (a bilo je i takovih primjera).

Vrati mi srce, Ximeroni, Smeđokosa djevojka, Igrajmo sirtaki, Dirlada itd, eh, koliko suza se tu prolilo, patos je curio potocima. Zabavnjaci, sve vam je u šaci.

Et maintenant - Gilbert Bécaud

Točno u podne, tek dvije-tri minute nakon Vijesti (upadljivo kratko trajale za razliku od današnjih) i "izvještaja o vodostaju rijeka" počinjala bi špica kratke emisije "Dogodilo se na današnji dan" s uvodnim taktovima Becaoudove "Et maintenant". Naravno, poslije nje je slijedila glavna poslastica, emisija "Po vašem izboru". Koliko samo takovih podneva pamtim, a kako i ne bi, uho mi je bilo stalno uz radio. Asocijativno, Et Maintenant je išla u paru s Nathalie, istog šansonjera, logično. Začudo, tu se negdje mota i "Cuore matto" Little Tonya jer se jasno sjećam kako sam trčao kukuruzima i pjevao "dimi la veritaaaaa". Trebalo bi sjesti na psihijatrijski kauč i istražiti taj slučaj.

Joshua fit the battle of Jericho - Golden Gate Quartet

Jugoslavija je bila kakti atiestička država mada religija nikad nije bila zabranjena. Ipak, onako pomalo "ispod pulta" Radio-Zagreb je u svom programu znao provući pokoju gospel pjesmu, najčešće GGQ-a, Mahaliu Jackson ili The Staple Singers, Bilo je to puno prije nego je Kićo objavio svoj album božićnih pjesama, ali gospel je očito bio probavljivija forma, uostalom, on je na razne načine u temeljima pop glazbe, soula pa i rocka. Čini mi se da je ovo najbolja, najnenadmašnija postava GGQ-a, minimalistička pratnja uz vokalni perfekcionizam - više mi ni ne treba. Nisam vjernik al da se takova glazbica pjeva i svira u crkvama, teško bi me bilo iz nje istjerati. A svatko s malo istančanijim sluhom i boljim ušima čuti će u tom pjevanju neke elemente koje su kasnije promovirali npr. reperi. Ništa nije palo s Marsa, svako zašto ima svoj zato.

Stade se cvijeće rosom kititi - Nada Mamula

Zapravo  nisam sasvim siguran  jesam li tu pjesmu prvi put čuo u nekoj emisiji Radio-Zagreba ili lokalnoj radio-postaji poput radio-Zaboka. Ta (ipak novokomponirana) narodna pjesma napisana u najboljoj maniri karasevdaha  bila je posebno popularna baš u doba kada sam krenuo u školu. Nekako mi više "zvoni" u izvedbi Nade Mamule mada se paralelno slušala i verzija Himze Polovine koji ju je prvi snimio. Po značaju i popularanosti otprilike je ravnopravna s "Kafu mi draga ispeci" Predraga Cuneta Gojkovića koja se često svirala na zabavama, pjevala u društvu i sl. Mada se u Hrvatskoj, Zagrebu pa i mom Zagorju nekako više naginjalo Sloveniji i tom nekom Zapadu, dakako da narodne pjesme orijentalnog prizvuka nisu bile ni zabranjene ni nepoznate. Čak i ako nisu u tolikoj mjeri bile puštane na glavnim radio postajama, izvodile su se i pjevale u narodu, emitirale na lokalnim radio-postajama ili distribuirale putem gramofonskih ploča.

Kad smo već kod tih ranih šezdesetih, jedina emisija narodne glazbe koju pamtim iz programa Radio-Zagreba bila je "Pjesme i plesovi naroda Jugoslavije" a pamtim i poneke melodije 'od Triglava do Đevđelije' koje su se češće emitirale. Međutim, kada sam u odraslijoj dobi konačno počeo putovati Jugom (vojska je tu recimo ispala bitniji razlog) primijetio sam kako približavanjem Beogradu narodnog melosa ima puno više u eteru a taj narodni vez se na razne načine provlačio kroz program, ali opet ne nauštrb ustalih žanrova. Tu mislim prvenstveno na onu izvornu, tradicijsku narodnu glazbu u izvedbi podosta diskretnih narodnih orkestara i starih pjevača koji su imali malo zajedničkog s kasnijom generacijom novokomponiranih narodnjaka, mada određena veza postoji. Naravno, manje-više svi smo u nekoj prilici ponekad slušali pa i zapjevali te stare narodnjake koji su još mila majka prema kasnijoj turbofolk pošasti. Onako iz svog kuta, rekao bih da je i u tom žanru bilo boljih i lošijih stvari (eto, trenutno aktualan primjer Tome Zdravkovića), ali to nije specifikum samo tog žanra.

Ansiedad - Nat King Cole

Pjesma iz kajdanke mog oca. I prepjev je također Šerfin, "Želja", rado slušan ali ponekad, eto, preferiram originale mada je prepjeva tih šezdesetih bilo uistinu puno i to sjajnih. Način na koji je Nat King krajem pedesetih i početkom šezdesetih u tri albuma snimio i obradio kubanske i latino američke standarde je posebno zanimljiv. Iako taj slavni jazz crooner nije govorio španjolski, iz respekta pa i divljenja prema latinskoj kulturi i glazbenoj baštini, naučio ga je fonetski i to zvuči nekako posebno šarmantno.

Često puštana na radiju, ostala mi je u uhu. Pa tako, ako već poželim čuti neku pjesmu na španjolskom, moram priznat da ću prije odabrati nešto s albuma Cole Espanol  ili  A Mis Amigos nego npr. Enriquea Iglesiasa.

 Wimoweh (Mbube)- Yma Súmac

Išla bi negdje u isti koš s "Prodavačem kikirikija" i Pata pata - Miriam Makebe, dakle glazbena egzotika zemalja Trećeg svijeta. Peruanska pjevačica Yma Súmac bila je poznata po svojim izuzetnim glasovnim sposobnostima jer je mogla pjevati jako visoke i niske tonove. Raspon njezina glasa bio je fantastičnih 5-6 oktava. Bila je vokalni uzor mlađahne Zdenke Kovačiček.

Wimoweh odnosno Mbubu je južnoafrička narodna pjesma izvorno napisana na Zulu jeziku a možda najpoznatija obrada je ona doo-woop skupine The Tokens pod nazivom The Lion Sleeps Tonight.

Pjesma o tati - Zbor RTZ i mali orkestar

Eh, ovo je već jedna pjesma koju bih slušao ranije ujutro, pred polazak u školu. Zvuči pomalo staromodno, to i jest jer je uz "Zeko i potočić" Olgice Miler jedna od prvih posljeratnih dječjih pjesama. Snimio ju je Dječji zbor Radio-Zagreba u kojem je možda tek koju godinu kasnije počela pjevati Josipa Lisac.

Snimljeno je bezbroj pjesama o majkama ali s očevima nije baš tako, zato mi je valjda bila zanimljiva. Moj otac nije bio tip roditelja koji se nešto posebno bavio djecom i dizao ih u nebesa. Bio je s te strane pomalo rezerviran ili čak odsutan, ali u nekim momentima vjerojatno sam prepoznavao tu neku dobrotu ili sam imao potrebu njemu je prispodobiti. Bio sam ipak samo dijete željno pažnje.

Pričao mi djeda moj - Ratko Čočev

Još jedna dječja pjesma rado slušana i citirana u raznim prilikama. Krasi je duhovit tekst s efektnim završetkom koji umjesto očekivanog tužnog kraja nudi optimističan obrat ma koliko bio nerealan. Ali "sa deset godina dok si malo đače" i bolje da je tako.

Ti nisi došao - Lola Novaković

Kultna pjesma, bez sumnje. Pobjednica Zagrebačkog festivala 1962. i to na nezaboravan, neponovljiv način jer su aplauzi nakon Loline izvedbe trajali desetak minuta a ovacije još i duže.. Samu pjesmu žiri nije favorizirao, no publika očito nije mislila tako. Razlog je ponajviše u vrlo emotivnoj i spontanoj Lolinoj interpretaciji; pjesmu je otpjevala sa suzama u očima a s njom je plakao i ženski dio publike u dvorani, ne računajući one kraj radio-aparata i televizora. Iako ju je u alternaciji pjevala Gabi Novak, nekako preferiram Lolinu izvedbu.

Ti nisi došao

ni pružio mi ruke svoje
ni pružio mi ruke svoje
da sanjaju, da sanjaju moje

Željela sam da kose tvoje
zapletu nemire tvoje
tiho, tiho kao kiša i kao valovi
koji su nam donijeli tugu
tugu, tugu ..

U svojoj dječjoj mašti zamišljao sam kome to Lola pjeva, zašto on nije došao 'i pružio joj svoje ruke', ta pjesma je prožela sjetom brojne ljetnje, jesenje i zimske večeri. 1964. kada je Zagreb pogodila katastrofalna poplava, dva tjedna emitirala se mahom instrumentalna glazba i klasika uz poneku mobilizacijsku himnu, poput "Vraćam se Zagrebe tebi" s istog festivala, ali i "Ti nisi došao".  I upravo je taj upadljivo naglašen "u-uuuu, u-uuuu.." obilježio godine oko sredine šezdesetih.

I ta pjesma ima svoju "pratiteljicu" koju po sjećanju povezujem, a to je "Eden Baknež" u izvedbi sjajne makedonske pjevačice Nine Spirove (Opatija 1962.). Pjesme su tada duže trajale a te neke značajnije su u relativno pravilnim razmacima puštane jedna iza druge, ponekad svakodnevno.

Makovi - Zdenka Vučković i Arsen Dedić

Sredinom šezdesetih čitav moj dječji mikrokozmos smješten u tih par majušnih zaselaka sred zagorskih brežuljaka sličio je na utopijski LalaLand prepun igre, nekih važnih djetinjih otkrića, malih životnih radosti i glazbe. Svi su tada pjevali ili bar pjevušili; žene u poljima, muškarci pri kletima, bake kraj blaga na ispaši ili u svojim malim vrtovima, djeca u igri.. Naravno, i sviralo se usput u raznim prilikama jer je seoski "društveni život" zbijena rasporeda prepun internih zabava, rođendana, imendana, svadbi ili spontanih ad hoc veselica to nudio i tražio. Radio i televizija su bili tek nadgradnja, "top of the pops" za mlađariju i šareni izlog u svijet za odrasle. Estrada je diktirala trendove a izgledala je upravo onako kako su nalagale prilike i duh vremena - maksimalno raspjevano. Kao da su svi ti vokalni solisti, dueti, terceti, kvarteti i prvi VIS-ovi bili u službi nekog nezvaničnog ministarstva zabave i zajebancije, mada je iza svega stajala itekako konkretna, brzorastuća i probitačna diskografska industrija. Sva ta lica sa singlica stavljena na hrpu podsjećala su na ona raspjevana jaja iz tv-reklame Agrokoke, nepretenciozni tekstovi i prepjevi potpomognuti zaraznim melodijama i maštovitim aranžmanima s lakoćom su ulazili u uho, a ritmovi pozivali na ples.

Pjesma "Makovi" s Opatije '63, dobar je primjer za to. Postoje dvije verzije jer su se tada pjesme izvodile u alternaciji. Jednu je pjevao vrlo popularan subotički Duo DD (Vanja Stojković i Mira Peić) a drugu Zdenka Vučković i Arsen Dedić. Obje su verzije dobre, svaka na svoj način.

Uistinu, ti makovi sred zlatnih polja zrela žita, kamo su nestali? Dugo ih već nisam vidio. A i polja žita, preselila su se s majušnih njiva moje orahove ljuske i Zagorja negdje dalje, van oka, tamo gdje kombajni caruju ali se ne čuje pjesma žetelica..

Tako je još jedan Zdenkin veliki hit prepjev tog vremena "Pođimo požnjeti žito" ( Andiamo a mietere il grano) ostao, barem u mom slučaju, bez prave adrese.

Ostale su pjesme. I sjećanja koja, usprkos vremenu, ne blijede.