Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Ovo je drugi nastavak iz serije kolumni o "Retro džuboksu" s Fejsa. Prvi dio možete pročitati ovdje.

"Više se nećeš vratiti" - Mišo Kovač

Priča za sebe je glazba koju je Štef Maranić puštao na topličkim bazenima. Upravo završavam osnovnu školu no još mi neotkrivene čari Toplica nisu glavni prioritet. Više sam vezan uz svoj jarek, huste i Kosteljinu. Ipak, nekako u to vrijeme događa se veliki preokret. Toplice upravo doživljavaju svoj najveći turistički bum, automobili najrazličitijih registracija preplavljuju sva raspoloživa parkirališta, nogostupe i okolne livade, a na bazenima se vikendom teško može naći mjesta za prostrti ručnik. Iz tog doba, uz megapopularnu "Dilajlu" Tom Jonesa, datira i ultimativni Mišin (i Štefov) hit "Više se nećeš vratiti".

Što se mene tiče, bilo je to nevino doba prvih upucavanja curetcima s ekskurzija, doba prvih poskrivečkih, često komično nespretnih filmskih pusa (romantičnija varijanta kasnijih žvaljenja) a baš je Mišo u tim sezonama (hitovi su tada ipak malo dulje trajali nego danas) svojim  strastvenim, mačoidnim vapajem priči dao dodatan, nezaboravan štih.

 

Štef je bio "Astrin" multipraktik (čuvar, kartodrapac, garderobijer, glavni higijeničar bazena itd.) a kao D.J. je imao neke svoje, mahom čvrste favorite u vidu zagorskih hitova ili kuruznih zabavnjaka mada bi mu se uz gramofon tu i tamo nekim čudom znala naći i koja strana hitoidna singlica ili plejka, a to je, uz ono kad bi jednostavno pustio samo radio naštelan na Drugi program, bila bolja opcija..

"Ma belle amie", instant hit malo poznatog nizozemskog benda "Tee set" i "Another day" Wingsa, su još neke od pjesama koje su se tih sezona s početka sedamdesetih dosta svirale na bazenima. Uz njih me vežu slične asocijacije, ponajviše na otužne rastanke kad bi curka morala otići zbog toga što je vikendu sa starcima došao kraj ili što je školski izletnički bus već naveliko brundao na parkiralištu pred hotelom.. Ostajala bi tek sjećanja ugodna na "avanturu", papirići s nabrzinu nažvrljanim adresama i do krvi od klora izgriženi prsti na rukama i nogama.

 

"Jean Genie" - David Bowie

Već smo srednjoškolci a ova mi je pjesma bila slatka (ili ipak noćna?) mora u zabočkom disku. Uz nju povezujem jednu curu koja je bila tipičan Bowiev fan (zračenjem, oblačenjem, držanjem). Plesala je nekako naročito kul i seksi, svoj tipičan sitni vez, u samom kutu, u polumraku i izgledala pritom samodovoljno i neuhvatljivo. Jedini trenutak kada bi joj se mogao bar donekle približiti bio je baš za vrijeme plesa, ako bi potrefio prave korake i vibru. Nakon završetka seta nestajala je u mraku, izmigoljila se. Zaslužna je sigurno za neke moje mokre snove a nikad se stvarno upoznali nismo. Šteta.

Taj omladinski disko na staroj streljani vodio je legendarni zagorski D.J. Emil Kušan-Mika, a u godinama '72/'73' kad sam ga posjećivao prašio se uglavnom hard i glam-rock; Zeppelini, Deep Purple, Free, Black Sabath, T-rex, Slade, Sweet, Bowie u Ziggy Stardust fazi...Neumorno se plesalo (red brzih, red sentiša) pokušavalo neku/nekog zbariti i obavezno ostajalo do samog fajrunta, do  "Nights in white satin" i odjavne "Plime" Indexa, nakon čega bi ja i moj kompić Mladen koju kilu lakši isteturali iz diska pa krenuli 14 kilometara pješice do Krapinskih. Bili smo toliko gladni da smo usput po tuđim dvorištima tresli jabuke sa stabala. Mislim, što smo sve bili spremni izdurat za malo zabave, svaka nam čast.

 

"More, more"  - Meri Cetinić i grupa "More"

Godina je 1973. proživljavam možda najintenzivnije ljeto sedamdesetih. Cijelu sezonu landram po bazenima i Toplicama, a kući dolazim jednom tjedno (ako i to). Gdje sam sve spavao i kako sam to (pre)živio malo mi je teško sjetiti se, tek moji su doma jako ljuti. Treba šljive brati, sijeno prevrtati, drva nacjepati, Pergu na pašu voditi, a mene ni za lijek.

Jednom sam susreo mamu pri Halapiru, skoro me nije prepoznala. Odmah je ušla drito, u srž problema; 

"Kaj bu z tuobuj dečec, jel ti znaš kak je otec hud? Od pujanja i potiepanja  nebu nič!"

Hm.. I što sam učinio? Zažicao sam mamu za sendvič, dao joj pusu, preskočio ogradu kod Šoštarića i odmaglio na bazene. Fakat, takve klipane samo mama može voljeti.

Negdje iz tog perioda datira naslovna.

Sjećam se da sam tog dana bio u društvu stanovite Mojce iz Kranja i da smo slušali "Zeleni megaherc" na nekoj za sadašnje prilike retro-tranđi tog doba. U pauzama između kupanca ležali bi u diskreciji sjenovitog grmlja uz bazene i ispipavali moguću kompatibilnost, ali i granice koje su, srećom, kod slobodoljubive Mojce bile poprilično labavo postavljene.

Mojca je bila prpošna cura lijepo razvedenog tijela koje je, tipično za cure s bazena, mirisalo na "Nivea" kremu koju sam po njezinoj želji s vremena na vrijeme nježno utrljavao što mi, naravno, nije ni najmanje teško padalo. Enivej, prilikom jedne takove masaže voditelj Vojo Šiljak najavio je po prvi put glazbeni novitet, pjesmu "More, more" koja je ubrzo postala veliki hit tog i mnogih kasnijih ljeta. Mojca i ja smo bili okruženi zelenim zagorskim bregima, a ono malo vode što je provirivalo iz bazena između brojnih kupača glumilo je to daleko more koje je Meri svojim glasom tako sugestivno dočaravala. Nakon kratkog govornog dijela, slijedio je Paul Simon s "Take me to the Mardi Gras" a nedugo zatim Donovanova "Mellow Yellow". Sjećam se kako sam tad pomislio; "ovo ću sigurno dugo pamtil".. I zaista - taj dan, te tri pjesme, miris  "Nivea" kreme i Mojcu koja se s punim povjerenjem prepušta mojoj improviziranoj masaži i pusama s okusom klora, pamtim dan-danas. Mojca je danas vjerojatno ponosna mama, možda čak i baka, a i mene prati slična sudbina, ali neke stvari se očito ne zaboravljaju.

 

"Blues za moju bivšu dragu" - Bijelo Dugme

Dvije godine kasnije na školovanju sam u Opatiji bajnoj a razrednik mi je izvjesni Markota Vitomir, profesor matematike iz Rijeke. Čovjek je bio u ranim srednjim godinama života, a kao profa je bio prilično neupadljiv, s krajnje nepopularnim pedagoškima akcentima na redu, radu i disciplini. Manje-više, klasika koja nije puno obećavala, a sama činjenica što mi je predavao matematiku, nije mu ni najmanje išla u prilog.

Bilo kako bilo, dogodilo se da taj profa na sveopće čuđenje svojih učenika na sat matke ničim izazvan donese gramofon. Sa zanimanjem smo pratili što će se dogoditi jer nam je moguća prezentacija matematičkog gradiva putem ploča bila potpuna nepoznanica. Gramofonske ploče u funkciji učenja slušali smo tu i tamo na satovima engleskog kad bi nam zgodna, mlada profesorica puštala "Stary, stary night", "Streets of London" i slične pomalo isprane balade. Elem, nakon što je profa sve pedantno instalirao, iz aktovke je izvadio jednu singlicu, poput hostije ju podigao u visini čela i rekao otprilike;

"Ovu ploču sam upravo danas kupio, smatram je dobrom pa sam poželio podijeliti je s vama".

Nakon kratkog iščekivanja iz sasvim solidno nafrljenih zvučnika su se zalomili razigrani tonovi Pravdićevih orgulja a Bebek se promuklo zaderao "Da mi je znati koji joj je vrag, ili ja joj nisam drag..".

Bili smo u prvi mah nekako zatečeni ali začas je bilo veselo. Cijeli je taj sat prošao u naizmjeničnom slušanju tog jednog jedinog singla. S obzirom da je bilo cura u razredu, čak se i zaplesalo zahvaljujući b-strani singla i sentišu "Blues za moju bivšu dragu", koji me čemernom atmosferom podsjetio na tužnu sudbu izbivanja iz rodnog mi kraja..Šmrc.

Ova crtica mi dođe kao mala ilustracija fenomena dugmemanije na ovim prostorima. Jer ako jedan prilično uštogljeni profa matematike na svom satu umjesto daveža sa složenim jednadžbama i logaritmima pušta "Dugme", onda to ipak nešto govori samo za sebe. Uglavnom, u sljedećem periodu "Dugme" postaje apsolutni hit na televiziji, radio-postajama i u disko-klubovima, čak i opatijski terasa-bendovi skidaju "Top" i "Pekara".  A nakon "Bosanca" nastaje rusvaj.

 

"The sun ain't gonna shine anymore" - Walker Brothers

 Ako su ljeta u tom biseru Jadrana nezaboravna, zime su bitno manje glamurozne. Već početkom jeseni i pojavom prvih dugih rukava brojni mondeni zabavni sadržaji se gase, terase postaju sve pustije, a hotele i šetnice sve više bukira klijentela treće dobi. Ukratko, mic po mic, razuzdani hedonizam prepušta mjesto svojevrsnoj čamotinji, bar što se mladih tiče.  Ipak, budući da mi je nešto od toga bilo dobro znano iz topličkih prilika, adaptacija na novonastale uvjete mi i nije taka teško padala.

Uglavnom, u te neke obične dane kada ne bi bilo neke naročite zabave, duge jesenje večeri bi sa svojom malobrojnom ekipom najčešće provodio ispred jednog kafića na kupalištu Slatina. Sjedili bi na terasi sred svog carstva praznih stolica i sklopljenih suncobrana, snifali aerosol i buljili u pravcu obližnje Rijeke i mora koje se u noći negdje valjalo pred nama. Srećom, i taj je otužni film noir imao svoj upečatljivi soundtrack. Vlasnik kafića je bio prilično velikodušan i rafiniran što se glazbe tiče, a njegov se izbor savršeno uklapao u tu atmosferu. Puštao bi red Doorsa, red Purplea, pokoju  od Janis, Simona& Garfunklea, Fleetwood Mac-a, Stonesa i tako ukrug.

Ipak, apsolutna himna tih opatijskih večeri bila je priložena, "Walker Brothersa". I danas kad je čujem svojom me melankoličnom atmosferom  pogađa u sridu, baš kao tih večeri kad bih drhturio na tim otužnim opatijskim terasa-seansama.

Dok bi upijali taj fantastični, philspectorovski "wall of sound", riječi Scotta Walkera činile su nam se gotovo proročanske. Zbilja, hoće li to sunce ikad više zasjati? Naravno da hoće, ali tada smo se pomalo mazohistički ušuškavali u svojevrsan fatalizam u kojem je i suprotno bilo moguće.

 

"On the Sunny Side of the Street" - Tommy Dorsey and His Orchestra

Mala posveta jednoj od najdugovječnijih emisija Radio-Zagreba koja se kontinuirano i gotovo svakodnevno emitira skoro šezdeset godina i tek je nešto mlađa od mene. Nakon jednako dugovječne "Dogodilo se na današnji dan" znane po uvodnim taktovima  Becaudove "Et Maintenat", započinjala bi špica emisije "Po vašem izboru".

Emisije se dobro sjećam još iz šezdesetih kada ju je vodio Fran Potočnjak a najbolja mi je bila u sedamdesetima i početkom osamdesetih dok su je vodili i uređivali Miljenko Jelača i Dražen Vrdoljak. U vremenima kad su se glazbene želje slale dopisnicima a glazba nije bila dostupna tek jednim pišljivim klikom miša, zahvaljujući njoj preslušao sam neke od najboljih albuma pop-glazbe i po prvi se put upoznao s mnogim svojim kasnijim glazbenim favoritima. Da je ostalo samo na Ry Cooderu i njegovim albumima "Jazz" i "Chicken skin music" bilo bi puno, a gdje su još genijalni zajebant  Frank Zappa i "Majke invencije", slo-inačica istih u vidu "Buldožera", J.J. Cale itd.

Devedesetih se (po meni sasvim nepotrebno) mijenja koncepcija, čak se petlja s originalnom špicom pa nekako s tim zahvatima i moje zanimanje za emisiju splašnjava, mada i radio općenito već niz godina slušam bitno manje nego prije.

 

"Hi's mine" - The Platters

Neponovljivi "The Platters", u svojoj nadmoćnoj, najboljoj postavi s fenomenalnim lead-vocalom Tony Williamsom i magičnom Zolom Taylor, koja okružena ovak rasplesanom a opet skuliranom ekipom šarmera starog kova, naprosto sjaji - prava ikona stila.

Općenito, taj doo-wop s elementima nadolazećeg "kotrljajućeg i valjajućeg" rokenrola mi je jedan od dražih žanrova, a i godine tu zasigurno imaju svoju ulogu. I Plattersi i sama pjesma su u neku ruku moji vršnjaci.

 

"Trains and boats and planes" - Dionne Warwick

Dionne & Bacharach. Postoji li bolja kombinacija interpreta i kompozitora? Teško. Možda tek jednako dobra - Dusty Springfield & Bacharach ("The Look of love", recimo).

Inače mi ta sjetna, bezvremenska glazba nekako najbolje sjeda u kišne dane. A i služi mi kao ona famozna "mačja trava" kad pretjeram ili se nečeg u doslovnom ili metaforičkom smislu prežderem. U tom slučaju u mojoj glazbo(apo)teci smiksam Bacharacha s Dionne i Dusty u približno jednakom omjeru. Doziranje - prema potrebi, terapiju najbolje uzet navečer, prije spavanja. Tegobe uglavnom nestaju a kontraindikacije nisu poznate.

 

"Djevojčice" (U pola dva)  - Duo Hani 

Tko se (osim nas, starih fosila) još sjeća onih obaveznih crnih kuta koje su curke kombinirale s bijelim ovratnicima-kragnama? I da je u toj jednostavnosti i prisilnoj unisonosti bilo ipak puno šarma i ljepote.

Na to bi, znam, moja dobra teta Micika rekla - "Ah, baš je teško bit lijep sa sedamnaest". Duo Hani s mlađahnom Zdenkom Kovačićek i izuzetno popularna pjesma šezdesetih, "U pola dva".

 

"Dok sam bio zelen i mlad" - VIS "Grešnici"

"Grešnici" su jedan od dražih mi domaćih bendova s početka sedamdesetih. Domaći su bendovi u to vrijeme skoro u pravilu kopirali strane uzore a upravo su oni uz "Grupu 220" među prvima počeli stvarat svoje autorske pjesme. "Mali trg", "Dok sam bio zelen i mlad", "Rijeka snova", "Kestenjar", "Pjesma bez riječi", "Zadnji odsjaj sreće", "Hvala ti mama", "Susret", "Jahač na dugi" itd. neke su od njihovih rado slušanih pjesama i hitova tog doba.

Pamtim ih s bazena, bile su rado "a capella" pjevane u tim nekim našim topličkim prilikama, kad bi ih ad hoc sklepana klapa (Bobi, Poljda, Petek Brano, Fort Braco, Fujo, brat mi Dragan pa i moja malenkost) onako čisto spontano zapjevala, s posebnim naglaskom na čim ispeglanijim tercama.

Makar "Grešnici" nisu spadali u nekakav prog-rock, cijenim ih zbog prepoznatljivog stila, ritmičnosti, kompetentne svirke i pitkosti koja ipak nije bila "kuruzna". Njihove smo singlice često vrtjeli na tulumima i birali u džuboksima ili ih uvaljivali na lokalnim zabavama.

 

P.S.

Ovime su madleni s Fejsa iscrpljeni. Bilo je još postova o glazbi iz tih i kasnijih vremena, ali oni nisu sačuvani nekim naknadnim backupom. A najveći dio njih nije niti će po svoj prilici biti napisan. Jer koliko pjesama, toliko i potencijalnih proustovskih kolačića tj. sjećanja. I nisu moji nešto posebno, svatko ima neke svoje s kojima si katkad zasladi život ili makar poboljša okus nečeg što mu se servira u sklopu svakidašnjeg menija. Jer glazba je (ipak) zvonka radost!