Pregrada.info - nezavisni pregradski portal

Užasavam se stajanja na mjestu. Za mene je to čisti gubitak vremena, a vrijeme je dragocjeno. Ne zato što je vrijeme novac, već zato što je jednom izgubljeno zauvijek nenadoknadivo. Postoji samo sada, a ja ga ne želim trošiti na čekanje. Zato se baš često ne vozim tramvajem. Ako je na stanici, uđem. Ako ga nema, hodam dalje. Ja ne stojim na mjestu. Ionako idemo u istom smjeru, uči ću na sljedećoj. (Ako ga bude.) Doduše, ako ga ugledam u daljini kako se približava i učini mi se da je moj broj, strpjet ću se te dvije sekunde (možda ima neki izlog u blizini, pa da na brzinu proučim što to trebam, a nemam). Ali to su rijetki trenuci. Kao što se rijetko sinkronizirano sretnemo na idućoj stanici. Statistički gledano radi se o gotovo nemogućoj situaciji, ali događa se gdjekoji put. Dakle, ako ga vidim - čekat ću, ali nikad neću trčati za njim. To je u početku osuđeno na propast. Naime, osim što se sva uspušem i oznojim, (da ne pričam kako uvijek nosim hrpetinu knjiga i trčanjem za tramvajem gotovo da demonstriram neizmišljenu olimpijsku disciplinu), ako nedajbože i stignem, a to zapravo i nije tako nemoguće, velike su šanse da se vrata zatvore i ja se ne ukrcam. Pa onda osim što sam izvisila, još sam se i (tako javno) osramotila, a i eto sva sam mokra. I sve to da bi se na kraju vozila te dvije proklete stanice?! A, jok - ne treba mi to! Imam ja svoj ponos.

Neki su izbirljivi kad se radi o tramvajima, vozili bi se samo u ovim najnovijima - jer imaju klimu i skroz su ušminkani. Ja ne držim do toga. Bitno mi je da je pravi broj i da ide u mom smjeru. Što me dovodi to sljedeće priče. Događalo mi se (ali to je bilo daaaavno prije, kada sam tek počela čoraviti, a još nisam nabavila naočale) da se zabunom popnem na krivi tramvaj. Učinilo bi mi se izdaleka da je broj pravi, dakle onaj koji vozi u mom pravcu, ali bi ubrzo shvatila da sam se prevarila. I onda bi lijepo sišla na sljedećoj stanici i pješice se vratila na prvobitnu putanju. Ne uzbuđujući se previše. Ali bih zapamtila za ubuduće da sljedeći put treba pažljivije gledati, pa ako treba i pitati nekog. Sva sreća pa brzo učim...(doduše, na vlastitim greškama...)

Noćni su tramvaji ipak nešto drugačiji, s njima je priča mnogo jednostavnija. Oni su posebni - malo ih je, rijetko voze i ne zatvore vam vrata pred nosom. Oni će vas čekati, ako treba i po nekoliko minuta, ali ne i zauvijek Zato se za njima uglavnom trči, ako ste taj tip (čitaj: ako imate gram mozga). Jer ako takvog propustite, tko zna kada će naići sljedeći (noćni). A noć je duga i ulice su puste. (I još ste k tome pijani.)

I tako uglavnom pješačim. Što nužno nije ni loše. Sama određujem svoj tempo - ubrzam ako kasnim, s noge na nogu kada mi se ne žuri. Nevozeći se tramvajem dobivam jedinstvenu priliku proučavati izloge (što priznajem, ubrzo dosadi jer uvijek idem istom ulicom), ali i ljude, a oni su uvijek novi. U tim se trenucima nerijetko ulovim u želji da namjerno ukradem smješak nekom dopola izgubljenom strancu - mom kolegi po putu - što onda spontano zaista i učinim.

A onda dođem kući, umorna i trula, i nevoljko si priznam da baš više ne uživam (u pješačenju) i da vjerojatno postoji jako dobar razlog zbog kojeg se ljudi gužvaju po tramvajima. Neka su odredišta jednostavno predaleko da na njih odlazimo pješice.